Dostupni linkovi

Gošća Radija 27 ovaj put je kolegica Mirjana Rakela, urednica u našoj centralnoj redakciji u Pragu. Govorićemo o velikom priznanju koje je dobila u Strasburu, a u okviru „Dana evropskog razvoja“. Njena reportaža o djeci-ratnicima odnijela je prestižnu nagradu „Lorenzo Natali“, koju dodjeljuje Evropska komisija (EK) zajedno sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. U konkurenciji je bilo više od 150 kolega iz čitavog svijeta.

RSE: Mime, i mi ovdje u sarajevskom birou osjećamo neku vrstu ponosa zbog tvoje nagrade.

Rakela: Hvala lijepa, ali nagrada je moja koliko i svih novinara Radija Slobodna Evropa u svim biroima, od Sarajeva, preko Beograda, Zagreba, Skopja, Podgorice do Prištine.


RSE: Mada sam već nešto natuknuo, bilo bi dobro da našim slušaocima kažeš više detalja i o nagradi i o svečanosti na kojoj ti je uručena.

Rakela: Radi se o nagradi za novinarstvo „Lorenzo Natali“, koja se dodjeljuje svake godine, od 1992. Dodjeljuje je Evropska komisija, Reporteri bez granica i Svjetsko udruženje novinara. To je nagrada novinarima koji pišu o zaštiti ljudskih prava, demokraciji i razvoju. Ove je godine sudjelovalo nešto više od 1.500 novinara iz 150 država svijeta. Nagrade su podijeljene po kontinentima odnosno područjima – za Afriku, Latinsku Ameriku i Karibe, Aziju i Pacifik, Evropu, zemlje Magreba i Bliskog istoka. Ovaj put je i po prvi put dodijeljena i specijalna nagrada za televiziju i radio. Moj novinarski rad odnosno rad Radija Slobodna Evropa je bio uvršten pod Evropu, gdje sam, u konkurenciji sa kolegicom iz Velike Britanije i kolegom iz Francuske, osvojila treće mjesto. Naravno da sam ponosna i sretna. Cijela priredba koja se odvijala u Strasburu je bila nešto kao dodjela „Oskara“. Bilo je to jedno druženje novinara sa različitih kontinenata, različitih iskustava, različitih medija. Bilo je uistinu sjajnih priča. Činjenica da je naša priča ušla u tu konkurenciju, među najbolje evropske radove, uistinu je velika stvar za Radio Slobodna Evropa.

RSE: Tema tvog interesa su bila djeca-ratnici, jedna od brojnih ratnih i postratnih intriga pred kojima se često zatvaraju oči.

Rakela: To je priča koja se je, nekako, zaista dugo kuhala u meni. Kad sam pronašla mladića iz Bosne i Hercegovine, Narcisa Mišanovića, za mene je bio znak da priču mogu početi raditi i novinarski je uobličiti. Problem djece-ratnika postoji na Balkanu, međutim mi – kao što si dobro rekao – nastojimo pred tim činjenicama zatvoriti oči. Tako je i svugdje u svijetu. Većina priča koje su ove godine došle na natjecanje, bavila se djecom-ratnicima na raznim kontinentima. Balkanske priče nisu bile toliko krvoločne kao one afričke ili azijske, ali bi mi kao društvo na Balkanu trebali nešto učiniti da se to više nikada ne ponovi, da se jednostavno prestane manipulirati djecom. A djecom se manipulira na različite načine. Imamo političku, ekonomsku manipulaciju djecom, a kad su ratovi, tada dolazi do jedne od najstrašnijih manipulacija. Ja razumijem djecu koja „odu u rat“, jer je jednostavno cijela atmosfera takva – žele da brane svoju domovinu, svoj narod, imaju svoj ponos… Međutim, oni stariji im to ne bi smjeli dopustiti, oni koji su svjesni da se igraju dječjim životima, da djeca ne bi smjela imati oružje u ruci.

RSE: Novinari na terenu, u najvećem broju ovakvih slučajeva, pod pritiscima aktualnih zbivanja, pod nekim drugim pritiscima i ograničenjima, prešutnim pristajanjem na te zabrane preskaču ovakve priče. Ljudi koji sjede u redakcijama, kao nas dvoje, i uglavnom uređuju programe već u tome imaju alibije. Šta misliš šta je veća prepreka za ovu vrstu angažovanog novinarstva, ovo prvo ili drugo? Preciznije, nedostatak hrabrosti ili nedostatak volje?

Rakela: Uvijek se novinare pita – koliko imaš volje i koliko si hrabar? Nema tu neke granice. Naravno da te u lokalnim sredinama mogu ometati lokalni moćnici. Ako si izvan sredine, onda si na neki način i zaštićeniji i možeš otvoreno govoriti. To je prednost i nas koji sjedimo ovdje u Pragu. Jednostavno treba raditi ono što te zanima i tu cijene nema. Imao ti novinarskog iskustva pet, deset ili više godina, sjedio ti u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu ili Pragu. Iako je u Pragu – moram biti iskrena – ipak malo lakše.


RSE: Ti si svakodnevno u kontaktu sa kolegama sa prostora bivše zajedničke države i njihovim prilozima. Ima li nekih bitnih razlika. Ne mislim na političke ambijente iz kojih dolaze, nego isključivo na njihove interpretacije tih lokalnih stvarnosti.

Rakela: Što se tiče naših novinara, novinara Radija Slobodna Evropa, mislim da tu nema zatvorenosti u granice njihovih država. Radi se profesionalno, pošteno, nema ulagivanja i nema farbanja stvarnosti. Kad čitam, a čitam gotovo svakodnevno sve medije sa prostora bivše Jugoslavije, gledam televizije i slušam radio, najviše sam, naravno, kritična Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju, odakle sam i ja došla. Naravno da mi smetaju neke stvari. Smeta mi činjenica da se u medijima neki zločinci mogu javiti pismima, da zločinci mogu pisati nekakve knjige koje mediji onda u nastavcima objavljuju. Smeta mi kada su ratni zločinci i razbojnici heroji. Smeta mi što se na takav način odgajaju neke nove generacije. Smeta mi kada se novinar odnosno reporter niti ne osvrne na skandiranje na nogometnoj utakmici: „Ubij, ubij Srbina!“. Puno toga mi smeta u našim medijima. Smeta mi žutilo. Smeta mi činjenica, kad uzmem novinu u ruku da je 40-50 posto crna kronika, a ostatak žutilo i reklame. Međutim, uživanje je uzeti novinu u ruku. Čitati preko interneta nije isto, drugačiji je osjećaj.

RSE: Ti si onomad uređivala „Polet“, omladinski list koji je možda najglasnije u bivšoj Jugoslaviji pokazao da se ne slaže sa zatečenim, iskazivao bunt prema sistemu i prednjačio u mnogo čemu. Gledano s ove vremenske distance, da li još uvijek vjeruješ u profesiju i principe koji su bili „poletovski“?

Rakela: Apsolutno da. I dan danas me ponese onaj tipični novinarski žar kada – ono što mi kažemo – „ubodeš“ temu.

RSE: misliš da novinari mogu nešto promijeniti? Ne mogu popraviti svijet, ali mogu barem učiniti vidljivijim njegove loše osobine.


Rakela: Ili mogu lupiti glavom o zid. To ja uvijek govorim mlađim novinarima. Ne znam koliko možemo mijenjati svijet, ali znam da moramo biti pošteni u onome što radimo. Moramo biti pošteni prema sebi i moramo biti pošteni prema našim slušaocima. Oni će to uvijek prepoznati.

XS
SM
MD
LG