Dostupni linkovi

Mjesta koja su gradila ličnost Baracka Obame


Barack Obama sa očuhom, majkom i sestrom 1970. godine

U memoarima “Snovi moga oca” (Dream From My Father), Obama prepričava godine provedene u Džakarti, Honoluluu, Los Angelesu, Chicagu i drugim gradovima. Koliko su ova mjesta formirala ličnost novog predsjednika SAD? Pisci koji su živjeli tamo gdje je Obama živio odgovaraju na to pitanje.

Pišu Endy M. Bayuni, Lois-Ann Yamanaka, Margot Mifflin i Aleksandar Hemon

Indonežanska učionica

Kada su Barack Obama i njegova majka stigli u Jakartu 1967. godine, Indonezija je upravo izlazila iz velikog političkog prevrata i duboke ekonomske krize. Nekoliko nebodera u gradu samo je naglašavalo siromaštvo oko njih. Oni koji su imali automobile takmičili su se za mjesto na asfaltnim putevima sa javnim autobusima, motociklima, rikšama, pješacima i piljarima.

Indonezija kakvu je Barack Obama zatekao bila je gusto naseljena zemlja kojoj je bila potrebna ogromna finasijska pomoć stranih zemalja. Ne dugo nakon njegovog dolaska, stotine hiljada ljudi koji su bili optuženi da pripadaju indonežanskoj komunističkoj partiji su masakrirani, a pro-američki general Suharto je preuzeo vlast od ljevičarskog predsjednika Sukarna.

Pod Suhartom, armija je preuzela kontrolu nad vladom i ljudskim života. Bilo koja osoba na koju se sumnjalo da gaji i najmanje simpatije za komuniste rizikovala je da bude utamničena.

Obamina porodica nije bila siromašna, ali ni bogata. On je živio u okolini Jakarte, a ne u eksluzivnoj četvrti gdje su se američki emigranti pomiješali sa visokim društvom grada. On je živio u dijelu koji nije bio toliko bogat, ali je imao kuće sa baštama. Barry, kako se Obama zvao u to doba, išao je u indonežanske škole. Naučio je lokalni jezik i kulturu kroz igru i trčanje na ulici sa svojim indonežanskim prijateljima. Njegova visina je možda privlačila određenu pažnju, ali inače je mogao lako proći kao Indonežanin sa arhipelaga Molucca, gdje ljudi imaju tamnu kožu i kovrdžavu kosu.

Oni koji su išli u javne škole u Jakarti rano su bili izloženi raznim kulturama. Ove škole su bile indonežanski svijet u malom, po mješavini nacija, rasa, etničkih grupa i religija. Indonezija je zasigurno imala svoj udio u religioznom terorizmu, ali njena religiozna tolerancija i dalje je ponos zemlje. Većinska muslimanska populacija davno bi prestala da postoji da je fanatizam prevladao u ovom narodu.

Ova otvorenost se nije proširila na politiku. Do vremena kada je desetogodišnji Barry napustio Indoneziju, vojna vlast se učvrstila. Studenti su prisustvovali indokrinacijskim časovima gdje bi priznavali svoju lojalnost državi. Disidencija se nije tolerirala u javnom životu, a sloboda misli gotovo i da nije postojala.

Majka je Barrya 1971. godine mudro vratila nazad na Havaje da živi sa djedom i bakom. Njegovo djetinjstvo u Indoneziji za njega je bilo veliko iskustvo; odrastao je poštivajući kulturalne i vjerske razlike, što mu je vjerovatno pomoglo da se pripremi za svoj povratak u SAD, društvo koje je još uvijek rasno podjeljeno.

Indonežani su mu poželili mnogo uspjeha na novom poslu.

(Endy M. Bayuni je glavni urednik lista The Jakarta Post.)

Ovaj čovjek je ostrvo

Barack Obama sa ocem na Havajima 1972. godine.
Punahou, najekskluzivniju školu na Havajima, 1979. godine pohađala su većinom djeca bogatih bijelaca (zemljovlasnika sa misionarskom krvlju), Kineza (prvih doseljenika koji su došli kao radnici na plantažama, da bi kasnije postali vlasnici prodavnica ili sklapali brakove sa havajskim zemljovlasničkim porodicama) i potomaka japanskih radnika na plantažama koji su se uzdigli do političke i ekonomske moći nakon dobijanja državnosti 1959. godine.

A tu je bio i Barack Obama – student sa stipendijom kojeg su podizali djed i baka. Bez misionarskih predaka, bez puno novca, bez moćnog vladinog zvaničnika koji bi povukao veze da se dobije lagan posao.

