Dostupni linkovi

Nastavljeno suđenje oficirima vojske i policije RS


Momir Nikolić

Pred Haškim tribunalom nastavljeno je suđenje sedmorici oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi, u srpnju 1995. godine. Svoje višednevno svjedočenje završio je insajder Momir Nikolić, bivši načelnik sigurnosti Bratunačke brigade koji već izdržava dvadesetogodišnju kaznu zbog priznanja dijela odgovornosti za organizirano ubijanje oko 8.000 Bošnjaka.

Autor: Goran JUNGVIRTH

Pokajnik Momir Nikolić i tijekom unakrsnog ispitivanja od strane timova obrane je ostao pri svojim ranijim izjavama u kojima tereti trojicu optuženih oficira sigurnosti, Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu i Dragu Nikolića, da su svjesno primili i prenijeli naređenje da se zarobljeni
Bošnjaci iz Bratunca prebace na područje pod kontrolom Zvorničke brigade, te zatim pogube:

„Postoje informacije oko aktivnosti koje su se događale nakon zločina koji se dogodio 13. na tom pravcu.“


Obrane optuženih su i dalje nastavile, tijekom višednevnog unakrsnog ispitivanja, pokušavati prikazati kako je svjedok pokajnik odlučio svjedočiti protiv dosadašnjih kolega budući da se nagodio s tužiteljstvom, tijekom čega je i priznao krivnju. No, Momir Nikolić je to svaki put odbacio, uz obrazloženje svoje odluke:

Nisam nikada prihvatio da sam igrao bilo kakvu ključnu ulogu u tom progonu, da sam učestvovao u bilo kakvom planiranju u tom progonu, da sam učestvovao u organizaciji progona, ili da sam, nedaj Bože, nekoga ja lično ubio ili da sam zlostavljao.
„Ja sam smatrao da imam i snosim dvije odgovornosti za to što se dogodilo u vezi sa progonom, sa nasilnim premještanjem - jer svojim aktivnostima sam ja pomogao na nekakav način, sa svog nivoa, da se taj progon dogodi.“

Nikolić je odbacio i tvrdnje kako svjedoči protiv nekadašnjih kolega jer je htio sa sebe skinuti odgovornost za daleko teža djela nego što ga tereti optužnica:

„Nisam nikada prihvatio da sam igrao bilo kakvu ključnu ulogu u tom progonu, da sam učestvovao u bilo kakvom planiranju u tom progonu, da sam učestvovao u organizaciji progona, ili da sam, nedaj Bože, nekoga ja lično ubio ili da sam zlostavljao. To ja nemam niti u optužnici, niti sam ja to radio - i to mi ne može niko imputirati.“

Tijekom dodatnog ispitivanja od strane sudskog vijeća, pokajnik Nikolić je i detaljno opisivao plan snaga bosanskih Srba tijekom napada za Srebrenicu, koju su prvotno htjeli svesti na gradsko područje, ali zbog slabog otpora u srpnju 1995. su ju zauzeli cijelu. Nakon toga došlo je do prisilnog premještanja stanovništva, a kasnije pogubljenja:

„Postojala je teoretska mogućnost i deklarativno zalaganje i mogućnost da onaj ko želi ostane tu. Naravno, ali to je samo u sferi teorije. Praktično, nije postojala mogućnost da se ostane tu jer je toliko bilo mržnje i toliko je krvi palo tu da praktično nije mogao niko tu da ostane.“

Nakon Momira Nikolića, svjedočenje je započeo Dušan Janc, bivši slovenski policijski inspektor koji je za potrebe haškog tužiteljstva napravio izveštaj o ekshumaciji srebreničkih masovnih grobnica i identifikaciji žrtava.

Srebrenica: Nevladine organizacije iz regije traže utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima


Autor: Sadik SALIMOVIĆ

Foto: Maja Nikolić
Tri nevladine organizacije, Istraživačko - dokumentacijski centar iz Sarajeva, Documenta iz Zagreba i Fond za humanitarno pravo iz Beograda, pokrenule su inicijativu za uspostavu jedinstvene komisije za utvrđivanje činjenica o događajima iz proteklog rata. Ona bi prikupljala podatke do kojih su došle različite nevladine organizacije i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Jedan od konsultativnih sastanaka pokretača komisije održan je ove sedmice u Srebrenici.

