Dostupni linkovi

Grčka kriza - negativan imidž za celu Evropu


Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija
Sve je manje simpatija u Evropskoj uniji za Grčku. Međutim, evropski partneri treba da dublje razumeju nevolje Grčke i ponude efikasniji odgovor, piše u „Fajnenšel tajmsu“ Mark Mazover, profesor istorije na njujorškom Kolumbija univerzitetu.

On ističe da su kroz istoriju grčke institucije uglavnom bile izložene uticaju velikih sila. Članstvo u EU je pomoglo, ali u neku ruku i odmoglo Grčkoj.

Mazover ukazuje na istraživanje Keneta Rogofa sa Univerziteta Harvard da se ne može gledati na Grčku kao na serijskog gubitaša, jer je u poslednjih 100 godina samo jednom bila u ozbiljnim privrednim problemima – 1931-1932. godine u vreme svetske ekonomske krize.

Konstanta u istoriji moderne Grčke je ogromno strano uplitanje u njen politički i ekonomski život. Prvi grčki kralj (poreklom iz Bavarske) bio je nametnut sa strane, a prve političke partije bile su pod snažnim uticajem velikih sila.

Nacistička okupacija je bila okrutna – sa desetinama hiljada umrlih od gladi samo u toku jedne zime i stotinama spaljenih sela. Manje je poznato u kojoj meri su nakon Drugog svetskog rata Velika Britanija, a potom SAD nastojale da kontrolišu ministre, obaveštajne službe, sudove – preko diplomata, misija i savetnika.
Nakon sloma diktature 1974, demokratska konsolidacija se može opisati i kao pokušaj da Grčka stekne političku autonomiju koju je kroz istoriju veoma retko posedovala.

Dodir „stranih prstiju“ osećao se itekako sve do uvođenja diktature 1967. godine. Nakon sloma diktature 1974, demokratska konsolidacija se može opisati i kao pokušaj da Grčka stekne političku autonomiju koju je kroz istoriju veoma retko posedovala. Taj proces je funkcionisao kudikamo bolje nego što su mnogi očekivali.

Ahilova peta Grčke

Više od 20 godina, funkcioniše bez većih potresa dvopartijski sistem. Vojska kao politički faktor je marginalizovana, tako da se alarmantna upozorenja poslednjih sedmica o povratku tenkova, ne mogu uzeti ozbiljno, ukazuje Mazover.

Ironija je, međutim, da je članstvo u Evropskoj uniji pomoglo Grčkoj, ali i u izvesnoj meri odmoglo. Definitivno je poboljšan životni standard, a omogućena je i tranzicija ka demokratiji bez velikih trzavica. Međutim, priliv evropskih fondova doprineo je stvaranju atmosfere u kojoj su igrnorisani strukturalni ekonomski problemi.
GPolicajci obezbeđuju Narodnu banku Grčke tokom anti-vladinih protesta u Atini, 4. mart 2010.

Nakon Drugog svetskog rata Grčka je dobila najviše sredstava iz Maršalovog plana po glavi stanovnika. To je podstaklo proizvodnju i rast produktivnosti. Međutim, početkom 1980-ih, zaduženost je porasla sa osam na 42 procenta bruto domaćeg proizvoda. Stvarni problem dugova Grčke novijeg je porekla i povezan je sa njenom integracijom u EU, ističe Mazover.

Nakon uspostavljanja demokratskog sistema 1974, pokazala se Ahilova peta grčke države – hronična nemogućnost da se popuni državna kasa. Još od proglašenja nezavisnosti u 30-im godinama 19 veka, javne finansije su se oslanjale na visoko indirektno oporezivanje, nepouzdan nevidljiv prihod od raznih poslova kao i posezanje za kreditima. Neko za to može okriviti nasleđe turske vladavine.

Nužna je veća solidarnost EU


Međutim, sa nekoliko časnih izuzetaka, grčki političari su u kontinuitetu bili skloni širenju mreže zaposlenih u javnom sektoru kao zamenu za državu blagostanja i instrument pokroviteljstva. Bogati fondovi Evropske unije su omogućili ciklično zaduživanje i vraćanje dugova tako što su se grče vlade tražile pomoć od Brisela, uvodeći zauzvrat drakonske stabilizacione mere. Nakon toga bi popuštale finansijsku kontrolu sa približavanjem izbora. I tako ukrug.


U ovim finansijskim turbulencijama EU se ne izjednačava sa uvažavanjem socijalnog aspekta tržišta, korektnošću, demokratijom ili mirom, već sa odbranom jedinstvene valute, i rigidnim antiinflatornim režimom koji treba da je podupre.
Ovoga puta račun stiže na naplatu. Međutim, politički izazov je ogroman i građani Grčke koji sada štrajkuju posežu i za istorijskim sećanjima. Tako je zamenik premijera Teodoros Pangalos postavio pitanje kako Nemci mogu da drže Grcima lekcije iz morala, a istovremeno izbegavaju svoju istorijsku odgovornost da plate Grčkoj ratnu odštetu. (Pangalos bi mogao da pomene da su takve delimično isplaćene reparacije pre 50 godina bile deo dila Atine i Bona čime su nacisti koje je Grčka optužila za ratne zločine, izbegli pravdu), podseća Mazover.

Sadašnja kriza je itekako negativno uticala na imidž Evrope. U ovim finansijskim turbulencijama EU se ne izjednačava sa uvažavanjem socijalnog aspekta tržišta, korektnošću, demokratijom ili mirom, već sa odbranom jedinstvene valute, i rigidnim antiinflatornim režimom koji treba da je podupre. Zaposleni u grčkim državnim službama će se možda navici i prihvatiti smanjenje plata i kasniji odlazak u penziju. Međutim, vlada ima više šanse da ih u to uveri ako Evropa prestane da gleda na Grčku kao poslednja velika sila koja želi da kontroliše njenu sudbinu.

U prošlosti, obećanje članstva u Evropskoj uniji je pomoglo obogaćivanju demokratije, najpre na njenim južnim granicama a kasnije u bivšim komunističkim zemljama.

Međutim, ako se želi izbeći podrivanje političke autonomije u ovim zemljama disciplinom koju nameće evro, nužna je veća solidarnost EU, zaključuje u „Fajnenšel tajmsu“ Mark Mazover, profesor istorije na njujorškom Kolumbija univerzitetu.
XS
SM
MD
LG