Autor: Elvedin Nezirović
Vojislav Pejanović je srčani bolesnik koji se 2002. godine, nakon 10 godina izbjeglištva, vratio u svoj stan u mostarskom naselju Zalik. Danas živi sa suprugom i kćerkom od minimalne penzije i kako kaže, jedina pomoć koju je kao povratnik dobio bila je ona u građevinskom materijalu kojom je uspio adaptirati stan:
“Ja sam dobio donaciju od 1.500 konvertibilnih maraka da adaptirm stan kako bi mogao useliti. Drugo ništa nisam dobio. Pred prošlogodišnji Božić svi koji smo se prijavili, bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost, dobili smo socijlno osiguranje."
Sa druge strane, Vojislavov mlađi brat Ratko cijeli je rat ostao u Mostaru. Inače, Ratko Pejanović je dugogodišnji predsjednik srpskog prosvjetnog KUD-a “Prosvjeta” iz Mostara, te potpredsjednik srpskog građanskog vijeća “Mostar”. Po njegovim riječima, povratak građana srpske nacionalnosti u Mostar ide jako sporo:
“Po popisu iz 1991. godine bilo je negdje oko 19 % građana srpske nacionalnosti, ili oko 23.000 stanovnika. U odnosu na današnje stanje to je trećina populacije. Ovo su podaci dobijeni na osnovu ličnih karata. Međutim, ti podaci ne mogu biti relevantni, jer imate veliki broj ljudi koji su se ovdje prijavili, na svoje staro mjesto boravka, međutim i dalje žive van Mostara.”
U službi za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Grada Mostara ističu kako se broj raseljenih na ovom području iz godine u godinu smanjuje. Po riječima Mustafe Delića, šefa ove službe, osnovni problem povratnika više nije popravka stambenih jedinica, kojih je po zvaničnim podacima u Mostaru nakon rata bilo 15.000, već problem zapošljavanja:
“Ja moram istaći jedan realan problem, koji nije samo problem povratnika već svih ljudi u Mostaru - problem teškoća u zapošljavanju. Kad se čovjek vrati i ukoliko nema zemlje, ili nekakvih prihoda sa zemlje, problem zaposlenja je sigurno najveći problem.”
Uprkos svim poteškoćama sa kojim se kao povratnik suočio, Vojislav Pejanović smatra kako svoju odluku da se vrati u rodni grad nijednog trenutka nije dovodio u pitanje:
“Čovjek se najkomotnije osjeća na svome. Ja sam svuda živio, ali ovdje je najljepše.”
Stan porodice Pejanović napuštamo u nadi da će njihov optimizam biti poticaj svima onima koji još uvijek razmišljaju o povratku u grad na Nertevi.
Vojislav Pejanović je srčani bolesnik koji se 2002. godine, nakon 10 godina izbjeglištva, vratio u svoj stan u mostarskom naselju Zalik. Danas živi sa suprugom i kćerkom od minimalne penzije i kako kaže, jedina pomoć koju je kao povratnik dobio bila je ona u građevinskom materijalu kojom je uspio adaptirati stan:
“Ja sam dobio donaciju od 1.500 konvertibilnih maraka da adaptirm stan kako bi mogao useliti. Drugo ništa nisam dobio. Pred prošlogodišnji Božić svi koji smo se prijavili, bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost, dobili smo socijlno osiguranje."
Sa druge strane, Vojislavov mlađi brat Ratko cijeli je rat ostao u Mostaru. Inače, Ratko Pejanović je dugogodišnji predsjednik srpskog prosvjetnog KUD-a “Prosvjeta” iz Mostara, te potpredsjednik srpskog građanskog vijeća “Mostar”. Po njegovim riječima, povratak građana srpske nacionalnosti u Mostar ide jako sporo:
“Po popisu iz 1991. godine bilo je negdje oko 19 % građana srpske nacionalnosti, ili oko 23.000 stanovnika. U odnosu na današnje stanje to je trećina populacije. Ovo su podaci dobijeni na osnovu ličnih karata. Međutim, ti podaci ne mogu biti relevantni, jer imate veliki broj ljudi koji su se ovdje prijavili, na svoje staro mjesto boravka, međutim i dalje žive van Mostara.”
U službi za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Grada Mostara ističu kako se broj raseljenih na ovom području iz godine u godinu smanjuje. Po riječima Mustafe Delića, šefa ove službe, osnovni problem povratnika više nije popravka stambenih jedinica, kojih je po zvaničnim podacima u Mostaru nakon rata bilo 15.000, već problem zapošljavanja:
“Ja moram istaći jedan realan problem, koji nije samo problem povratnika već svih ljudi u Mostaru - problem teškoća u zapošljavanju. Kad se čovjek vrati i ukoliko nema zemlje, ili nekakvih prihoda sa zemlje, problem zaposlenja je sigurno najveći problem.”
Uprkos svim poteškoćama sa kojim se kao povratnik suočio, Vojislav Pejanović smatra kako svoju odluku da se vrati u rodni grad nijednog trenutka nije dovodio u pitanje:
“Čovjek se najkomotnije osjeća na svome. Ja sam svuda živio, ali ovdje je najljepše.”
Stan porodice Pejanović napuštamo u nadi da će njihov optimizam biti poticaj svima onima koji još uvijek razmišljaju o povratku u grad na Nertevi.