Ovaj dokument, objavljen prvi puta u Gospiću 1995. godine, obiluje faktografskim pogreškama, a već su stigla upozorenja da isticanje samo jednog segmenta stradanja u Drugom svjetskom ratu – nisu čista posla.
Čemu tri mjeseca u nastavcima objavljivati jedan dokument koji vrvi faktografskim pogreškama i besmislicama, pogotovo kada je u njemu tek jedan segment istine o stradanjima u Drugom svjetskom ratu i poraću, upitao se dugogodišnji „Feralovac“, a sada novinar riječkog „Novog lista“, Predrag Lucić, nakon što je u 11 brojeva zadarskog tjednika „Hrvatski list“ izišao navodni popis Hrvata stradalih od partizanske ruke.
Među zločinima koji se pripisuju partizanima nalaze se: utapanje mobiliziranih hrvatskih mornara na ruskom frontu, bombardiranje Beča, pogibija u borbi sa četnicima, smrt uslijed bolesti, englesko bombardiranje gospićke tržnice, stradanje civila uslijed talijanskog bombardiranja partizanskih jedinica, smrt utapanjem, pogibija samoubojstvom u borbi s partizanima, pa čak i – pogibija nesretnim slučajem.
Ponovimo – sve to pod naslovom „Popis Hrvata koje su partizani surovo likvidirali na području Gospića“ i nadnaslovom „Hoće li partizanske zločince ikada stići ruka pravde?“
Lucić u izjavi za naš radio kaže kako još može razumjeti nastanak i objavljivanje ovog popisa u ratnom Gospiću u prvoj polovici devedesetih, ali – čemu njegovo objavljivanje danas, na po šest ili sedam strana svakog broja „Hrvatskog lista“ gotovo tri mjeseca?
„Taj dokument je sastavljen kako je sastavljen. To je rađeno u ratna vremena i tu je skupljeno sve i svašta. Međutim, kad se to plasira danas, kad se to tri mjeseca provlači pod naslovom ,Hoće li partizanske zločince ikad stići ruka pravde?‘, onda tu po meni nisu baš čista posla.“
Urednik „Hrvatskog lista“ Ivica Marijačić kaže pak za naš radio da nejasnih uzroka smrti ima možda jedan posto na nekoliko tisuća imena sa popisa, a da je njihov motiv za ponovno objavljivanje tog popisa – činjenica da mnogi Gospićani nisu decenijima ništa znali o sudbini svojih najbližih, a ne nikakav revizionizam:
„Hrvati koji danas žive ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu, ni poslije 50-60 godina ne znaju gdje su im završili roditelji. Zašto se to ne bi otkrilo? Čisto radi istine. Mi ne pokušavamo mijenjati povijest. Ne pišemo panegirike ni jednoj, ni drugoj propaloj ideologiji. Sve su to propale ideologije, koje su, nažalost, ,ubrale‘ na stotine tisuća žrtava.“
Kako je – čini se – Drugi svjetski rat za mnoge i dalje osjetljiva tema, o njoj treba govoriti cjelovito, kaže Predrag Lucić:
„Ne treba te stvari s kraja 2. svjetskog rata ni prešućivati, ne treba ih ni mistificirati, već mislim da se treba ispričati poštena priča o 2. svjetskom ratu, njegovim uzrocima, njegovom početku, trajanju i završetku i onome poslije završetka. Ne možemo pričati samo o onome što se dogodilo poslije završetka. Na kraju krajeva, u tom zborniku su navedene hrvatske žrtve, a gdje su one žrtve koje su, na primjer, pobile ustaše? To mene zanima. Pa da budu svi.“
Zagrebački povjesničar Vladimir Geiger, kojeg se zbog objavljivanja građe o stradanjima od strane partizana povremeno proziva kao revizionista, kaže za naš radio da je legitimno baviti se samo jednom kategorijom žrtava:
„U tom dokumentu je upitan i naslov, upitne su mnoge atribucije stradalih i žrtava, ali ne možemo govoriti da se radi o revizionizmu. Sasvim je legitimno objavljivati stradale od strane partizana odnosno Narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavenske armije, kao što možemo obrađivati samo stradanje Roma u NDH ili samo stradanje Židova u NDH ili samo stradanje Nijemaca nakon 2. svjetskog rata. Ali sve se to mora raditi s određenom dozom kritike i s nekakvim stručnim pristupom.“
Geiger kaže kako je prigodom i nakon ulaska partizana u Gospić u proljeće 1945. godine bilo likvidacija, o čemu ima i objavljene izvorne građe, a da su neki počinitelji bili i kažnjeni.