U postjugoslovenskim zajednicama ratni zločini koje je počinila druga strana se ističu, često preuveličavaju, dok se vlastiti zločini minimiziraju. Sudbina velikog broja nestalih je još uvijek nerazjašnjena, a brojne masovne grobnice neotkrivene. Ne postoji politički interes za utvrđivanje činjenica o tome šta se desilo u prošlosti, a izostaje i pritisak kritičke javnosti.

Da bi se u ovom pogledu napravio iskorak i ubrzao proces do brže pravde i istine, Forum građana Tuzla, Documenta Zagreb, Helsinški odbor za ljudska prava Republike Srpske i Međunarodni centar za tranzicionu pravdu pokrenuli su aktivnost za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava. Vehid Šehić, Forum građana Tuzla:

I ovo sve što se pokušava na jednom regionalnom nivou napraviti, treba da se radi radi žrtava, jer država još uvijek ne pokazuje dovoljno interesa da se suoči sa prošlošću. To je najveći problem i napretka BiH ka nekom normalnijem životu jer se često manipuliše upravo s onima s kojima se ne bi trebalo manipulisati.
„Cilj ovih konsultacija u prvom redu je da se spriječi manipulacija određenim događanjima na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. godine, znači kad su bila ratna dejstva. Sigurno da je ovo bilo posebno značajno za BiH jer svjesni smo činjenice da zbog masovnosti zločina u BiH, nažalost, mnogi neće biti procesuirani. Priroda će učiniti svoje, pa će mnogi ostati i nesankcionisani. S druge strane, još uvijek je veliki broj nestalih osoba u BiH. I ovo sve što se pokušava na jednom regionalnom nivou napraviti, kroz ovu regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i teškim povredama ljudskih prava, treba da se radi radi žrtava, jer to je naš odnos prema žrtvi različitog tipa - da li su to nestali, da li su to silovane žene, da li su to logoraši - jer država još uvijek ne pokazuje dovoljno interesa da se suoči sa prošlošću. To je najveći problem i napretka BiH ka nekom normalnijem životu jer se često manipuliše upravo s onima s kojima se ne bi trebalo manipulisati. Ove konsultacije će biti obavljene u čitavoj BiH s ciljem da upravo udruženja žrtava razgovaraju o ovoj temi, o temi koja je sigurno bolna i podsjeća ih na vremena u kojima su oni, možda, izgubili svoje najmilije i najdraže, s ciljem da se stvori jedna kritična masa da se suočimo prvo sa samim sobom i sa svim dešavanjima - jer bez istine nema ni tog nekog moralnog ozdravljenja ni bh. društva, ni prostora bivše Jugoslavije. Želja je da uvijek ne gledamo onog drugog i da ne okrivljujemo za sve drugog, da pokušamo pokazati i jedan stepen objektivnosti.“

Na sastanku koji je ovih dana održan u Srebrenici istaknuto je da se razgovorima i prikupljanjem činjenica može pomoći da se proces do istine ubrza. Kako je istakao Branko Todorović iz Helsinškog odbora za ljudska prava RS, to je neophodno jer se na lažima ne može graditi ničija budućnost:

„Želimo dati jednu snažnu podršku procesu utvrđivanja činjenica, procesu suočavanja s istinom. Mislimo da je on od prvorazrednog značaja za BiH i za region i mislimo da niko ne može dobru budućnost graditi na lažima, na prikrivanju zločina, na izbjegavanju pravde i na jednom relativiziranju možda čak i svoga učešća u tome što se dešavalo. Civilno društvo želi da izvrši jedan pritisak na institucije i BiH i regiona da je proces utvrđivanja činjenica nešto što se ne smije potiskivati.“

U svom radu komisija bi imala obavezu da prikupi podatke i činjenice o svim ratnim zločinima na prostorima bivše Jugoslavije. Zbog specifičnosti, regija Birač, a posebno Srebrenica bile bi u fokusu pažnje. Vehid Šehić:

Mi, porodice koje smo izgubile svoje najmilije, odlično znamo odakle nam je zlo pošlo, ko nas je pobio. Šta nama više trebaju komisije? Koliko ćemo komisija uspostavljati?
„Ovo je područje Birča, kako smo to mi zvali, i Srebrenica koja je simbol stradanja i podsjećanja na nešto najružnije što se desilo - nazvano pravim imenom genocid, ali smo smatrali da ovdje treba uključiti i udruženja iz Vlasenice, Bratunca, Zvornika, znači ljudi koji su na određeni način u jednom vremenskom periodu zajednički trpjeli sve ono što teško normalan čovjek može shvatiti da može i takav život biti.“

Međutim, osnivanje komisije naišlo je na podjeljeno mišljenje na skupu u Srebrenici. Hatidža Mehmedović, predsjednica udruženja Sreberničke majke, istakla je da je do sada bilo raznih komisija i nijedna nije dala željene rezultate. Sa žrtvama se manipuliše i politizira, pravda je spora, a majke umiru ne dočekavši da saznaju pravu istinu:

„Mi, porodice koje smo izgubile svoje najmilije, odlično znamo odakle nam je zlo pošlo, ko nas je pobio. Šta nama više trebaju komisije? Koliko ćemo komisija uspostavljati? Imali smo komisiju za i oko Srebrenice, pa šta smo učinili? Ko hoće komisiju, hoće da prekrije zločin. I kažete da podržava država te komisije. Super – hoće da prekrije ono što je bilo. Mi svi znamo, nama je svima jasno odakle je zlo pošlo i kakvo je zlo namješćeno onima samo što se tako zovu. Mi nikada nećemo pristati ići na te komisije. Nama je dosta komisija, mi hoćemo pravdu i ništa više. Zločin u BiH desio se pred očima čitava svijeta, u jednom modernom vijeku. A dan-danas se negira da se u Srebrenici počinio genocid.“

Hoće li osnivanje komisije naići na odobravanje, pokazaće konsultacije koje će se održati u još 15 gradova regije. Ako se dobije pozitivan odgovor, vlade i parlamenti zemalja u regiji, kako zagovornici kazuju, dale bi zeleno svjetlo za početak rada REKOM-a.

Sarajevo: «Na Drini genocid» - nova knjiga o zločinima u Podrinju

Razgovarala: Merdijana SADOVIĆ

BEdina Bećirević, Foto: Marija Arnautović
Edina Bećirević, docentica je na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu i saradnica Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje - IWPR. Njena knjiga „Na Drini genocid“, objavljena prošle sedmice u izdanju Bybooka, bibioteka „Memorija“. Kao što je profesor doktor Robert Donia istakao u predgovoru, autorica ove knjige iznosi ubjedljive dokaze da genocid u Bosni nije počinjen samo u Srebrenici 1995. već i na području istočne Bosne 1992. i 1993. godine.

RSE: Da li je bilo teško dokazati ovu tezu? Naime, ako je suditi po presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde, genocid se dogodio samo u Srebrenici, i to u julu 1995. godine. Vi se, naravno, s tim ne slažete.

Bećirević: Presuda Haškog tribunala i presuda Međunarodnog suda pravde nisu jedine presude za genocid u BiH. Mi imamo i presudu Evropskog suda za ljudska prava koja je donesena sedam mjeseci nakon presude Međunarodnog suda pravde. To je presuda u slučaju Nikola Jorgić, prema kojoj je potvrđeno da su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima u Doboju tokom 1992. godine. Sama presuda Međunarodnog suda pravde je, naime, problematiča zbog toga što sudije nisu na uvidu imale sve dokaze. Javnosti je poznato da su ti transkripti Vrhovnog savjeta odbrane Srbije, koji sadrže dodatne dokaze o ulozi Srbije u BiH, ostali pod embargom. Međutim, prema svim raspoloživim materijalima koje sam imala, prema već dostupnim dokumentima, na osnovu video materijala, intervjua sa svjedocima, prema transkriptima iz haških suđenja, ja smatram da sam zaista naučno dokazala da implementacija genocidnog plana protiv Bošnjaka počela još u proljeće 1992. godine. To je, naravno, mnogo jednostavnije dokazati kad se koristi komparativna analaiza, kad se genocidni proces u BiH dokazuje u komparaciji sa drugim slučajevima genocida u povijesti jer tada možemo zaključiti da svaki genocid ima zajedničke karakteristike, da je to proces koji se dugo planira, zločin iza kojeg uvijek stoji birokratizirani državni aparat i, naravno, zločin za koji je najčešće potrebno odobrenje - nekad prećutno, a nekad vrlo aktivno odobrenje svjetskih sila.

Iskreno se nadam da će u slučaju Karadžić tužilaštvo korisiti metodologiju dokazivanja koja je korištena u slučaju Milošević - jer genocid ne podrazumijeva samo masovno ubistvo velikog broja ljudi na ograničenom geografskom području, genocid je proces i kao takav mora se dokazivati, pored pravničkih definicija, i kroz sociološki metodološki okvir.
RSE: Recite nam zašto je, po vama, toliko važno da se ustanovi da je genocid u Bosni počeo mnogo prije 1995. godine?

Bećirević: Auschwitz je simbol stradanja jevrejskog naroda, a niko ne kaže da je nad Jevrejima izvršen genocid, odnosno holokaust samo u Auschwitzu, a da je sve drugo što se događalo jevrejskom narodu na prostoru Evrope tokom Drugog svjetskog rata imalo neko drugo ime ili neki blaži oblik. U tom kontekstu tvrditi da se samo zločin u Srebrenici može zvati genocidom je vrlo perfidna teza kojom se negira genocid nad Bošnjacima 1992. do 1995. godine. Prvo, to je važno dokazati zbog ustanovljavanja historijske istine, zbog procesa pomirenja, ali isto tako važno je zbog budućnosti, važno je zbog prevencije, zbog ustanovljavanja metodološkog okvira za rano prepoznavanje genocida. Mi dok razgovaramo, u Darfuru se vrši genocid. Međunarodna zajednica očigledno nije ništa naučila na svim užasima primjera genocida u 20. stoljeću. Zamagljivanje istine može samo dodatno doprinijeti da se toleriranje genocida od strane velikih sila i dalje nastavi.

RSE: Ovog ljeta će početi, nadamo se, i suđenje Radovanu Karadžiću. Na osnovu ličnog iskustva koje ste stekli za vrijeme svog istraživanja, da li smatrate da će tužiocima Haškog tribunala u ovom slučaju biti teško dokazati da je genocid tvrdnje da je genocid počinjen već na početku rata u BiH?

Bećirević: Dosta je bilo manipuliranja oko te optužnice protiv Radovana Karadžića. Naime, prema svemu sudeći, tužilaštvo je htjelo u početku ići linijom manjeg otpora, pa Karadžića optužiti samo za genocid 1995. godine. Međutim, ostala je ta optužba za Karadžića za cijeli proces 1992.-1995., zapravo njegovu genocidnu namjeru koja traje od 1991. godine. Da bi se dokazao genocid kao proces, potrebno je ići izvan uskih pravničkih definicija i definiciju iz Konvencije podupirati sociološkim konceptima koji služe za prepoznavanje genocida. Na Haškom tribunalu samo je u slučaju Milošević korištena ovakva vrsta ekspertize, gdje je kao ekspert korišten sociolog Ton Zvan koji je uspostavio, ne spominjući genocid u BiH nego druge historijske slučajeve genocida, taj metodološki komparativni okvir na osnovu kojeg je tužilaštvo, dakle postupajući po toj metodologiji, dokazivalo Miloševiću genocidnu namjeru od 1992. do 1995. Ostali timovi su ostali pri tome da se drže uskih pravničkih definicija i nisu dokazali genocid ni za jedno drugo područje osim za područje Srebrenice u julu 1995. godine. Recimo u slučaju Krajišnik, ja sam o tome i pisala za IWPR, tužilaštvo je genocid imalo samo formalno u optužnici. Ako čitate podneske tužilaštva, ako se čitaju transkripti, može se vidjeti da se tužilaštvo nije previše trudilo da dokaže genocid u slučaju Krajišnik. Iskreno se nadam da će u slučaju Karadžić tužilaštvo korisiti metodologiju dokazivanja koja je korištena u slučaju Milošević - jer genocid ne podrazumijeva samo masovno ubistvo velikog broja ljudi na ograničenom geografskom području, genocid je proces i kao takav mora se dokazivati, pored pravničkih definicija, i kroz sociološki metodološki okvir.

Rezultati mog istraživanja su me naveli na zaključke da nema naroda koji su potpuno imuni na genocidne ideologije i to je nešto što je potpuno suprotno tezi da postoje genocidni narodi.
RSE: Da li ste optimista kada je u pitanju ovo suđenje, odnosno da li vjerujete da će tužioci uspjeti dokazati genocid 1992.-1993. u slučaju protiv Karadžića?

Bećirević: Optimista sam upravo zbog toga što zbog pritiska bh. javnosti tužilaštvo nije popustilo nekim drugim političkim pritiscima da Karadžića optuži samo za 1995. godinu. Karadžić će biti u velikom fokusu bh. javnosti, odnosno njegovo suđenje pratiće se vrlo detaljno – ne kao u slučaju Krajišnik kada su svi na kraju bili iznenađeni zbog toga što genocid nije dokazan.

