RSE: Gospodine Čikiću, nakon toliko godina od torture i montiranog procesa protiv rukovodstva Stranke demokratske akcije, nedavno ste objavili knjigu "Gdje sunce ne grije". Što Vam je, zapravo, bio cilj?
Čikić: Cilj pisanja ove knjige, koja se zove "Gdje sunce ne grije", je isključivo zaborav od strane bošnjačkog naroda, a stravičan zločin koji je bošnjački narod preživio na ovim prostorima od tadašnje aktuelne, na žalost i današnje vlasti, gdje su hapšeni ljudi stoprocentni invalidi poput momka Esada Osmanovića iz Rožaja. Ja sam bukvalno slijep čovjek i nijesam imao nikakve mogućnosti na tom procesu da dokažem neku svoju nevinost ili svoju nesposobnost tako da sam se bojao da će sve to smrću mojom otići u zaborav jer, gledao sam sve ove momke koji su bili sa mnom, tada u zatvoru nikome na um nije padalo da napiše nešto, bilo što o tim događajima. Iz raznih razgovora i razloga, ja pojma nemam o čemu se tu radi i onda me strašno potresla smrt Omera Omerovića, čovjeka koji je prvi uhapšen, a prilikom te akcije kada je uslijedilo hapšenje Bošnjaka, a znao sam dobro tog čovjeka i bio mi je izuzetno veliki prijatelj. Omer je preselio i napustio ovaj svijet i otišao u bolji zbog toga što niko nije razumio niti je s kim imao podijeliti svu onu patnju i sva ona zla koja je preživio i nije se mogao pomiriti sa svim tim, nije se mogao pomiriti da njemu, jednom ljudini koji je imao svoj obraz i svoju čast desi sve ono što mu se desilo i to od ljudi koji su po nekoliko puta gori od njega i od ljudi od kojih je on čuvao ondašnju državu i riješio sam da se oslobodim noćnih mora jer 3650 dana ja sam sanjao torturu koju sam prošao u Foči i vjerujte mi, to ljudski um zaista ne može pojmiti. Ja nijesam vjerovao da tako nešto postoji. Ništa slično nijesam vidio ni na filmovima.
RSE: Tu Vas moram samo malo prekinuti. Od početka devedesetih ovdje nije bilo smjene vlasti, ali jeste te smjene generacija. Mnogi i ne pamte taj slučaj. Ukratno nas, ako je to moguće, podsjetite na tu golgotu kroz koju ste prošli.
Čikić: Ja sam kao slijep čovjek, bukvalno slijep čovjek izvršeno je hapšenje u prostorijama lokalnog Crvenog Krsta. Ušao je Zoran Lazović sa pedeset policajaca naoružanih do zuba i uhapsio me je. Automatski mi je stavljena kapuljača na glavu, lisice na ruke i odveden sam u prostorije ovdašnjeg SUP-a i nemam riječi kada se sjetim tih događaja, a onda odatle moj put je bio transport za Foču, takođe sa kapuljačom na glavi i lisicama na rukama u nekom teretnom autu, valjda nekom land roveru. Tada je bio mjesec ramazan, i ja sam bio u postu. Tada nijesam jeo deset, dvanaest sati ništa, i to moje izgladnjivanje i torutura trajala je četiri dana u Foči, u specijalnim prostorijama gdje su reflektori, gdje su specijalne naprave za mučenja, go kao od majke rođen, sva četiri dana, dok su se isljednici smijenjivali svaka dva sata, a od elektrošokova, palica, pendreka, kupanja golog ispod mlazeva vode, pa izvođenje vani na snijeg i tako dalje. Tri puta klanje, tri puta strijeljanje i na kraju svega toga scena koju su mi napravili, kada su viđeli da nemam što priznat, lako je priznat kada ima što da se prizna, ali kada su zaista vidjeli da nemam, onda su mi napravili scenu klanja djeteta, sina Alija, koji je tada imao 54 dana, kako su mi rekli da oni znaju da sam ja vjernik, da će oni zaklati dijete i pomiješati ga sa svinjetinom i donijeti mi da ja prekinem post i tako dalje. I kada ni to klanje nije ostavilo traga na mene onda su mi napravili situaciju silovanja žene i sestre. To je bio najstravičniji udarac na mene i ja sam tada doživio nervni slom i danima se poslije toga nijesam oporavio.
RSE: Neki ljudi, Vaše kolege koji su bili meta ove državne zavjere, takođe su doživjeli stvarične sudbine.
