Dostupni linkovi

Početkom novembra posjetili smo Višegrad s namjerom da istražimo koliko se situacija u ovom gradu promijenila od kraja rata, te da li su sudski procesi koji se vode pred Haškim tribunalom i domaćim pravosuđem doprinijeli suočavanju s prošlošću i procesu pomirenja u ovom dijelu BiH. Iako su u Višegradu počinjeni neki od najstravičnijih zločina u proteklom ratu, većina stanovnika ovog grada s kojima smo razgovarali tvrdi da to nije istina i da se radi o običnoj propagandi.

Autori: Rachel Irwing i Edina Bećirević

Prema podacima kojima raspolaže Haški tribunal, u Višegradu je u proteklom ratu ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila, uključujući 600 žena i 119-oro djece. Neki od najstrašnijih ratnih zločina počinjeni su upravo u ovom gradu u junu 1992. godine. 140 Bošnjaka zatvoreni su i živi spaljeni u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu.

Pred Haškim tribunalom u toku je suđenje Milanu i Sredoju Lukiću koji se terete da su lično učestvovali u ovim zlodjelima.

Iako je prije rata 62 posto stanovnika Višegrada bilo bošnjačke nacionalnosti, danas gotovo da ih i nema. Međutim, današnji stanovnici za to krive lošu ekonomsku situaciju, a ne zločine koji su počinjeni nad njihovim sugrađanima. Većina njih tvrdi da se ti zločini, zapravo, nisu ni dogodili. Član višegradskog ogranka Saveza nezavisnih socijaldemokrata Branko Petrović:

„Ovdje se govori, bar ono što kažu neke propagande, da je ubijeno 3.000 muslimana. Ja vam tvrdim, moralno i materijalno tvrdim da to nije tačno, da je to laž. To je jako velika propaganda. I mislim tim se ne rješava problem.“

Prema Petroviću, nema zakonskih prepreka da se Bošnjaci vraćaju u većem broju:

„Postoje svi uslovi, što se tiče zakonskih propisa, da se mogu vraćati slobodno. Dakle, svako se može vratiti slobodno. Ja imam komšiju koji je musliman. Ja se sa njim pozdravim svaki dan, pričam sa njim, razgovaram, pomažemo se itd. Nema smetnji tu. Nikakvih smetnji nema.“

Od kraja rata naovamo u okolinu Višegrada vratilo se svega nekoliko stotina Bošnjaka, dok se u sam grad vratilo samo nekoliko porodica. Međutim, Petrović činjenicu da je Višegrad i 13 godina nakon rata jednonacionalni grad opravdava naizgled racionalnim razlozima:

„Ljudi koji su otišli u Sarajevo bolje žive sad u Sarajevu. U Sarajevu može da se zaposli, mogu djeca da mu studiraju, mogu u školu, ima asfalt, ima sve institucije sistema. Mi nemamo. Zaista Višegrad nema mogućnosti da zaposli ljude. Imate stotine ljudi nezaposlenih. To je upravo ovo što je predsjednik govorio o ekonomskim problemima. Najteži problem je velika nezposlenost - 90 posto preduzeća ne radi i ljudi ne mogu da se zaposle, ne mogu da ostvare svoju egzistenciju. Ali vraćaju se muslimani, ima ih, ali to su uglavnom poljoprivrednici i stari ljudi. A mlađi ne - zato što nemaju egzistenciju. I Srbi ovdje nemaju egzistencije. I Srbi su nezaposleni isto tako.“

Ja i danas ne znam šta se desilo u Višegradu. Jedino znam šta ljudi pričaju. Rat je nenormalno stanje. Šta se u Višegradu dešavalo? Jedni pričaju svoju priču, drugi pričaju svoju priču koja je sasvim drugačija. Da bismo donijeli neki objekativan sud, možemo samo govoriti o činjenicama, zasnovanim na dokazima, naravno...
Brane Topalović, predsjednik Opštinskog odbora SNSD-a, kaže da je u Višegrad došao 1996. godine i tvrdi da ne zna šta se tamo dešavalo u toku rata:

„Ja i danas ne znam šta se desilo u Višegradu. Jedino znam šta ljudi pričaju. Rat je nenormalno stanje. Šta se u Višegradu dešavalo? Jedni pričaju svoju priču, drugi pričaju svoju priču koja je sasvim drugačija. Da bismo donijeli neki objekativan sud, možemo samo govoriti o činjenicama, zasnovanim na dokazima naravno.“

Na pitanje da li prati suđenja pred Haškim tribunalom, Topalović odgovara:

„Ne znam uopšte da ima.“

RSE: Ne pratite, je li?

Topalović: Ne pratim.

Ni njegovog mladog partijskog kolegu Darka Andrića suđenja za ratne zločine ne zanimaju pretjerano:

„Ja znam da imaju tamo neki pregledi i onda neko spomene, ali daleko od toga da se to...“

RSE: A na internetu?

Andrić: Naravno da ima na internetu, ali stvarno nikad još nisam ukucao ništa o Hagu. Jer mislim - kakva mi korist? Da je slučajno na televiziji iz tog Haga prenos nekih ekonomskih mogućnosti razvoja, poboljšanja života, ja bih prvi svaki dan to gledao, ali zaista konstantno potenciranje te ratne prošlosti, šta je bilo, pogotovo građanskog rata koji je sam po sebi toliko komplikovan da se nikad nigdje to nije moglo riješiti.

Čedomir Guzina bio je vojnik u Sarajevu i u Višegrad je došao tek nakon rata. On šutnju svojih sugrađana objašnjava strahom od eventualnih poziva na svjedočenje protiv počinilaca ovih zločina:

„A ne samo šutnja nego teško je pričati ono rekla-kazala. To su ozbiljne teme i onda ljudi izbjegavaju, jer vode se sudski procesi, da dovedu sebe u situaciju da onim rekla-kazala dođe kao svjedok tamo, a ne zna pravu istinu. A što se nas tiče ovdje, stranka je uglavnom sastavljena od 90 posto ljudi koji su mlađi, i ljudi koji zaista nisu učestvovali ovdje u tim stvarima, u tim događajima.“

Jedno od najozloglašenijih mjesta u Višegradu je Banja „Vilina vlas“ u kojoj su počinjeni strašni zločini nad bošnjačkim civilima, prvenstveno ženama, koje su tu zlostavljane i silovane tokom 1992. i 1993. godine. Iako su ovi zločini pomenuti u uvodnoj riječi Tužilaštva na suđenju protiv Milana i Sredoja Lukića, oni ipak nisu uvršetni u njihovu optužnicu jer je tadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte smatrala da bi se uvođenjem novih dokaza suđenje nepotrebno odužilo.

I pored brojnih svjedočenja o ovim zločinima, današnji stanovnici Višegrada tvrde da ne znaju šta se dešavalo u „Vilinoj vlasi“. Darko Andrić kaže:

„Niko ne zna šta se desilo, ako se desilo. Zbog toga je glupo odgovarati na takva pitanja kad se ne zna o čemu se radi. Evo, ja kako sam čuo od ljudi koji su direktno bili, dole je bila jedna vrsta bolnice za vrijeme rata jer su tu bili medicinski uslovi. Pričali smo u početku o turizmu i oko ljekovitosti te vode i ostalog, tako da je tu ko zna koliko ranjenika bilo smješteno, ne znam, i doktori su tu ordinirali. To je bilo preuređeno u bolnicu i zahvaljujući tome stotine ljudi je spašeno.“

Braneta Topalovića ne brine mračna prošlost „Viline vlasi“. On vjeruje da će ova banja u skoroj budućnosti znatno doprinijeti razvoju turizma u Višegradu:

„Mi očekujemo od razvoja turizma dosta. Imamo Banju ’Vilina vlas’ čiji su medicinski kapaciteti popunjeni. Očekujemo da proširimo turističke kapacitete i na dobrom smo putu da to ostvarimo - vjerovatno izgradnja bazena, još jednog motela. Mislimo da povežemo Višegrad u jedan turistički kompleks zajedno sa Mokrom Gorom izgradnjom ove uskotračne pruge do Višegrada.“

Jedini stanovnik Višegrada srpske nacionalnosti koji je htio govoriti o zločinima čiji je svjedok bio želio je da ostane anoniman zbog vlastite sigurnosti. On kaže da je svojim očima vidio kako su stotine Bošnjaka ubijeni na Mostu Mehmed paša Sokolović, te da on nije bio jedini svjedok tih zločina. Naime, ubistva su se dešavala kako noću tako i danju - pred očima brojnih stanovnika Višegrada:

„Muškarci su vođeni gore i zatvarani u kasarnu i odozgo pravo vođeni na zid ispred elektrane i ubijani. Ubijani su masovno. Mogao si na ovoj Drini da vidiš po dvjesta leševa - jer nijedan ubijeni neće da tone. Nijedan ubijeni ne tone, on pluta na vodi dok se god ne raspadne.“

Naš sagovornik je naveo i konkretna imena ljudi koji su počini te zločine, ali zbog suđenja Milanu i Sredoju Lukiću koje je još uvijek u toku, ta imena ne možemo objaviti:

„Kad je on ubijao, ljudi zatvore jezero i sad nema ovako ovoliko vode, ona mala. I svaki dan, znalo se za vrijeme, pusti se odozgo jezero i to odnese. I to dolje, niže. Jezero je ovo dugačko 52 kilometra. I ja sam jedno 20 kilometara od mene jednom otišao u avgustu - dolje puno jezero leševa. Pluta sve - dok se ne raspadne i onda ode.“

RSE: Je li sanjate nekad te neke slike?

Svjedok: Ne, ja malo više vjerujem u Boga i ako vjeruješ u nešta... Onda, gledam da to otjeram. Neku snagu imam. Malo jest, jedno prvu godinu nisam spavao, pa onda uzmi tabletu neku da se malo čovjek opusti, odmori...

RSE: To je bilo ’93.?

Svjedok: Ma do ’96., ’97. kad je to sve prošlo, i rat taj. Malo čovjek mora biti jači radi sebe.

ICTY predstavio novu internetsku stranicu

Autor: Erduan Katana

U Banjoj Luci je u utorak predstavljena nova internet stranica Haškog tribunala koja sve svoje sadržaje, osim na engleskom i francuskom, inače službenim jezicima Tribunala, u istom obimu nudi i na službenim jezicima Bosne i Hercegovine. Predstavnici Tribunala tvrde kako na ovaj način žele rad Suda i sve važnije dokumente vezane za pojedine procese učiniti lakše dostupnim za sve zainteresirane.

Sjedište ICTY-ja u Hagu, Foto: Vlado Azinović
Zamjenik sekretara Haškog tribunala John Hawking smatra da će se na taj način u puno većoj mjeri odgovoriti na potrebe javnosti koja je zainteresirana za suđenja za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije:

„Za Haški tribunal nova stranica je način da se dopre do zajednica na prostoru ex Jugoslavije, a istovremeno ona će ostati i kao trajni izvor informacija. Uz to, biće od posebne koristi pravosudnim organima u BiH jer je naša želja da se naša misija ovdje nastavi i nakon što Tribunal prestane sa radom.“

Nadamo se, dodao je Hawking, da će ova internet stranica biti interesantna kako široj javnosti tako i specijalizovanim grupama, počevši od pravnih stručnjaka do zajednica koje su najviše pogođene zločinima kojima se Međunarodni sud bavi.

Glasnogovornica Haškog tribunala Nerma Jelačić izjavila je da je Tribunal najtransparentnija međunarodna organizacija i da je i izrada nove stranice imala za cilj da se taj rejting očuva. Uz već postojeće sadržaje, korisnici ove internet stranice ubuduće će imati priliku da se upoznaju sa dvije nove podstranice koje sadrže interaktivnu mapu prostora bivše Jugoslavije na kojoj su označena mjesta na kojima su počinjeni ratni zločini. Jelačićeva je kazala da je izuzetno važan i sadržaj podstranice sa nazivom „Glas žrtava“ gdje korisnici mogu pročitati o tome kroz šta su žrtve prošle i pogledati video snimke nekih od svjedočenja pred Međunarodnim sudom:

„Samim time željeli smo da na neki način obilježimo njihovo značenje. Izabrali smo samo jedan mali broj od stotina i hiljada žrtava koje su ili dolazile u Hag ili davale svoje izjave i na drugi način doprinijele gonjenju ratnih zločinaca.“

SVJEDOK 1: Iz svega ovoga šta sam pričao i šta sam vidio, mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano, sistematsko ubijanje i mislim da organizatori toga ne zaslužuju da budu na slobodi. A ako bih imao pravo i hrabrosti u ime svih nevinih, u ime svih žrtava, ja bih oprostio onim neposrednim egzekutorima jer oni su zavedeni.

SVJEDOK 2: Zgazio mi je ponos. Više nikad ne mogu sebi da dođem - da budem žena kao što sam bila.

Novina je i posebno poglavlje koje se bavi izjavama optuženih koji su priznali krivicu.

Nova internet stranica, također, pruža uvid u razloge zašto je hapšenje dvojice preostalih optuženih koji su u bjekstvu, Ratka Mladića i Gorana Hadžića, od ukupno 161 lica protiv kojih je podignuta optužnica - od presudne važnosti za ispunjenje mandata Međunarodnog suda. Nerma Jelačić:

„Što se tiče Tribunala, to je nešto što je ponovljeno u više navrata u posljednjih par godina od zvaničnika Haškog tribunala, od bivšeg predsjednika Fausta Pocara, sadašnjeg predsjednika Patrcika Robinsona, a to je da Tribunal želi da se preostali bjegunci uhapse, i to da se uhapse što prije i prebace u Hag u Pritvorsku jedinicu UN-a kako bi mogli odgovarati za zločine za koje se terete. Dakle, itekako znamo da mi nismo permanentna institucija i napravili smo planove da svoj rad privedemo kraju u što skorije vrijeme, ali želimo da ispunimo svoj mandat. A taj mandat je da krivično gonimo one koji su najodgovorniji za zločine koji su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji, a to uključuje i Gorana Hadžića i Ratka Mladića.“

Portparol Haškog suda za Radio Slobodna Evropa je također rekla da je još uvijek teško reći kada će početi suđenje Radovanu Karadžiću i kada bi se ono moglo završiti.

ICTY: Nastavljeno suđenje Momčilu Perišiću

Autor: Goran Jungvirth

Na suđenju bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, optuženom za pomaganje u zločinu pobunjenim Srbima u BiH i Hrvatskoj, svjedočio je norveški demograf Helge Brunborg, prikupljač podataka kojima je utvrđeno kako se 7661 osoba iz Srebrenice vodi kao nestala nakon srpnja 1995.

Demograf Brunborg, koji je za haško Tužiteljstvo napravio sedam ekspertiza o broju nestalih i poginulih u Srebrenici, objasnio je kako je do sada pomoću istraživanja i nalaženja masovnih grobnica potvrđeno kako su 2694 osobe iz Srebrenice mrtve, dok se još 5.000 i dalje vode kao nestali nakon masakra počinjenog od strane vojske bosanskih Srba. Svjedok Brunborg rječima sudske prevoditeljice:

“Nisam lično vidio nikakve masovne grobnice, ali koliko znam, one su ekshumirane sa lokacija koje su vezane za događaje u Srebrenici, odnosno sa lokacija koje su bliske sa mjestima smaknuća tih ljudi. Iz masovnih grobnica i sa mnogih različitih mjesta, sjećam se nekih imena, recimo Kravica, tu je bilo nekoliko masovnih grobnica. Ne sjećam se svih imena.“

Momčilo Perišić u sudnici Haškog tribunala
DNK analizama pronađenih kostiju utvrdilo se tko je završio u masovnoj grobnici, dok su podaci o ostalim nestalim iz Srebrenice dobiveni metodom povezivanja informacija datih od njihovih porodica, međunarodnih organizacija, poput Crvenog križa i Doktora bez granica, te popisa stanovništva iz 1991. i poslijeratnih godina. Najmlađa nađena žrtva u masovnoj grobnici bila je djevojčica stara samo osam godina.

Tijekom najvećeg dijela svjedočenja demograf Brunborg objašnjavao je metodologiju i način prikupljanja podataka o nestalim osobama nakon ratnih događanja u Bosni i Hercegovini:

“To je bio popis nestalih osoba iz 2000. godine Ureda za tužiteljstvo, povezan sa popisom stanovništva iz 1991., i uspjeli smo uspješno sravniti 83 posto.“

Dakle, 17 posto je odstupanje?

Brungborg: Da.

Branitelj generala Perišića Gay Smith pokušao je tijekom unakrsnog ispitivanja umanjiti relevatnost dobivenog popisa nestalih, te dovesti u pitanje metodologiju kojom su utvrđene nestale osobe, pa i samu DNK metodu utvrđivanja identiteta pronađenih posmrtnih ostataka. Rasprava branitelja sa svjedokom riječima sudske prevoditeljice:

Branitelj: Ono što me brine jeste da vi ne znate točno do koje mjere su uzorci propali, kontaminirani itd. Vi nemate nikakve predodžbe o tome kako je došlo do testiranja, kakve su kvalifikacije ljudi koji su na tome radili i vi svejedno vjerujete u to da je procedura pouzdana i da je riječ o strogim pravilima?

Brungborg: Da, mislim da primjenjuju međunarodne standarde i suvremenu tehnologiju.

Branitelj: U redu.

Obrana optuženog Perišića željela je dovesti u pitanje i narav pogibije pronađenih ljudi u masovnim grobnicama konstatacijom kako je puno muškaraca ubijeno pri pokušaju bijega kroz šumu. Tužiteljstvo je na to uložilo prigovor jer je obrana podigla sumnju oko činjenica koje su dogovorene, odnosno kako su tisuće Bošnjaka zarobljenih u Srebrenici bili pogubljeni i pokopani u masovne grobnice, pri čemu su snage vojske Republike Srpske činile napore u njihovom prikrivanju. No, iako je pitanje o naravi pogibije pronađenih žrtava van njegovog polja stručnosti, svjedok Brunborg je odgovorio:

“Mogu samo reći da su nađeni u masovnim grobnicama, da su mnogi od njih imali poveze na očima ili da su ubijeni iz vatrenog oružja, ali ne mogu znati da li je riječ o sudjelovanju u oružanom sukobu ili ne. To ne znam. “

Suđenje generalu Perišiću, optuženom za pomaganje u zločinu u Srebrenici, napadima na Sarajevo i Zagreb, nastavilo se svjedočenjem zaštićenog svjedoka čije je svjedočenje zbog njegove zabrinutosti za sigurnost porodice održano na sjednici zatvorenoj za javnost. Nakon tog zadnjeg ovogodišnjeg svjedočenja slijedi sudska pauza, te se novi svjedok haške optužbe očekuje iduće godine.

Impunity Watch o suzbijanju nekažnjivosti za ratne zločine u Srbiji

Autor: Radovan Borović


U Srbiji je postignut napredak u ostvarenju pravde za žrtve ratova na prostoru bivše Jugoslavije, ali i dalje postoje sistemski nedostaci koji moraju biti otklonjeni, ocenjeno je u izveštaju organizacije Impunity watch o suzbijanju nekažnjivosti u Srbiji. Do kraja prošle godine zbog ratnih zločina u Srbiji je procesuirano 258 osoba. Ukupno žrtava na osnovu predmeta u Tužilaštvu je 2.154, a na glavnim pretresima do sada je svedočilo 573 svedoka.

Suđenja za ratne zločine u Srbiji, uprkos naporima, nisu donela odgovarajuću pravdu žrtvama, zbog visokih kriterijuma dokazivanja i malog broja pokrenutih postupaka i izrečenih presuda, navedeno je izveštaju međunarodne organizacije Impunity watch, koja je sa predstavnicima nevladinih organizacija iz Srbije, a koje bave ljudskim pravima, sačinila predloge i uputstva. Generalna ocena je da u Srbiji postoji spremnost države da procesuira ratne zločine.

Izvršni direktor Komiteta pravnika za ljudska prava Milan Antonijević:

„Već smo upoznati sa nedostacima ovih procesa, sa malim brojem presuda koje su donete velikim zalaganjima sa pojedinih strana i ne mogu reći da ne postoji spremnost države da na ovim pitanjima radi i da se konačno dođe do većeg broja presuda. Postoji nekoliko uskih grla, kao što je npr. Vrhovni sud Srbije pred kojim čeka veliki broj presuda. To nije samo karakteristično za proces tranzicione pravde i ratnih zločina, to je karakteristično za celokupno pravosuđe i mislim da su to neke stvari na koje smo mi dužni da ukazujemo.“

Identično mišljenje iznosi i Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo, koja kaže da u Srbiji postoji spremnost da se sudi za ratne zločine, ali i nezainteresovanost i sistemska diskriminacija u zadovoljenju prava i obeštećenju žrtava:

„Oni koji su stradali, bez obzira koliko teške posledice bile sa kojima se i dan-danas suočavaju, su sprečeni i onemogućeni da čak i na sudski način dođu do kakve-takve satisfakcije. Bili smo svedoci nekoliko izvinjenja državnika u regionu i rekla bih da, uz nekoliko generalnih primedbi, mogu se ta izvinjenja oceniti pozitivno. Međutim, šta je problem? Problem je u tome što se nakon tih izvinjenja u državama iz kojih su dolazili ti državnici stvorila jedna većinska rezignacija prema tim gestovima i zapravo kod većine populacije su ta izvinjenja smatrana kao neka vrsta izdaje.“

Predstavnici nevladinih organizacija uvereni su da bi Srbija, kao i ostale države u regionu, trebalo da podrži inicijativu nevladinog sektora za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima na prostoru bivše Jugoslavije. Državni sekretar u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Marko Karadžić naglašava da je stav ministrastva kojeg predstavlja, a time i države Srbije, da oni koji su počinili nedela u prošlosti moraju za to da odgovaraju kako bi se sprečile slične situacije u budućnosti:

Ono što je ključno za svaki proces jeste da mora da postoji odgovornost svih onih koji su činili nedela, zatim da se mora govoriti o istini, odnosno priznati pravo svakoj žrtvi da bude žrtva, odnosno da sazna istinu, a pravo na reparaciju i poslednji oblik koji sam po sebi dolazi jeste sprečavanje sličnih nedela u budućnosti...

„Ono što je ključno za svaki proces jeste da mora da postoji odgovornost svih onih koji su činili nedela, zatim da se mora govoriti o istini, odnosno priznati pravo svakoj žrtvi da bude žrtva, odnosno da sazna istinu, a pravo na reparaciju i poslednji oblik koji sam po sebi dolazi jeste sprečavanje sličnih nedela u budućnosti.“

Izveštaj o suzbijanju nekažnjivosti u Srbiji nudi opcije i prepreke za prevazilaženje tih problema, a u njegovoj izradi učestvovali su Komitet pravnika za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji i Inicijativa mladih za ljudska prava, prenela je jedna od istraživača izveštaja Ljiljana Hellman:

„Suština našeg izveštaja je da to nije jedan problem nego da je u pitanju sistem, da je u pitanju mnogo različitih manjih elemenata koji ukazuju na to: to je pravo na istinu, znači da oni saznaju šta se zaista desilo i da se sazna šta se zaista desilo; pravo na prvadu - to je ono što se ustvaruje putem suđenja; zatim pravo na reparaciju i pravo da se pruže garancije kako žrtvama tako i društvu u celini da se takvi zločini i takva zlodela neće ponoviti u budućnosti.“

U Srbiji je do kraja prošle godine zbog ratnih zločina procesuirano 258 osoba, navedeno u prošlogodišnjoj monografiji srpskog Tužilaštva. Zbog počinjenih ratnih zločina optužena je 91 osoba, prvostepeno su osuđene 24, od toga pravosnažno je osuđeno petoro, a toliko je i oslobođeno optužbi. U monografiji, koja je nedavno izdata povodom pet godina rada srpskog Tužilaštva za ratne zločine, navedeno je da je 133 osoba pod istragom zbog sumnje da su počinili ratne zločine. Ukupno žrtava na osnovu predmeta u Tužilaštvu je 2.154, a na glavnim pretresima do sada su svedočila 573 svedoka.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici

XS
SM
MD
LG