RSE: Na promociji knjige „Na Drini genocid“ spomenuli ste katarzu koju ste doživjeli radeći na ovoj knjizi, odnosno da ste shvatili da nema naroda koji može biti poptuno imun na genocidnu ideologiju ako je dovoljno dugo indoktriniran i izložen propagandi. Nije li ta spoznaja pomalo zastrašujuća?

Bećirević: Pa jeste, zastrašujuća je. Ja na početku knjige navodim citat Robertsa koji kaže da se pokretačka sila genocida više nalazi u prostoru među ljudima nego u njima samima. Ja se slažem s toma konstatacijom, ali pored prostora među ljudima, bavila sam se istraživanjem te pokretačke sile genocida koja se nalazi i u ljudima samim. To je onako nepopularno i vrlo klizav teren jer vas dovodi u opasnost da budete potpuno pogrešno shvaćeni, dovodite se u opasnost da budete optuženi da širite propagandu o genocidnim narodima. U tom kontekstu je, naravno, nepopularno također reći da je genocid kolektivan zločin ne za žrvtu nego i za počinioce. Ali prosto rečeno, veliki broj ljudi ne možete ubiti bez aktivnog ili pasivnog učešća još većeg broja ljudi. I to je, nažalost, istina. Međutim, rezultati mog istraživanja su me naveli na zaključke da nema naroda koji su potpuno imuni na genocidne ideologije i to je nešto što je potpuno suprotno tezi da postoje genocidni narodi. Po meni, dakle, potpuno je pogrešno govoriti da genocid čine samo pojednici, da su na genocid spremni samo monstrumi, genocid se svakako osmišljava u monstruoznim umovima, ali u izvršenju genocida učestvuju najčešće obični ljudi, i to značajan broj pripadnika naroda u čije ime se genocid izvršava. Ta spoznaja jeste zastrašujuća, međutim, u smislu prevencije veoma korisna. Ja sam došla do još nekih spoznaja da je značajna varijabla u smislu podložnosti naroda za indoktrinaciju genocidnom idelogijom nacionalna kultura. I autori se slažu u tome da narodi koji imaju agresivnu kulturu koja romantizira rat i ubijanje za nacionalne ciljeve, oni imaju veću šansu da budu podložni genocidnoj ideologiji. Što sam više saznavala o tim psihološkim procesima poricanja genocida kod običnih ljudi koji su bili posmatrači ili pomagači u izvršenju genocida, činilo mi se, dakle, vrlo paradoksalno da sam osjećala sve manju ljutnju. Nekako sam počela da razumijevam zbog čega je to teško javno priznati jer ti su ljudi i dalje manipulirani od strane svog političkog rukovodstva, i dalje su izloženi strašnoj propagandi koja sistemski negira genocid nad Bošnjacima. Vrlo često sam se preispitivala i pitala na kojoj bi strani bila ja da sam bila izložena tako jakoj genocidnoj ideologiji.

Pitanja koja sam ja postavljala konstantno kroz svoj rad jesu kako je genocid moguć, da li nam ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode i da li priznavanjem te mračne strane ljudske prirode jednostavnije raditi prevenciji genocida. Odgovori na ova pitanja se izbjegavaju, ne samo na nivou nacije u čije ime je počinjen genocid, već u svjetlu međunarodne diplomacije...
RSE: To se svi pitamo, ja mislim. I do kakvog ste zaključka došli?

Bećirević: Ja želim da se nadam da bih bila među spasiocima.

RSE: Cijelo jedno poglavlje knjige posvetili ste poricanju genocida, što je, bar za mene, izuzetno fascinantna tema. Ovdje ne govorimo o počinicima zločina jer je jasno zašto oni odbijaju preuzeti odgovornost za svoja nedjela, ali zanimljivo je da čak ni oni koji u tom zločinu nisu direktno učestvovali, ali su ga prešutno odobravali ili jednostavno okretali glavu na drugu stranu, ne žele priznati da je počinjen genocid protiv pripadnika drugog naroda. Zbog čega je to tako?

