Nakon sjednice Vlade u četvrtak, dan uoči treće godišnjice od željezničke nesreće, na Biočima ministar zdravlja, rada i socijalnog straranja Miodrag Radunović uz informaciju da je za saniranje i ublažavanje posljedica nesreće do sada izdvojeno više od 10,5 miliona eura, rekao je i sljedeće:
"Toga dana ispit humanosti i zrelosti i snagu jedinstva pokazali su i građani Crne Gore, a humanost i institucije sistema."
Ta humanost se, ako je suditi po danas kao i više puta ranije ponovljnim tvrdnjama porodica žrtva i povrijeđenih, prekinula ubrzo nakon nesreće:
"Ostalo mi je dijete nesposobno. Stariji sin nije mogao da završi školu. Obećali da će zaposliti dijete, da će me posjetit, ništa od toga nije bilo. Za starijeg sina su mi dali zato što je već oslijepio, ima sve papire, četiri hiljade za mlađeg sina što je ruku i nogu. Dali su mu tri i rekli da više nema pravo ništa. I u Socijalno dva puta po 500 eura su mi dali i to je sve. Nikakva posjeta nije izašla. Kada ga povedem na snimanje preko robe snimaju đecu i kažu da nije ništa."
Bio je ovo dio svjedočenja Nadire Babić, jednog od mnogih sličnih o tretmanu države prema nastradalima. Ona je to saopštila danas ispred zgrade Vrhovnog suda u Podgorici gdje su se porodice nastradalih okupile nakon što su na mjestu nesreće na Biočima u 5 minuta do 12 sati položili cvijeće. Od nadležnih državnih organa koji su toliko obećavali da nikad neće zaboraviti žrtve i njihove porodice pojavili su se samo ministar saobraćaja Andrija Lompar i direktor Željeznice Zarija Franović. Ministar Lompar nije se obratio porodicama a nije želio ni da govori za medije. A ispred Vrhovnog suda porodice nastradalih nezadavoljne presudom u kojoj je samo mašinovođa Slobodan Drobnjak osuđen na 6 godina zatvora a 11 funkcionera Željeznice oslobođeno odgovornosti, tražile su obanavljanje postupka. Doktor Nada Vukićević koja je prije tri godine na Biočima ostala bez kćeri:
"Naši zahtevi nisu pare, oni znaju gde su pare, u pitanju je to da je presuda sramna i da želimo posle svih ovih tragedija da se ponovi postupak i da se osude oni koji su krivi."
Još od okončanja sudskih postupaka 10. decembra 2007. godine porodice nastradalih kao i veliki dio javnosti upozoravaju da je za smrt 47 putnika i više od dvijestotine povrijeđenih jedini osuđeni Slobodan Drobnjak samo posljednja karika u lancu odgovornih. Biserka Boričić, čiji je muž, radnik Željeznice kao i ona, poginuo u nesreći:
"Država je ponešto učinjela, a što je trebalo da učini nije. Odgovara samo jedan čovjek, a ja mislim prije toga čovjeka da je on zadnja karika u lancu, da prije toga čovjeka ima dosta grešnika."
Veliki broj nastradalih bio je iz Bijelog Polja, njih 22. Kolega Sead Sadiković posjetio je tamo porodicu Bulatović koja je ostala bez majke, a njena kćer je teško povrijeđena:
"Mi smo majku izgubili i sestra nam je teško povrijeđena i ona se i dan danas liječi."
RSE: Koliko je ona dobila novaca?
Bulatović: Ništa. Do današnjeg dana nadoknada i poravnanje nikako dobila nije. Što se tiče presude u vezi mašinovođe to je prosto sramota. Sramota je da država Crna Gora osudi jednog čovjeka za onakvu nesreću u što mi prosto ne vjerujemo da je samo on kriv, a odlično se zna ko je krivac za to.
Borka Bijelić, čija su tri člana porodice povrijeđena u nesreći:
"Pitam zvaničnu Crnu Goru zar nema nikog da se udostoji danas zvanične Crne Gore da dođe, ako nijesu kod nas u Bijelo Polje zašto nijesu došli bar ovdje nadomak. Zašto nas niko nikad ne pita za naše ranjene da ih pita da li što treba. Neka se malo porazmisle."
A upravo pred treću godišnjicu tragedije, zahvaljujući dnevniku "Vijesti" otkriveno je da je Željeznica Crne Gore, koja prije tri godne nije imala para za valjani kočioni sistem i koja je prema podacima revizora u dugu od dvijestotine miliona eura za više članova Upravnog odbora podijelila otpremnine od 20.000 do 180.000 eura. Vlada je nakon šokantnog otkrića poručila da će novac morati da vrate i na sjednici uputila preporuku koja međutim nema obavezujući karakter.
