"Prvih godina rata, kad sam ostao u Americi, nisam mogao pisati ni na engleskom, ni na bosanskom. Engleski nisam dovoljno znao, a za bosanski su mi falili ljudi koje sam ostavio u Sarajevu", kazao nam je uz ostalo na zagrebačkoj promociji Projekta Lazarus Aleksandar Saša Hemon.
"Prvu priču koju sam napisao, napisao sam kompletno na engleskom. Završila je u prvoj knjizi koju sam napisao nakon tri godine boravka u Americi. Prva knjiga na engleskom jeziku je izašla osam godina nakon mog dolaska u Ameriku."
Radaković, Hemon i Jergović na promociji, Fofo: zoomzgRazmišljam na engleskom, ali i na bosanskom, često ni na jednom, u šali je kazao sinoćnjoj publici u BP klubu u Zagrebu, gdje su mu knjigu predstavljali književnici Borivoj Radaković i Miljenko Jergović:
"Svoju situaciju osjećam kao veliku privilegiju, da sam u stanju da pišem na dva jezika. To je dva puta bolje od pisanja na jednom jeziku, što se mene tiče. Iako sam, kada sam došao u Ameriku, bio u stanju da komuniciram na engleskom, pisanje je sasvim druga vrsta i dubina jezika. Nisam znao dovoljno engleski da pišem, a nisam mogao da pišem na svom maternjem jeziku jer je moje iskustvo bilo potpuno odvojeno od ljudi koji su pričali taj jezik, koji su bili pod opsadom u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, a ja sam živio sasvim drugačiji život. Nisam mogao ni da pričam, pa nisam mogao ni da pišem. Onda sam se trudio da pišem i na jednom i na drugom jeziku, pa ni to nije bilo dobro i to sam bacao. Onda je to prošlo."
Miljenik svjetske književne kritike postao je već nakon prvog romana Čovjek niotkuda. U Projektu Lazarus paralelno teku dvije sudbine - ubijenog židovskog emigranta u Chicagu prije 100 godina i današnjeg bosanskog imigranta, pisca, koji istražuje smrt onog prvog. Kad je publici sinoć čitao jedan pasus iz romana, nitko se nije opterećivao pitanjem - priča li to Hemon o svom glavnom liku ili o sebi:
Fofo: zoomzg"Ja sam umjereno lojalni građanin par država. U Americi, u toj razumnoj zemlji, tračim svoje pravo glasa, nevoljko plaćam poreze, dijelim život sa ovdašnjom ženom, ali također posjedujem i bosanski pasoš, koji rijetko koristim. U Bosnu idem na mučne odmore i sahrane i oko prvog marta, zajedno sa ostalim Bosancima u Chicagu, ponosno i skrušeno slavim naš Dan nezavisnosti, uz prigodnu svečanu večeru. Da budemo precizni, Dan nezavisnosti pada na 29. februar, tipično bosanska petljavina. Neko će zatim spomenuti neobjašnjivo odsustvo promaje u Americi. Amerikanci drže sve prozore otvorene i nije ih uopšte briga ako su na promaji, iako je dobro poznato da izlaganje jakom strujanju zraka može dovesti do ozbiljne upale mozga. Kod nas ljudi zaziru od slobodnog strujanja zraka."
I još malo iz knjige:
"Moja žena nije Bosanka, Amerikanka je i zove se Mery. Ne predajem više engleski. Sada samo pišem kolumnu. Nije neka zarada, ali je dosta ljudi čita. Ne, nisam Jevrej, a nije ni Mery, niti sam Musliman, Srbin ili Hrvat. Ja sam komplikovan. Bosanstvo nije nacionalnost, to je državljanstvo, ali duga je to priča, duga je to priča..."
Fofo: zoomzgA Sarajevo danas?
"Sarajevo jeste tamo gdje je nekada bilo, ali se naravno promijenilo. Vrlo malo gradova umire, potpuno nestaje, ali se mijenjaju i žive. Neki drugi ljudi žive i neka druga djeca, ali to je neizbježno. Kada idem u Sarajevo, ne očekujem da nađem ono Sarajevo koje pamtim od prije rata, nego nešto sasvim drugo. Pošto dolazim u Sarajevo redovno, nakon rata od 1997. godine, nemam nostalgičnih iluzija kako bi trebalo da bude, ili kako je nekada bilo. Idem kući u Čikago, ali svakome kažem da idem kući u Sarajevo. Sarajevo je dom u smislu roditeljskog doma, pa kada ideš kod svojih roditelja kažeš idem kući, ali nikada ne bih živio sa svojim roditeljima jer sam prerastao tu situaciju."
