Denda: Predrasuda definitvno jeste suština najvećeg dijela, procentualno gledano, odnosa javnosti i građana uopšte, a samim tim se to dalje reflektuje na donosioce odluka i predstavnike organa vlasti na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. To nikako ne znači adresiranje isključive krivice na vlasti. Činjenica jeste da ima dosta propusta i da su ti pristupi nekada nedopustivi i da ih treba otklanjati što prije. U tom procesu jednostrano ne može ništa da se postigne. Potrebno je da se uspostavi i razvija iskren i suštinski partnerski odnos vlasti i organizacija osoba sa invaliditetom u našoj zemlji, nevladinog sektora uošte, ali i cjelokupnog pokreta osoba sa invaliditetom.
RSE: Ono što je istovremeno činjenica, ako ćete se složiti sa mnom, jeste da se svake godine 3. decembra ponavlja ista slika. Vidimo povorku osoba sa hendikepom u centru Podgorice, čujemo njihov apel, podičimo se ako smo ponekada uklonili fizičku barijeru za njihovo slobodno kretanje i to je sve. Brzo zaboravljamo da su njihova socijalna primanja 50 eura, da godišnje u prosjeku samo jedna osoba se hendikepom dobije posao, da ih društvo i dalje ne prihvata kao punopravne građane. Do kada će to biti tako?
Denda: To prvo zavisi od samih osoba sa invaliditetom. Njihov odnos prema vlastitim problemima je početak priče. Ako oni na pravi način i ispravno uoče šta su problemi i ponude kvalitetno rješenje tih problema, ako uspiju da ubijede one koji mogu da im pomognu u rješavanju tih problema, onda je već pola problema riješeno. Naravno da u taj proces rješavanja svih otvorenih pitanja moraju da se uključe svi. Nije dovoljno da to čini Vlada Crne Gore ili pojedino ministarstvo. Svaki resor u Vladi je pozvan da u djelokrugu svoga rada rješava i pitanja koja neposredno dotiču životne interese osoba sa invaliditetom.
RSE: Koliko je istovremeno afirmativno za samu državu ako već godinama imamo socijalna primanja koja su ista i u visini od 50 eura?
Denda: To nije ni malo afirmativno. U Crnoj Gori oko 60.000 osoba sa invaliditetom nema matičan propis, nego se djelomično i parcijalno, kroz više različitih zakona i podzakonskih akata, uređuju njihova ljudska i građanska prava. Tako je Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti definisao pravo na pomoć u visini od 50 eura. Nekoliko puta smo i na vladinom Savjetu za brigu o osobama sa invaliditetima, preko naših predstavnika, urgirali, ali bez uspjeha. Na nedavnom prijemu, koji je predsjednik Vlade, gospodin Đukanović, organizovao za predstavnike naših organizacija, dogovoreno je da ministri Radunović i Lukšić razmotre ovaj naš zahtjev i da dođe do hitnog povećanja tog iznosa. Tražili smo da se on učetverostruči kako bi se izjednačio sa visinom tuđe njege koju primaju korisnici po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja.
RSE: Vi ste optimista i očekujete bolju zaštitu države, ali i smatrate da je u interesu samih osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori i efikasnija aktivnost raznih udruženja, kao i jača medijska kampanja na tom polju?
Denda: Mi ne smijemo biti pesimisti. Mi moramo očekivati poboljšanje situacije uopšte i po svim pitanjima. Ako bi smo krenuli u drugačiju priču sa stalnom i upornom kritikom kako ništa ne valja i kako se ništa ne radi, ne bi smo time mnogo postigli. Osim toga, to nije tačno. Tačno je da je situacija loša i da mora biti mnogo bolja nego što sada jeste. Ali takođe je tačno da je nešto urađeno, pa čak i na polju zaštite ljudskih i građanskih prava osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori.
RSE: Da li mislite da vaši stavovi reprezentuju mišljenja ili osjećanja kod većine pripadnika tog sloja društva, odnosno osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori?
Denda: Činjenica je da su organizacije osoba sa invaliditetom njihova matična udruženja koja bi trebalo da reprezentativno tumače njihove interese, ali ne moguće je tako nešto tvrditi, makar ne u potpunosti jer je riječ o jednom većem broju građana i vi nikada niste u poziciji da tvrdite da jednu kategoriju stanovištva, ma koja to bila, možete zastupati uvijek i stoprocentno sa onim što je mišljenje i stav ogromne većine. Sve naše organizacije imaju demokratske izbore svake četiri godine, gdje se biraju organi i radna tijela, koja onda treba da usvajaju programske akte i vode politiku saveza. Kao i u drugim udruženjima građana ili u političkim partijama, postoji to što se zove službena politika, sa kojom se pojedinačno neko od nas, nekada više a nekada manje, slaže.
RSE: Stalno govorimo o uspjesima Crne Gore u približavanju evropskim standardima. Nije li adekvatna zaštita osoba sa invaliditetom ono bez čega je nezamisliva bilo koja moderna evropska država, a kod nas su oni praktično građani drugog reda? Hoće li upravo harmonizacija domaćeg zakonodavstva sa evropskim donijeti kvalitativni pomak u životu ljudi koji su jednaki drugima, ali ih društvo čini hendikepiranim?
Denda: Definitivno da bi harmonizacija sa propisima Evropske unije u crnogorskom pravosudnom krugu trebala da označi početak takvog procesa. To je prvi, ali svakako nužan i nedovoljan korak. Vjerujemo da će ove godine usvojeni Zakon o radnom osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom, nakon usvajanja podzakonskih akata i pratećih propisa, zaista početi da se primjenjuje u praksi već početkom 2009. godine jer je taj Zakon konačno popunio jednu ogromnu prazninu i omogućio da makar na papiru imamo preduslove za bolje i lakše zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Nedostaje Zakon o zaštiti od diskriminacije. Imamo najavu da će taj Zakon biti takođe usvojen sljedeće godine. Očekujemo usvajanje ratifikacije Konvencije o ljudskim pravima osoba sa invaliditetom UN. Najviše očekujemo, ne samo harmonizaciju, nego i stvarnu implementaciju usvojenih propisa u praksi. Tu će biti najvećih opstrukcija i problema, ali vjerujem da će i tu biti moguće dostići neke realne rezultate.
RSE: Vi ste po profesiji filozof, profesionalno i privatno ste se ostvarili. Šta bi iz tog ugla bila vaša poruka? Koji je zapravo put ka uspjehu?