"Toga dana ispit humanosti i zrelosti i snagu jedinstva pokazali su i građani Crne Gore, a humanost i institucije sistema."
Ta humanost se, ako je suditi po danas kao i više puta ranije ponovljnim tvrdnjama porodica žrtva i povrijeđenih, prekinula ubrzo nakon nesreće:
"Ostalo mi je dijete nesposobno. Stariji sin nije mogao da završi školu. Obećali da će zaposliti dijete, da će me posjetit, ništa od toga nije bilo. Za starijeg sina su mi dali zato što je već oslijepio, ima sve papire, četiri hiljade za mlađeg sina što je ruku i nogu. Dali su mu tri i rekli da više nema pravo ništa. I u Socijalno dva puta po 500 eura su mi dali i to je sve. Nikakva posjeta nije izašla. Kada ga povedem na snimanje preko robe snimaju đecu i kažu da nije ništa."
Bio je ovo dio svjedočenja Nadire Babić, jednog od mnogih sličnih o tretmanu države prema nastradalima. Ona je to saopštila danas ispred zgrade Vrhovnog suda u Podgorici gdje su se porodice nastradalih okupile nakon što su na mjestu nesreće na Biočima u 5 minuta do 12 sati položili cvijeće. Od nadležnih državnih organa koji su toliko obećavali da nikad neće zaboraviti žrtve i njihove porodice pojavili su se samo ministar saobraćaja Andrija Lompar i direktor Željeznice Zarija Franović. Ministar Lompar nije se obratio porodicama a nije želio ni da govori za medije. A ispred Vrhovnog suda porodice nastradalih nezadavoljne presudom u kojoj je samo mašinovođa Slobodan Drobnjak osuđen na 6 godina zatvora a 11 funkcionera Željeznice oslobođeno odgovornosti, tražile su obanavljanje postupka. Doktor Nada Vukićević koja je prije tri godine na Biočima ostala bez kćeri:
"Naši zahtevi nisu pare, oni znaju gde su pare, u pitanju je to da je presuda sramna i da želimo posle svih ovih tragedija da se ponovi postupak i da se osude oni koji su krivi."
Još od okončanja sudskih postupaka 10. decembra 2007. godine porodice nastradalih kao i veliki dio javnosti upozoravaju da je za smrt 47 putnika i više od dvijestotine povrijeđenih jedini osuđeni Slobodan Drobnjak samo posljednja karika u lancu odgovornih. Biserka Boričić, čiji je muž, radnik Željeznice kao i ona, poginuo u nesreći:
"Država je ponešto učinjela, a što je trebalo da učini nije. Odgovara samo jedan čovjek, a ja mislim prije toga čovjeka da je on zadnja karika u lancu, da prije toga čovjeka ima dosta grešnika."
Veliki broj nastradalih bio je iz Bijelog Polja, njih 22. Kolega Sead Sadiković posjetio je tamo porodicu Bulatović koja je ostala bez majke, a njena kćer je teško povrijeđena:
"Mi smo majku izgubili i sestra nam je teško povrijeđena i ona se i dan danas liječi."
RSE: Koliko je ona dobila novaca?
Bulatović: Ništa. Do današnjeg dana nadoknada i poravnanje nikako dobila nije. Što se tiče presude u vezi mašinovođe to je prosto sramota. Sramota je da država Crna Gora osudi jednog čovjeka za onakvu nesreću u što mi prosto ne vjerujemo da je samo on kriv, a odlično se zna ko je krivac za to.
Borka Bijelić, čija su tri člana porodice povrijeđena u nesreći:
"Pitam zvaničnu Crnu Goru zar nema nikog da se udostoji danas zvanične Crne Gore da dođe, ako nijesu kod nas u Bijelo Polje zašto nijesu došli bar ovdje nadomak. Zašto nas niko nikad ne pita za naše ranjene da ih pita da li što treba. Neka se malo porazmisle."
A upravo pred treću godišnjicu tragedije, zahvaljujući dnevniku "Vijesti" otkriveno je da je Željeznica Crne Gore, koja prije tri godne nije imala para za valjani kočioni sistem i koja je prema podacima revizora u dugu od dvijestotine miliona eura za više članova Upravnog odbora podijelila otpremnine od 20.000 do 180.000 eura. Vlada je nakon šokantnog otkrića poručila da će novac morati da vrate i na sjednici uputila preporuku koja međutim nema obavezujući karakter.
