Dostupni linkovi

Naš gost je kolega Dževdet Tuzlić, više od tri decenije kulturni hroničar, ugledni kritičar i urednik emisije i programa koji se fokusiraju na kulturna zbivanja i procese.

RSE: Dževdete, ima li ova država potencijala za ozbiljniji iskorak u oblasti kulture, ukoliko ocjenjuješ da joj je to uopšte potrebno?

Tuzlić: Kultura je kod nas na margini društva, i prije i danas, tako da je teško dati neku optimističnu izjavu i odgovoriti na to pitanje. Naprosto, današnji uslovi življenja u Bosni i Hercegovini su toliko su deprimirani, i u drugim sferama, da je o kulturi teško razgovarati kao o nečemu što treba gledati s posebnom pažnjom. Iako ja lično mislim da je kultura bogom dana da nam na neki način ulije tračak nade da stvari mogu izgledati ljepše i drugačije, jer barem na trenutak, na pozorišnoj predstavi, na filmskoj projekciji, na nekom performansu, na likovnoj izložbi, osjetimo taj dah nečeg što nas ne opterećuje – nema pomisli na potrošačku korpu, na platnu listu i na probleme svake druge vrste. Kultura je spas za ovo vrijeme. A koliko se može govoriti o njenom značaju u državi i društvu u cjelini, mislim da je i to veoma teška tema koja treba da uzme u obzir da Bosna i Hercegovina tek odnedavno ima strategiju za razvoj kulture.

RSE: Mi doduše imamo pojedinačnih uspjeha, ali ne zbog toga, nego unatoč tomu kako prilazimo ovoj lijepoj oblasti.

Tuzlić: Upravo su to one stvari koje dodatno mogu da nas vesele. Dakle, u toj opštoj deprimiranosti, ipak imamo pojedince koji vjeruju da barem njihovi vlastiti talenti mogu da proizvedu radost u srcima onih koji gledaju televiziju, slušaju radio, čitaju novine. Pa kad nekih uspjeh naših ljudi iz kulture osvane na naslovnoj stranici, onda je to zaista nešto posebno. Jer, inače, puno je crnih hronika, ne samo onih klasičnih, nego i u širem smislu te riječi.

RSE: Ti si često na festivalima, raznim susretima, skupovima, sajmovima… Možeš li ocijeniti dojmove naših stvaralaca? Jesmo li ravnopravni u regionu? Mada se volimo pohvaliti kako smo najbolji na svijetu i „šire“.

Tuzlić: Mislim da ne trebamo pretjerivati. Mislim da ti pojedinačni uzleti ne mogu potvrditi ništa o cjelini bosanskohercegovačkog kulturnog bića. Aida Begić sa svojim filmom u Cannesu ili Jasmila Žbanić prije dvije godine u Berlinu ili ranije Danis Tanović ili možda Haris Pašović sa odlaskom prošlog ljeta u Edinburg ili Dino Mustafić koji veoma uspješno režira u regionu, i u Beogradu i u Skopju i u Novoj Gorici i u Rijeci i u Zagrebu, ne mogu biti pravilo, odnosno ne mogu potvrditi pravilo o tome da se nešto bitno dešava u kulturi. Treba biti iskren, preko tih nekoliko pojedinaca je teško praviti sebi mjesto u regionu. Dakle, to nije moguće samo na taj način, samo preko njih nekolicine. Jer, kulturna cjelina bi trebala da bude postavljena na drugačiji način. Kod nas je sve pitanje ekscesa. Ova naša zemlja je zemlja ekscesa.

RSE: Kad bismo računali broj kulturnih manifestacija, njihovu učestalost, ispalo bi da ovdje sve pršti od duhovnosti, da će nas „ljepota ubiti“.

Tuzlić: Da, mnoštvo festivala, mnoštvo potraživanja, mnoštvo uzimanja para iz budžeta, kako ne bi ostalo za one izuzetne projekte, u koje bi trebalo uložiti veća sredstva, kako bismo na bolji način mogli konkurirati u regionu i šire. Ovako se ispucavamo na mnogim festivalima, koji svakog dana niču u sve većem broju, sve ih je više. „Festivalomanija“ je teška obmana onoga što zovemo kulturnim bićem nacije.

RSE: Da, izgleda da je to tek providni alibi za nečinjenje ničega. Političari se slikaju sa umjetnicima, poslije to urame, postave u svoj kabinet i kažu – evo ja sam nešto uradio za kulturu.