Na Havajima mi se međusobno zovemo prema rasi, koristeći reference koje su nastale od jezika koji se govorio na plantažama šećera od kasnih 1870-tih. Kada sam bila mlada, bila sam japanska djevojka sa frizurom Dorothy Hamill. Bijelac koji je jeo “Rice-A-Roni” bio je “haole” (stranac) koji nije govorio ovaj jezik niti je jeo pravu rižu. Tu je onda bila i “pake” (kineska) djevojka koja je pohađala završni razred opštinske srednje škole. Preko puta ulice živio je “kuro-chan” (doslovno crni čovjek). Pa onda “bukbuk” (Filipinac), “yobo” (Koreanac), “borinque” (Portorikanac), “portage” (Portugalac).

Tih dana, živjela sam na Big Islandu, gdje smo imali naše vlastite riječi za sve, za ono što smo jeli, za ono što smo nosili na sebi, za auta koje smo vozili…

Čak i danas, mi lokalno stanovništvo i dalje se smijemo sebi zbog toga što nas je ovaj jezik naučio da trpimo kritike i primamo udarce. (Često kažem novim “haolima” koji su došli na ostrvo: “Ako vas nazovem ‘haole’, pokušavam nekom reći ko ste, odnosno ‘haole dječak sa kaubojskim čizmama’. Ako kažem ‘haole sa glupim kaubojskim čizmama’, onda se možete uvrijediti”.)

Prema mom mišljenju, lokalno stanovništvo je ono koje je već nekoliko generacija ovdje, i planira da ostane. Dakle, moja definicija ne uključuje Baracka Obamu. On nije lokalni, barem meni nije bio.

I nije bio sve dok nisam prošlog avgusta vidjela fotografiju ka kojoj on surfa na buretu. Imao je te pokrete tijela slične lokalnom dječaku dok je surfao na velikom valu.

(Lois-Ann Yamanaka je autorica romana "Behold the Many.")

Zapadni turista

Barack Obama sa majčinim roditeljima prije upisa na univerzitet 1979. godine
Kada je Barack Obama imao svoj prvi javni govor na Occidental koledžu, 18. februara 1981. godine, zagovarajući oslobađanje Južne Afrike od aparhejda, on nije bio jedini govornik. On nije bio poseban govornik. On čak nije bio ni najbolji govornik. Ali je ovaj događaj iskristalisao ključne vrijednosti koje je Occidental promovisao, i koje su izgradile čovjeka koji je ove sedmice ušao u istoriju: kritička misao i socijalna pravda. Takođe je inspirisalo socijalnu alkemiju koju je Obama kasnije promovisao na državnom nivou: približavajući nespojive grupe i pretvarajući ozbiljnu politiku u ozbiljnu zabavu.

Protest se održao jednog sunčanog zimskog dana kakvog jedino možete vidjeti u južnoj Kaliforniji. Studenti su se okupili ispred upravne zgrade, dok su unutra upravitelji koledža održavali sastanak. Među govornicima su bili crnci, bijelci, Hispanjolci i Južnoafrikanci, a počeo je Obama čiji je govor prekinut kada su ga odvukla dva studenta, time pokazujući bijelačku supremaciju.

U memoarima „Snovi moga oca“, Obama je napisao da ne misli da je ovaj protest napravio neku razliku, ali nije bio u pravu. Više od 300 studenata iz svakog ćoška ovog kampusa zajedno se okupilo noseći u sebi politički inspirisano prijateljstvo koje je takođe okarektelisalo Obamine skupove tokom kampanje 2008.

Occidental je koledž liberalne likovne umjetnosti u Eagle Rocku, deset milja sjeveroistočno od Los Angelesa, intiman kampus gdje su nas prije svega učili da mislimo kritički i kreativno. Godinu dana prije nego je Barry (kako smo ga zvali) stigao, počeo je brucoški “temeljni program”, koji je od studenata zahtjevao da postanu globalno pismeni kroz kurseve o međunarodnoj kulturi.

Studentsko tijelo bilo je međunarodno, iako ni izdaleka različito po rasnoj strukturi kao što je slučaj sada. Ali bili smo različiti u odnosu na prihode.. Studenti su dolazili iz kuća sa bazenima, iz u bogatih dijelova Los Angelesa. Pravili smo zabave, ali samo nakon učenja. Naši profesori gurali su nas da se prijavljujemo za grantove sa kojima smo putovali širom svijeta, a i dobrovoljno smo radili smo u društevenoj zajednici. Htjeli su da postanemo građani svijeta.

