Ian Bancroft (guardian.co.uk)
Dugo odlagani projekat EU - gasovod Nabucco - dobio je značajan podsticaj nakon što je potpisan međuvladnin tranzitni sporazum između Turske, Bugarske, Rumunije, Mađarske i Austrije.
Nakon što je suparnički ruski projekat Južni tok već dobio podršku Italije, Srbije, Bugarske i Grčke, Balkan postepeno dolazi u centar pažnje.
Ishod ovih projekata će imati dalekosežne implikacije ne samo za dugoročnu energetsku sigurnost Evrope, nego i za strateški balans na Balkanu te pritiske oko proširenja EU.
Gasovod Nabucco, koji bi trebao koštati oko devet milijardi eura te biti u funkciji do 2014-2015, namjenjen je da ublaži zavisnost EU o ruskom prirodnom gasu tako što će se gas dopremati sa Bliskog istoka i Centralne Azije, preko Turske i Balkana, do Evrope.
Projekat je bio predmet neslaganja između Turske i EU oko tranzitnih uslova, te između Turske i Azerbejdžana, koji bi trebao biti jedan od ključnih potencijalnih snabdjevača gasom u okviru ovog projekta.
Iako zahtjevi Turske za 15 posto tranzitnog gas po sniženim cijenama nisu uključeni u potpisani sporazum, oni će vjerovatno biti glavni predmet rasprava u budućnosti, naročito ukoliko zemlje EU nastave da prigušuju očekivanja Turske za članstvom u EU.
Turski premijer Recep Tayyip Erdogan naglasio je da će gasovod Nabucco “podići Tursku na značajnu poziciju” za evropsku energetsku sigurnost, dok je José Manuel Barroso govorio o “novoj eri u odnosima između Turske i EU. Uprkos rastućim pozivima EU da otvori energetsko poglavlje acquis communautaire-a, ostaje dukoko upitno da li će strateška važnost Turske biti dovoljna da privoli države kao što su Francuska i Kipar da private perspektivu da će se Turska ubrzo pridružiti EU.
Važna pitanja koja preostaju su kako će gasovod Nabucco biti finansiran i odakle će biti osigurane dovoljne količine prirodnog gasa kako bi se obezbijedila njegova dugoročna održivost. Krajem juna, Azerbejdžan je potpisao ugovor sa Gazpromom o prodaji prirodnog gasa Rusiji od 2010. godine.
Turkmenistan je u međuvremenu finalizirao 30-godišni sporazum sa Kinom za nabavku prirodnog gasa, potez koji osporava i rusku i evropsku utrku za zalihama iz Centralne Azije. Irak i Iran, koji raspolaže sa najvećim rezervama gasa u svijetu nakon Rusije i Turkmenistana, će zbog toga ostati strateški važni za Nabucco, uprkos dubokoj nestabilnosti u Iraku te političkim tenzijama u Iranu.
Sa druge strane, Rusija je u maju ove godine potpisala sporazum sa nacionalnim gasnim kompanijama Italije, Bugarske i Grčke za izgradnju Južnog toka, uključujući ugovor između Gazproma i italijanskog Eni-ja da udvostruči svoje prvobitno planirane kapacitete.
Uključivanje Srbije u predloženu rutu gasovoda, kombinirano sa izgradnjom skladišta za gas u Banatskim dvorima u Vojvodini, će učiniti ovu državu ključnim energetskim čvorom u region.
Ugovor potpisan u junu ove godine između Srbijagasa i Gasprometa, gasne kompanije Republike Srpske o preuzimanju 40 posto udjela u ovoj firmi iz RS-a, poslužiće za daljnju integraciju RS-a u Južni tok. Kontrolišući jedini pristup gasu BiH, koja manjka rezervama gasa, Srbija će takođe imati značajan uticaj oko obskrbe prirodnog gasa BiH.
Iako je Nabucco široko anticipiran u evropskim krugovima, prepreke sa kojima se suočava oko obezbjeđivanja dovoljnih i pouzdanih zaliha prirodnog gasa znače da će teško ispuniti ciljeve zbog kojih je prvobitno namjenjen. Podižući Tursku na poziciju strateške važnosti za evropsku energetsku sigurnost, Nabucco će nesumljivo postati alat za cjenkanje zbog aspiracije Turske za članstvom u EU.
Južni tok suočava sa manje prepreka i većim izgledima za uspješnu realizaciju projekta, a energija će imati važnu ulogu u balansu snaga i uticaja na Balkanu.