Čikić: Kako ne. Izdvojio bih tu opet posebno Omera Omerovića. Omer je umro, a ovi momci koji su bili mlađi oni su otišli u inostranstvo i oni su uglavnom u Njemačkoj. Ovi ovdje su se neki priklonili ovdašnjoj vlasti radi raznoraznih interesa i danas izvanredno sarađuju sa današnjom vlasti, oni su u njihovoj službi i oni su sa njima našli i neko pomirenje, ostali su otišli u Bosnu, uglavnom nijedan nije psihički stabilan, valjda je to nedostatak vjere. Mislim da sam sačuvao psihu koliko, zdravlje sam izgubio, ali mislim da zahvaljujući vjeri i zahvaljujući svom vjerovanju gospodara svjetova i znajući i vjerujući u prolaznost svih ovih stvari koje su mi se dešavale u izvjesnom tako sačuvao svoju vjeru i optimizam i vjeru u ljude i što mi je najdraže ja ne osuđujem kompletan narod, ja osuđujem pojedince po imenu i prezimenu i to sam se trudio u svojoj knjizi da kažem.
RSE: Kako se danas osjećate kada vidite da su ljudi koji su vodili ovaj montirani proces protiv Vas i Vaših kolega napredovali u državnoj hijerarhiji. Praktično su nagrađeni za svoja nedjela?
Čikić: Javni tužilac Milan Radović, tada je bio javni tužilac, moj sugrađanin koji je znao fantastično moju istoriju bolesti, koji je znao da sam ja vjernik godinama i koji je znao da sam ja i moja porodica takva koja ima izvanredne odnose sa hrišćanima. Znači, sa Srbima i Crnogorcima i te veze traju stoljećima. On je znao da mi imamo kumstvo koje traje sa hrišćanima par stotina godina i on je znao da sam ja vjernik i oni su znali na koga treba ciljati, znali su da je to ugledna porodica i on mi je za mene na suđenju tražio doživotnu robiju i ja na suđenju ustajem i obraćam mu se: "Gospodine državni magarče," isprovociran svim tim zbivanjima, " iznesite jedan jedini dokaz u korist tvrdnje koju danas zastupate ovdje protiv mene, ja tražim za sebe smrtnu kaznu za svoga sina koji je tada imao oko devet mjeseci i za svoju suprugu". I on ustaje i kaže: "Nemam dokaza" i ja se obraćam gospodinu predsjedniku Vijeća: "Gospodine predsjedniče Vijeća, za mene je ovo suđenje završeno". "Sjedi dolje, bando jedna." Sada taj čovjek upravlja Skupštinom i onda možete zamisliti u kakvoj zemlji živim, o kakvoj se državi radi, o kakvoj se demokratiji radi.
RSE: Ipak ste i pored svega osuđeni na dvije godine. Odležali ste skoro polovinu do momenta kada Vas je pomilovao bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Što mislite da Vas je spasilo?
RSE: Baš niko danas ne spori da ste Vi i Vaše kolege bili žrtve državne urote. Da li su u međuvremenu država i vlast koja se da pomenemo nije promijenila uopšte potrudila da makar djelimično sanira štetu koju ste pretrpjeli?
RSE: Da li je iko od progonjenih pripadnika Stranke demokratske akcije dobio bilo kakvu finansijsku odštetu za torturu koju su prošli ili za zatvorsku kaznu koju su odležali?
Čikić: Mi smo poslije te abolicije od strane Momira Bulatovića pokrenuli neku tužbu preko advokata i to je bila neka odšete kako su nama rekli da se tu radi o ležaniri zatvorskoj i o naknadi troškova advokata. Dobili smo neka sredstva, to su bila smiješna sredstva u odnosu na ono jer ja sada kada pogledam da, na primjer, premijer traži par miliona eura za jednu riječ, ja bih ga samo zapitao koliko onda milijardi treba meni dati za godinu dana stravične torture i verbalne i fizičke i psihičke.
RSE: Kako danas doživljavate Crnu Goru? Da li mislite da je era političkih i šovinistički motivisanih progona gotova?
Čikić: Onih devedesetih godina to je bila ratnohuškačka politika, a sada je na sceni podanička Crna Gora i doista ja ne mogu da vjerujem koliko su ljudi niski i koliko su spremni nisko ići i oni razmišljaju - pa neka je meni fino, nije bitno što se nekom tamo drugom dešava. Mene boli duša za svakog građanina bilo koje vjere bio. Ja ne tražim pravo samo za sebe, ja ga tražim za svakog građanina koji je normalan, koji je regularan, koji nije kriminalac, zna se koji su ljudi za zatvore. Za svakog poštenog i čestitog čovjeka bilo koje vjere, bilo koje nacije, ma kako se on zvao ja ga držim za brata i ja sam spreman da se borim za njegova prava i ja osuđujem one nasilnike po Podgorici oko priznanja Kosova, ali meni je žao tih ljudi koji su bili, meni je žao tih ljudi koji su tučeni. Ima tu načina da se to riješi na drugi način. Ljudi moji hoćemo u Evropu, pa odakle. Vidim samo jednu podaničku Crnu Goru, jednu bezobličnu masu. To je i sociološko i psihološko i patološko, ma to je za proučavanje. Ja doista ne znam, ne znam kako bih to definisao. Neka mi oproste čitaoci, ali stvarno ne znam koji bih termin tu upotrijebio. Podanički u svakom slučaju.