Za Barrya to je značilo napredak. Nekoliko mjeseci nakon protesta, one je otišao na Columbia University da diplomira. Njegov aktivizam je buknuo. Kao nadolazeći pisac Obama se udubio u literaturu sa ogromnom privrženošću koja je, ubjeđen sam, od njega napravila brilijantnog govornika. Ako je cilj Occidentala bio da od nas napravi duboke mislioce sa brigom za zajednicu, onda je Barack Obama zaslužio diplomu.

(Margot Mifflin, profesor novinarstva na City University u Njujorku, je autor predstojećeg romana "The Blue Tattoo: The Life of Olive Oatman.")

Sjedinjene Države Chicago

Pobjedničku noć na izborima Barack Obama je sa suprugom i kćerkom dočekao u Chicagu.
U ranim '90-tim, nekad u isto vrijeme kada se Barack Obama nastanio u Chicagu, našao sam se bespomoćan u tom gradu, u nemogućnosti da se vratim u rodno Sarajevo zbog opsade tokom rata u BiH. Brzo mi je postalo jasno da ću morati napraviti promjenu od nesrećnog turiste do stanovnika Chicaga. Moji urbani sarajevski instinkti tjerali su me da tražim načine da se priviknem na grad i učinim ga svojim usvojenim gradom.

Prije nego sam se zaposlio, izabrao bih neko susjedstvo i lutao oko koncentričnih krugova, učeći njihovu humanu geografiju. Kada sam dobio prvi posao u Greenpeace-u, posjetio sam sva blještava i kvarljiva mjesta u gradu. Naučio sam da ljepota Chicaga dolazi u surovim komadima, kao i njegova ružnoća.

Voljeti Chicago, to “je kao voljeti ženu sa slomljenim nosom”, napisao je Nelson Algren.

Jednog vrlo hladnog zimskog dana na stanici North Side El, vidio sam tri ili četiri promrzle osobe kao se zbijaju pod toplinom neonskog svijetla kao tek rođena pilad. Bilo je minus 30 stepeni i puhao je hladan vjetar. Od tolike zime boljele su kosti jer smrznuto meso ne osjeća bol. Bilo je bliskosti u zbijanju, ali bez dodirivanja; bilo je solidarnosti, ali bez kontakta očima. I ja sam takođe shvatio da bi mogao da se zbijem i učestvujem u oskudnoj toplini; Više nisam bio turista. Na minus 30, svi smo bili građani Chicaga.

Od tada bilo mi je jasno da je osorna solidarnost preživljavanja bitan dio života u Chicagu: Mi se zajedno zbijamo protiv nesreće, bilo da se radi o zimi ili očajnom javnom transportu, pohlepnim, korumpiranim političarima ili vrućim ljetima.

Ali, kada nevolja prestane, mi se raziđemo i vratimo našim individualnostima i tužnim razdaljinama. Postoji neograničen pristup teškim činjenicama života ovdje.

Uživajući u sunčanom danu pored jezera, moj prijatelj je jednom čuo slijedeće: “Nemoj mi se smijati – siđi sa biciklističke staze!”.

Chicago je jedini grad u Americi kojeg mogu zamisliti da proglasi nezavisnost jednog dana i postane grad-republika, da bi se onda rascjepio, bez sumnje, bogatim repertoarom unutrašnjih konflikata.

Saul Bellow jednom je napisao: “Chicago je bio nigdje. Nije imao položaja. Bio je kao nešto ispušteno u američkom prostoru”. Ovo “nešto u američkom prostoru” je zajednički građanski duh koji je često privremen, dogovaran i ograničen, ali ipak besprekidno bruji protiv individualne buke, Chicago je grad koji uvijek radi da bude grad.

Ali upravo to čini Chicago modelom američkog mjesta. Teško ga je držati sastavljenim jer se stalno mijenja, kao i Amerika.

Ovo je nacija koja nikad ne prestaje raditi na tome da bude nacija.

Ono što je Obama trebao naučiti živjeći u Chicagu je da je potrebno mnogo više od nasilja, mnogo više od nejasnog nacionalizma i fantazija o dostojanstvu, da se vodi zemlja toliko velika i komplikovana. Ne sumnjam da je naučio ono što je trebao da nauči, jer vas ovaj grad nauči.

(Aleksandar Hemon je autor romana "The Lazarus Project".)
XS
SM
MD
LG