Fofo: zoomzg Američki dom?
"Bilo je teško nakon 11. septembra za vrijeme Bušovog režima. Osjećao sam se kao da sam pod okupacijom. Nakon Obame je to malo popustilo, došlo je do oslobođenja, pa mi to mnogo više prija. Našao sam načina da volim Chicagu i način na koji mogu da živim u Americi, a da se osjećam da imam neki svoj autonomni prostor."
Supruga mu je Amerikanka, ima malu kćerkicu, uče je oba jezika:
"Tek je progovorila, ima 19 mjeseci. Već govori - Laku noć, i kada joj kažem - Tata tebe voli najviše na svijetu - ona kaže - Najviše na svijetu."
*****
Možete pogledati i video intervju sa Aleksandrom Hemonom, snimljen nakon promocije njegove knjige u Sarajevu. Razgovarala Marija Arnautović:
"Prvu priču koju sam napisao, napisao sam kompletno na engleskom. Završila je u prvoj knjizi koju sam napisao nakon tri godine boravka u Americi. Prva knjiga na engleskom jeziku je izašla osam godina nakon mog dolaska u Ameriku."
"Svoju situaciju osjećam kao veliku privilegiju, da sam u stanju da pišem na dva jezika. To je dva puta bolje od pisanja na jednom jeziku, što se mene tiče. Iako sam, kada sam došao u Ameriku, bio u stanju da komuniciram na engleskom, pisanje je sasvim druga vrsta i dubina jezika. Nisam znao dovoljno engleski da pišem, a nisam mogao da pišem na svom maternjem jeziku jer je moje iskustvo bilo potpuno odvojeno od ljudi koji su pričali taj jezik, koji su bili pod opsadom u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, a ja sam živio sasvim drugačiji život. Nisam mogao ni da pričam, pa nisam mogao ni da pišem. Onda sam se trudio da pišem i na jednom i na drugom jeziku, pa ni to nije bilo dobro i to sam bacao. Onda je to prošlo."
Miljenik svjetske književne kritike postao je već nakon prvog romana Čovjek niotkuda. U Projektu Lazarus paralelno teku dvije sudbine - ubijenog židovskog emigranta u Chicagu prije 100 godina i današnjeg bosanskog imigranta, pisca, koji istražuje smrt onog prvog. Kad je publici sinoć čitao jedan pasus iz romana, nitko se nije opterećivao pitanjem - priča li to Hemon o svom glavnom liku ili o sebi:
I još malo iz knjige:
"Moja žena nije Bosanka, Amerikanka je i zove se Mery. Ne predajem više engleski. Sada samo pišem kolumnu. Nije neka zarada, ali je dosta ljudi čita. Ne, nisam Jevrej, a nije ni Mery, niti sam Musliman, Srbin ili Hrvat. Ja sam komplikovan. Bosanstvo nije nacionalnost, to je državljanstvo, ali duga je to priča, duga je to priča..."
"Sarajevo jeste tamo gdje je nekada bilo, ali se naravno promijenilo. Vrlo malo gradova umire, potpuno nestaje, ali se mijenjaju i žive. Neki drugi ljudi žive i neka druga djeca, ali to je neizbježno. Kada idem u Sarajevo, ne očekujem da nađem ono Sarajevo koje pamtim od prije rata, nego nešto sasvim drugo. Pošto dolazim u Sarajevo redovno, nakon rata od 1997. godine, nemam nostalgičnih iluzija kako bi trebalo da bude, ili kako je nekada bilo. Idem kući u Čikago, ali svakome kažem da idem kući u Sarajevo. Sarajevo je dom u smislu roditeljskog doma, pa kada ideš kod svojih roditelja kažeš idem kući, ali nikada ne bih živio sa svojim roditeljima jer sam prerastao tu situaciju."
"Bilo je teško nakon 11. septembra za vrijeme Bušovog režima. Osjećao sam se kao da sam pod okupacijom. Nakon Obame je to malo popustilo, došlo je do oslobođenja, pa mi to mnogo više prija. Našao sam načina da volim Chicagu i način na koji mogu da živim u Americi, a da se osjećam da imam neki svoj autonomni prostor."
Supruga mu je Amerikanka, ima malu kćerkicu, uče je oba jezika:
"Tek je progovorila, ima 19 mjeseci. Već govori - Laku noć, i kada joj kažem - Tata tebe voli najviše na svijetu - ona kaže - Najviše na svijetu."
*****
Možete pogledati i video intervju sa Aleksandrom Hemonom, snimljen nakon promocije njegove knjige u Sarajevu. Razgovarala Marija Arnautović:
