Midhat Bećar jedan je od rijekih mladih ljudi koji izrađuje srebreni nakit uz pomoć filigransko-kujundžijske tehnike. Još kao dječak odlazio je u očevu filigransku zanatsku radnju, te uz njegovu pomoć naučio izrađivati zanimljive komade nakita:
„On je to radio, a ja sam ko dijete počeo dolaziti, čak prije nego sam krenuo u školu. Kad sam krenuo u školu, budem malo prva smjena u školi, pa kad nemam učiti, druga u radnji.“
Midhat kaže da je zanatlija sve manje, ali i kupaca koji cijene ručni rad:
„Taj nakit danas dolazi toliko jeftin, recimo sa Tajlanda, iz Turske, da mi ovdje ne možemo sirovinu kupiti za te pare. Normalno da u ovoj krizi da ljudi gledaju da kupe šta je jeftinije. Niko ne gleda ni na kvalitet, ni da li je ručni rad, ni koliko je to autentično za pojedinu zemlju. Prilično je teško danas bilo kojem zanatliji.“
Međutim, Midhat priznaje da se od zanata može živjeti:
Foto: Midhat Poturović„Pa ne bi niko radio da se ne može živjeti. Teško je, puno se radi, i ono, nekako se sastavlja kraj s krajem, ali može. Mnogi nam govore kako je nama lako, kako sami pravimo svoje radno vrijeme, itd., ali je činjenica da smo plaćeni jedino ako radimo. To se kod nas osjeti na poslu, jer plaća se samo rad, faktički, i kad ima posla. Danas često radim ono što moram, ne više ono što volim, baš zbog te situacije što je strašno teško za zanate da opstanu, a prinuđeni smo da radimo bukvalno i popravke ovog tajlandskog nakita, i to češće radim nego ovaj svoj posao.“
U Brusa bezistanu, u okviru manifestacije “Sarajevski zanati očuvani kroz vijekove” svoje radove izložilo je skoro 30 zanatlija. Predsjednik Udruženja “Stari zanati” iz Sarajeva, Mehmed Kalajdžisalihović, ističe da su mnogi zanati davno nestali zbog zanemarenosti:
„Kovača nemate, terzija nemate, ima jedan-dva filigrana, jednog četkara u cijeloj BiH, dvojicu papudžija. To su sve zanati koji su naslijeđeni sa koljena na koljeno u porodici i kao takvi još uvijek egzistiraju. Mislim da bi se trebalo poraditi nešto više na tome da se zanati spase.“
No, čini se da Kalajdžisalihović ima rješenje kako bi nekolicina starih zanata ostala sačuvana od zaborava:
Foto: Midhat Poturović„Pošto nema škola za određena zanimanja, mi zanatlije i udruženje samo po sebi smo spremni da sve čari jednog zanata prenesemo na mlađe generacije, tako kada mi iz porodice, koji smo zanat naslijedili, odemo, mogli bi da imamo nekoga ko bi mogao da nastavi to zanimanje, kako bi svi ti zanati i dalje postojali. A mi bi mogli daleko lakše i ljepše da konkurišemo za naslov zaštite grada Sarajeva pod UNESCO-m.“
Kako bi mnogim građanima približili proizvode koje rade zanatlije, u Muzeju Grada Sarajeva napravljena je stalna izložba zanatskih radova. Od ručno izrađenih četki, preko tradicionalnih nošnji, papuča i nanula, do nakita i namještaja. Sve je to tradicija i naslijeđe Sarajeva, kaže direktorica Muzeja Grada Sarajeva, Amra Madžarević:
„Zanati su možda jedan od najznačajnijih dijelova naše tradicije. Sarajevo je ustvari nastalo pojavom prvih zanata i zbog toga smo se odlučili da i kroz ovaj vid saradnje sa zanatlijama koji i danas egzistiraju i rade, sačuvamo taj dio tradicije.“
Kustos Muzeja Grada Sarajeva, Muamer Šehović, ističe da su pojedini zanati spali na samo jednog zanatliju u cijeloj BiH:
„To je već jedan dugogodišnji problem našeg grada, jer zanati, kao prepoznatljiv brend grada Sarajeva, trebali bi da se zaštite u svakom slučaju, da budu pod posebnim tretmanom, čak da im se izađe u susret. I ovo je jedan vid afirmacije i čuvanja tih starih zanata, da bi se mogli prezentirati i sačuvati, naravno, za nova pokoljenja.“
„On je to radio, a ja sam ko dijete počeo dolaziti, čak prije nego sam krenuo u školu. Kad sam krenuo u školu, budem malo prva smjena u školi, pa kad nemam učiti, druga u radnji.“
Midhat kaže da je zanatlija sve manje, ali i kupaca koji cijene ručni rad:
„Taj nakit danas dolazi toliko jeftin, recimo sa Tajlanda, iz Turske, da mi ovdje ne možemo sirovinu kupiti za te pare. Normalno da u ovoj krizi da ljudi gledaju da kupe šta je jeftinije. Niko ne gleda ni na kvalitet, ni da li je ručni rad, ni koliko je to autentično za pojedinu zemlju. Prilično je teško danas bilo kojem zanatliji.“
Međutim, Midhat priznaje da se od zanata može živjeti:
U Brusa bezistanu, u okviru manifestacije “Sarajevski zanati očuvani kroz vijekove” svoje radove izložilo je skoro 30 zanatlija. Predsjednik Udruženja “Stari zanati” iz Sarajeva, Mehmed Kalajdžisalihović, ističe da su mnogi zanati davno nestali zbog zanemarenosti:
„Kovača nemate, terzija nemate, ima jedan-dva filigrana, jednog četkara u cijeloj BiH, dvojicu papudžija. To su sve zanati koji su naslijeđeni sa koljena na koljeno u porodici i kao takvi još uvijek egzistiraju. Mislim da bi se trebalo poraditi nešto više na tome da se zanati spase.“
No, čini se da Kalajdžisalihović ima rješenje kako bi nekolicina starih zanata ostala sačuvana od zaborava:
Kako bi mnogim građanima približili proizvode koje rade zanatlije, u Muzeju Grada Sarajeva napravljena je stalna izložba zanatskih radova. Od ručno izrađenih četki, preko tradicionalnih nošnji, papuča i nanula, do nakita i namještaja. Sve je to tradicija i naslijeđe Sarajeva, kaže direktorica Muzeja Grada Sarajeva, Amra Madžarević:
„Zanati su možda jedan od najznačajnijih dijelova naše tradicije. Sarajevo je ustvari nastalo pojavom prvih zanata i zbog toga smo se odlučili da i kroz ovaj vid saradnje sa zanatlijama koji i danas egzistiraju i rade, sačuvamo taj dio tradicije.“
Kustos Muzeja Grada Sarajeva, Muamer Šehović, ističe da su pojedini zanati spali na samo jednog zanatliju u cijeloj BiH:
„To je već jedan dugogodišnji problem našeg grada, jer zanati, kao prepoznatljiv brend grada Sarajeva, trebali bi da se zaštite u svakom slučaju, da budu pod posebnim tretmanom, čak da im se izađe u susret. I ovo je jedan vid afirmacije i čuvanja tih starih zanata, da bi se mogli prezentirati i sačuvati, naravno, za nova pokoljenja.“