Dugo odlagani projekat EU - gasovod Nabucco - dobio je značajan podsticaj nakon što je potpisan međuvladnin tranzitni sporazum između Turske, Bugarske, Rumunije, Mađarske i Austrije.
Nakon što je suparnički ruski projekat Južni tok već dobio podršku Italije, Srbije, Bugarske i Grčke, Balkan postepeno dolazi u centar pažnje.
Ishod ovih projekata će imati dalekosežne implikacije ne samo za dugoročnu energetsku sigurnost Evrope, nego i za strateški balans na Balkanu te pritiske oko proširenja EU.
Gasovod Nabucco, koji bi trebao koštati oko devet milijardi eura te biti u funkciji do 2014-2015, namjenjen je da ublaži zavisnost EU o ruskom prirodnom gasu tako što će se gas dopremati sa Bliskog istoka i Centralne Azije, preko Turske i Balkana, do Evrope.
Projekat je bio predmet neslaganja između Turske i EU oko tranzitnih uslova, te između Turske i Azerbejdžana, koji bi trebao biti jedan od ključnih potencijalnih snabdjevača gasom u okviru ovog projekta.
Iako zahtjevi Turske za 15 posto tranzitnog gas po sniženim cijenama nisu uključeni u potpisani sporazum, oni će vjerovatno biti glavni predmet rasprava u budućnosti, naročito ukoliko zemlje EU nastave da prigušuju očekivanja Turske za članstvom u EU.
Turski premijer Recep Tayyip Erdogan naglasio je da će gasovod Nabucco “podići Tursku na značajnu poziciju” za evropsku energetsku sigurnost, dok je José Manuel Barroso govorio o “novoj eri u odnosima između Turske i EU. Uprkos rastućim pozivima EU da otvori energetsko poglavlje acquis communautaire-a, ostaje dukoko upitno da li će strateška važnost Turske biti dovoljna da privoli države kao što su Francuska i Kipar da private perspektivu da će se Turska ubrzo pridružiti EU.
Važna pitanja koja preostaju su kako će gasovod Nabucco biti finansiran i odakle će biti osigurane dovoljne količine prirodnog gasa kako bi se obezbijedila njegova dugoročna održivost. Krajem juna, Azerbejdžan je potpisao ugovor sa Gazpromom o prodaji prirodnog gasa Rusiji od 2010. godine.
Turkmenistan je u međuvremenu finalizirao 30-godišni sporazum sa Kinom za nabavku prirodnog gasa, potez koji osporava i rusku i evropsku utrku za zalihama iz Centralne Azije. Irak i Iran, koji raspolaže sa najvećim rezervama gasa u svijetu nakon Rusije i Turkmenistana, će zbog toga ostati strateški važni za Nabucco, uprkos dubokoj nestabilnosti u Iraku te političkim tenzijama u Iranu.
Sa druge strane, Rusija je u maju ove godine potpisala sporazum sa nacionalnim gasnim kompanijama Italije, Bugarske i Grčke za izgradnju Južnog toka, uključujući ugovor između Gazproma i italijanskog Eni-ja da udvostruči svoje prvobitno planirane kapacitete.
Uključivanje Srbije u predloženu rutu gasovoda, kombinirano sa izgradnjom skladišta za gas u Banatskim dvorima u Vojvodini, će učiniti ovu državu ključnim energetskim čvorom u region.
Ugovor potpisan u junu ove godine između Srbijagasa i Gasprometa, gasne kompanije Republike Srpske o preuzimanju 40 posto udjela u ovoj firmi iz RS-a, poslužiće za daljnju integraciju RS-a u Južni tok. Kontrolišući jedini pristup gasu BiH, koja manjka rezervama gasa, Srbija će takođe imati značajan uticaj oko obskrbe prirodnog gasa BiH.
Iako je Nabucco široko anticipiran u evropskim krugovima, prepreke sa kojima se suočava oko obezbjeđivanja dovoljnih i pouzdanih zaliha prirodnog gasa znače da će teško ispuniti ciljeve zbog kojih je prvobitno namjenjen. Podižući Tursku na poziciju strateške važnosti za evropsku energetsku sigurnost, Nabucco će nesumljivo postati alat za cjenkanje zbog aspiracije Turske za članstvom u EU.
Južni tok suočava sa manje prepreka i većim izgledima za uspješnu realizaciju projekta, a energija će imati važnu ulogu u balansu snaga i uticaja na Balkanu.