Tuzlić: Upravo tako. Ja sam na „Crvenom tepihu“ Sarajevskog Film Festivala, u našim svakodnevnim hronikama na BHT-u, izbjegavao da ijedan političar uđe u kadar. A pojavljivali su se učestalo svake večeri.

RSE: Priča se i da su izlazili na stražnja vrata Narodnog pozorišta kako bi se još jednom pojavili na glavnom ulazu.

Tuzlić: Mi nažalost nemamo osviještene političare koji bi trebali da znaju da je kulturno biće svake države i svakog naroda, koji čini zemlju zemljom, ono što treba podržavati, da je u tome osnova za sve druge stvari. Dok se to shvati, proći će mnogo vremena.

RSE: Šta misliš koje bi to poteze trebalo povući da bi se stanje okrenulo nabolje? Šta bi se moralo učiniti iznutra, od strane kulturnih radnika, umjetnika, stvaralaca, jer se bojim da su političari od toga digli ruke?

Tuzlić: Prvo bi trebalo napraviti hijerarhiju kulturnih priredbi i njihovog značaja. Da ih poslažemo zaista pošteno. Ne prema onome gdje nastaju, da li u Mostaru, Širokom Brijegu, Banjaluci, Bijeljini, Sarajevu ili Kreševu, nego po njihovom kulturnom značaju. Dakle, da se poredaju u jednoj piramidi, da se zna koje od njih država treba da potpomaže, šta treba da se potmomaže na entiteskom, kantonalnom i opštinskom nivou. Ovako se dešava da, recimo, u Ministarstvu civilnih poslova – bio sam svjedok toga, imao sam neke dokumente u rukama – apliciraju za sredstva kulturno-umjetnička društva iz mjesnih zajednica iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, do velikih kulturnih manifestacija kakve su recimo MESS, Sarajevo Film Festival ili banjalučki BLIF koji je odigrao svoju prvu sezonu. O BLIF-u se još uvijek ne može izvoditi neki definitivan zaključak, ali mislim da je to jedan respektabilan filmski festival, koji bi mogao da nađe svoje mjesto u toj porodici filmskih festivala. Ali ima mnogo drugih primjera koji, nažalost, govore o tome kako naši političari nemaju pojma šta se dešava na kulturnoj sceni. Važno je samo da li je predznak H, S ili B. Užas.

RSE: Ima i ono nešto što je demetropolizacija kulture – trebamo pokriti regione, mala mjesta, male sredine. Sve to razumijem kad su političari u pitanju. Međutim, ne razumijem upravo tu neku surevnjivost koja postoji između pojedinih kulturnih sredina, kulturnih radnika iz pojedinih sredina, prevelika zavist… Sve su to elementi koji zapravo otežavaju političarima da se „opasulje“ u ovom slučaju.

Tuzlić: Jeste, zato što je to po principu televizijskog dnevnika. Svaka lokalna televizija i javni servisi imaju iste dnevnike. Svi hoće da imaju i šta se desilo u svijetu i šta se desilo na fudbalskoj sceni u Engleskoj. Onda je to jedan Rašomon u kome ne može niko da se snađe. Pogotovo ne političari, kojima je važnije da misle o svojim platnim listama nego o kulturnom biću ove zemlje. Mislim da su za to dosta krivi i kulturni radnici, jer taj dijapazon i raspon kulturnih manifestacija i oni na taj način posmatraju i misle da je ono što oni organizuju najvažnije i da to svi moraju da podrže, od opštine do državnog nivoa. Trebalo bi, međutim, sjesti i pošteno reći recimo – aha, imamo neumski Festival animiranog filma, fino. Neumski festival je pokrenuo čovjek koji je iskonski animator – Jurinko Rajić – koji je proveo trideset godina u Zagreb Filmu. Taj festival treba podržati, da raste, da postane jak u regionu, da se može mjeriti i na pravi način takmičiti sa Animafestom, zagrebačkim Festivalom crtanog filma ili Balkanikom u Beogradu. Ako imamo MESS takav kakav jeste, hajde da vidimo šta imamo dalje u tom kolopletu što treba razvijati, bez obzira u kom dijelu zemlje se nalazi. I ja sam za demetropolizaciju.

XS
SM
MD
LG