Bećirević: Mislim da društvene situacije u kojima većinska populacija podržava ili tolerira genocid nad drugim narodom nisu uopće historijska novina. I pitanja koja sam ja postavljala konstantno kroz svoj rad jesu kako je genocid moguć, da li nam ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode i da li priznavanjem te mračne strane ljudske prirode jednostavnije raditi prevenciji genocida. Odgovori na ova pitanja se izbjegavaju, ne samo na nivou nacije u čije ime je počinjen genocid, već smo svjedoci da se odgovori na ova pitanja izbjegavaju u svjetlu međunarodne diplomacije, međunarodnog prava, akademija, medija itd. Više puta sam u knjizi spomenula da je faza negiranja posljednja faza genocida. I prema ovoj fazi, genocidni procesi su veoma slični jer su kroz poricanje genocida prošli svi narodi na strani izvršilaca. Kod nas je živ mit, u našoj javnosti, da su se Nijemci odmah nakon holokausta suočili sa time što je počinjeno u njihovo ime. Međutim, njima je bilo potrebno gotovo dvije decenije da se počnu suočavati sa posljedicama holokausta. Konačno, nisu Nijemci jedini narod koji je dao kolektivnu podršku holokaustu nad Jevrejima. Bosanski Srbi u BiH i Srbi u Srbiji moraće na svim nivoima otvoriti taj unutrašnji dijalog, bez miješanja sa strane. Oni moraju sami artikulirati odgovore zbog čega je kolektivna manipulacija od strane političkog rukovodstva bila zapravo vrlo uspješna.

RSE: U knjizi pominjete i neke izuzetno važne dokumente koji se tiču Srebrenice, a koji su nekako prošli prilično nezapaženo u javnosti. Tu, prije svega, mislim na dokumente koji ukazuju na to da je genocid u Srebrenici počeo već 1992. godine. Možete li nam pojasniti o čemu se radi?

Bećirević: Ja sam koristila zanačajan broj dokumenata, javno dostupnih naravno, iz Haškog tribunala, iz lokalnih i regionalnih arhiva. I mi uvijek spominjemo kako, recimo, u arhivi Vrhovnog savjeta odbrane koja je pod embargom leži ta neka ključna dokumentacija s kojom se može dokazati genocidna namjera države Srbije prema Bošnjacima u BiH. Međutim, značajan broj dokumenata na koje sam ja naišla, ukoliko se analiziraju, ako se stave u pravi kontekst, već dokazuje tu genocidnu namjeru i dokazuje da je genocid u Srebrenici počeo već 1992. godine. Recimo, direktiva Glavnog štaba Vojske RS od 19. novembra neminovno sadrži genocidnu namjeru. U toj direktivi je jasna namjera - uništenje jednog naroda. Mogu vam citirati jedan dio koji navodim u knjizi: „Nanositi sve veće gubitke neprijatelju i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda. Prethodno ponuditi razoružanje borbeno sposobnih i naoružanih muškaraca, ako ne pristanu, uništiti ih!“ Iz ovog je jasna namjera uništenja. S druge strane, izgladnjivanje stanovništva, bombardovanje, postavljanje minskih polja, sve je to genocid prema Konevnciji, a u Konvenciji se kaže da je genocid namjerno nametanje grupi životnih uslova sračunatih da ih dovedu do fizičkog uništenja u cjelini ili djelimično.

RSE: Samo da vas pitam, ova direktiva koju ste citirali iz novembra je - koje godine?

Bećirević: Iz 1992. godine. I ona je javno dostupna.

RSE: Na kraju bih vas zamolila da nam objasnite razliku između etničkog čišćenja i genocida. Naime, neki eksperti za genocid tvrde da je termin etničko čišćenje samo eufemizam za genocid, te da je upravo zbog široke upoterebe tog pojma, što vidimo i u brojim presudama Haškog tribunala, danas teško dokazati da je to što se dešavalo u BiH 1992. i 1993. genocid, a ne samo etničko čišćenje.

Bećirević: Etničko čišćenje jeste eufemizam za genocid. Nažalost, prihvaćeno je i u međunarodnom krivičnom pravu. Mnogi će se složiti da je to jedan vrlo uvredljiv termin, termin koji je krajnje uvredljiv za žrtve. I ja sam se s tim suočavala tokom brojnih intervjua koje sam radila sa stanovnicima istočne Bosne. Jedna od svjedokinja sa kojom sam razgovarala rekla mi je da je svaki put iznova duboko zaboli kad čuje da je etnički očišćena. Rekla mi je da svaki pu ima osjećaj da su smatrali da je prljava i da ju zbog toga trebalo očistiti.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
XS
SM
MD
LG