Dostupni linkovi

Evropa, čijim su početnim nastojanjima u vezi s Bosnom predsjedavali predstavnici zemalja s kolonijalnom tradicijom, od početka nije razumjela da su u zemlji tako izmiješanog stanovništva etničke mape prije poziv na nasilje nego bilo kakvo moguće rješenje: svaka nova mapa, od lisabonske preko ženevske do predložene podjele na tri republike u ljeto 1993, bila je uvod u nove runde etničkog progona kako bi se bosanska stvarnost prilagodila nacionalističkim “kartografskim fantazijama”.

Dirljiva je osjećajnost za cjelovitost i suverenitet bosanske države koju su demonstrirali neki od najviših stranih učesnika u bosanskom projektu povodom medijskih nagovještaja kako nakon prudskog i banjalučkog sporazuma predsjednika tri najuticajnije nacionalne stranke predstoji usvajanje novih etničkih mapa podijeljene zemlje.
“Izmišljotina!” – mediji citiraju izjavu odlazećeg Visokog predstavnika.
Učesnici trojnog sporazuma “bosanskih lidera” slažu se jedino u tome da mape budućih razgraničenja još nisu razmatrane. Ali, svako od njih ima vlastite ideje o tome kako bi trebalo da izgledaju četiri buduće navodno “ekonomske regije”: RFE citira izjavu predsjednika najuticajnije bošnjačke partije kako bi to bile “tuzlanska regija do Save na sjeveru, desno bi to bila Drina uključujući i Srebrenicu; sarajevska regija bi se prostirala od sadašnjeg kantona Sarajevo i Zenice, dobrim dijelom srednje Bosne do Drine i ovamo Crne Gore; banjalučka regija bi bila Krajina, a mostarska regija bi bila istočna i zapadna Hercegovina dolje do Jadrana i gore do Ivana”. Najuticajnijem političaru medju bosanskim Srbima sasvim je svejedno kako će njegovi bošnjački i hrvatski partneri podijeliti Federaciju – za njega je apsolutno neupitna jedino opstojnost Republike Srpske u današnjim dejtonskim granicama.
Domaći “odjeci i reagovanja” tek se razmahuju u vidu optužbi protiv učesnika trojnog dogovora za “nacionalnu izdaju” i optužbi protiv njihovih kritičara da su “protivnici dogovaranja”. Savršena – iako nešto preuranjena predigra – za još jedne izbore, one predvidjene za iduću godinu, u kojima će opet na sceni biti sve sami “patrioti” i “izdajnici” a Bosna i Hercegovina za to će vrijeme tonuti sve niže na začelju kandidatkinja za pridruženje Evropi.
Dok se domaći učesnici prudsko-banjalučke pogodbe natječu u nudjenju vlastitim sljedbenicima što prihvatljivije varijante budućih razgraničenja, u rasponu od Tihićevih obećanja regija organizovanih po ekonomskim kriterijima do Dodikovih garantija neupitnosti srpskog entiteta, racionalni strani komentatori ukazuju na jedino moguće tumačenje svakog budućeg razgraničenja: tako, recimo, prestižni pariski dnevnik Le Monde pod naslovom “Projekt za novu bosansku podjelu” zaključuje kako će postignuti sporazum uspostaviti sljedeća četiri “regiona”: bošnjački, srpski, hrvatski i sarajevski federalni distrikt.
Takvim očekivanim ishodom bosanske političke mapadžije prividno bi – sedamnaest godina nakon početka sistematskog ubijanja Bosne – došli na svoje: ono što su započeli Milošević i Tudjman u Karadjordjevu a nastavili predstavnici tri posestrimske bosanske nacionalne stranke pod evropskim pokroviteljstvom u Lisabonu najzad bi bilo privedeno kraju u vidu unutrašnje podjele na tri etnička entiteta sa Sarajevom kao sjedištem zajedničkih institucija. Evropa, čijim su početnim nastojanjima predsjedavali predstavnici zemalja s kolonijalnom tradicijom – britanski lord Karington (Carrington) i portugalski dioplomata Kutiljero (Cutileiro) – od početka nije razumjela da su u zemlji tako izmiješanog stanovništva etničke mape prije poziv na nasilje nego bilo kakvo moguće rješenje: svaka nova mapa, od lisabonske preko ženevske do predložene podjele na tri republike u ljeto 1993, bila je uvod u nove runde etničkog progona kako bi se bosanska stvarnost prilagodila nacionalističkim “kartografskim fantazijama”.
Tada – na početku rata – samo su najbezosjećajniji zagovornici podjele po svaku cijenu mogli nuditi ideje “humanog preseljavanja stanovništva” ili licitarati s procjenama koliko bi se desetina hiljada života “isplatilo žrtvovati” za ostvarenje velikodržavnih projekata. Taj posao je od tada prilično temeljito obavljen, po cijenu oko 100.000 ubijenih i puno više stotina hiljada prognanih, i danas su – masovnim zločinima o kojima svjedoče dokumenti i presude haškog tribunala – stvorene nove realnosti u kojima sljedbenici prvobitnih djelitelja Bosne i Hercegovine mogu možda i vjerovati kako se karadjordjevske vizije mogu privesti kraju.
Već i njihova početna duboka neslaganja u tumačenju inicijalnog dogovora o budućim “regijama” pokazuju kako to možda ipak neće biti tako bezbolno kako zamišljaju: hoće li oni koji su godinama insistirali da 49 posto državne teritorije dodijeljene Republici Srpskoj zbog statistički gotovo neznatne razlike u svakoj prilici zlurado nazivaju “manjim entitetom” sada biti zadovoljni da podijele “veći entitet” na dva znatno manja čak i ako bi to vodilo konačnom ispunjenju javno iskazane želje reisa Cerića da “jedini koji nisu dobili vlastitu državu” najzad dobiju to što je jedan od ideologa vladajuće bošnjačke partije još tokom rata nazivao “krijeposnom islamskom državom”: Bošnjakistan sve od Zenice do Tuzle i nazad. Misli li, isto tako, premijer budućeg najvećeg entiteta da će biti moguće da u podjeli koja se njega navodno uopšte ne tiče zaista zadrži teritorijalno neokrnjenu Republiku Srpsku.
Nezavisno od toga hoće li se pokazati da su se trojica – najavljujući saglasnost o “četiri regije” – upustila u posao za koji ni nakon nasilne uspostave novih realnosti nema rješenja koje bi ispunilo njihova očekivanja, onima koji se još ne odriču sjećanja na bosansku tradiciju i kulturu zajedničkog življenja ostaje utjeha kako će jednoga dana, kad i Bosna i njeni susjedi i uprkos vlastitim zanesenjacima podjela ipak postanu dio ujedinjene Evrope, i ratna i poratna razgraničenja izgubiti svaki smisao i postaće jasno da ne može jasnije biti koliko je bilo zločinački ubijati ili progoniti za granice koje u evropskom kontekstu nemaju nikakvog značenja.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG