Dostupni linkovi

Ništa od Sarajevske deklaracije


Potpisivanje ugovora o obnovi u okviru Projekta "Povratak u Istočnu Bosnu, opštine Foča, Kalinovik i Trnovo/RS", Foto: Selma Boračić

*Učesnici konferenciji «Rješenje problema izbjeglica i put u Evropsku uniju", koja je održana u Beogradu, pozvali predstavnike zemalja regije – potpisnice «Sarajevske deklaracije», da se vrate pitanju izbjeglih. *Povodom 15 godina rada Saveza udruženja – udruga izbjeglica i raseljenih osoba, ponovo upozoreno na teške uslove života povratnika *Zbog nezaposlenosti, Drvar napuštaju i oni koji su uspjeli vratiti *Dvadeset i pet porodica, sa statusom raseljenih u Kantonu Sarajevo, potpisalo Ugovore o obnovi njihovih kuća u Istočnoj Bosni.

Na međunarodnoj konferenciji pod nazivom "Rješenje problema izbjeglica i put u Evropsku uniju", ocjenjeno je da je ovaj proces dospio u drugi plan i zbog promjena osoblja međunarodnih organizacija koje se bave izbjeglicama, čime je izmijenjena i njihova politka. Najozbiljnije kritike je doživjela “Sarajevska deklaracija” – document koji su potpisale Vlade Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore , još u januaru 2005. godine. Sarajevska deklaracija je trebala da donese trajno rješenje problema izbjeglicama do kraja 2006. godine. Prema riječima, učesnika konferencije, neophodno je pozvati predstavnike sve četiri zemlje-potpisnice Deklaracije, da se vrate pitanju izbjeglih, jer je dijalog jedini način da se taj problem riješi. Želimir Bojović:


Trinaest godina nakon okončanja ratova na prostoru bivše Jugoslavije, problemi izbeglica nisu rešeni. Njihovo strpljenje, kao i materijalni i ljudski resursi, su na izmaku - ističu predstavnici udruženja izbeglica iz čitavog regiona. Miodrag Linta, predsednik Srpskog demokratskog foruma u Beogradu, kaže da je među ljudima dugotrajno izbeglištvo dovelo do mnogih problema:


"Podstiče nasilje u porodicama, stvara osjećaj odbačenosti od društva, jača osjećaj manje vrijednosti u sebe i svoje sposobnosti. Izbjeglištvo je sinonim za siromaštvo, izbjeglištvo je negacija ljudskog dostojanstva i normalnog života."

U prethodnim godinama često su pompezno najavljivane inicijative nacionalnog ili regionalnog karaktera sa ciljem rešavanja problema izbeglica. Svakako, jedan od ključnih dokumenata u toj oblasti je Sarajevska deklaracija, koju su početkom 2005. godine potpisali visoki vladini predstavnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Ova Deklaracija potvrđivala je volju triju vlada da do kraja 2006. godine reše glavne probleme onih izbeglica koji žele da se vrate u mesta i države iz koje su izbegli, kao i onih izbeglica koji žele da ostanu u državama u kojima danas žive. Takođe, Deklaracija je predvidela da nadležne institucije izrade pojedinačne planove (mapu puta) i zajednički regionalni plan aktivnosti (zajedničku matricu) kako bi se rešila preostala otvorena pitanja. Iako je predviđeno da se ta pitanja reše do 2006. godine, većinu suštinskih problema - kao što su povratak, integracija i ostvarenje ljudskih prava u zemljama porekla - ostala su nerešena.


Milorad Pupavac, predsednik Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, kaže da u ukoliko zemlje u regionu zaista žele da se položaj izbeglica poboljša, onda se predstavnici vlasti u tim zemljama moraju vratiti mehanizmima koji su već ustanovljeni:

Milorad Pupovac
"Sarajevska deklaracija i sarajevski proces je jedan takav mehanizam. Drugo su mehanizmi redovite uzajamne suradnje na nivou vlada, parlamenata, predsjednika država. Naravno, tu postoje i drugi mehanizmi, kao što je pitanje Sporazuma o sukcesiji, na kojem se ne radi, a on pruža neke okvire za rješenje nekih pitanja, kao što je pitanje stanarskog prava."


Sve zemlje ističu da su za izbeglice uradile mnogo i da nije ostalo još puno posla kako bi se sve one trajno zbrinule.


Branka Rajner, izvršna direktorka Biroa za ljudska prava iz Tuzle:


"Rekonstrukcija kuća još uvijek nije završena. Povratak socijalno i ekonomski nije održiv. Svakodnevno se kod manjinskih povratnika susrećemo sa diskriminacijom u obrazovanju, pri zapošljavanju, prilikom ostvarivanja socijalne zaštite. Problema imaju i oni koji ne mogu, ili ne žele, da se vrate. Samohrane majke, invalidi, stari, bolesni traumatizirani - svi oni imaju pravo na rješavanje njihovih problema, kao i na lokalnu integraciju u društvu."

Sa druge strane u Hrvatskoj, predstavnici tamošnjih nevladinih organizacija ističu da vlasti taj problem guraju pod tepih.


Zoran Pusić, izvršni direktor Građanskog odbora za ljudska prava iz Zagreba, kaže da bi za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, kao i za Crnu Goru, ključan zadatak za prijem u Evropsku uniju morao biti konačno rešenje pitanje izbeglica:


"Kada bi se odnos hrvatske službene politike prema problemu Srba izbjeglih iz Hrvatske trebao sažeti u jednoj rečenici, mogla bi se argumentirano braniti teza da je u drugoj polovici devedesetih postojala politička volja da se izbjeglice ne vrate, a da u godinama poslije 2000. uglavnom ne postoji politička volja da se izbjeglice vrate. Na to ukazuje i prilično kilava provedba Sarajevske deklaracije. Provedba Sarajevske deklaracije je ostala na razini činovnika Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka."


Ipak, iskustva međunarodnih humanitarnih organizacija govore o tome da se različite oblasti, kao i nivoi vlasti, moraju umrežiti kako bi teška socijalna pitanja, sa kojima se suočavaju izbeglice u regionu, mogla efikasno rešiti.


Elmir Bojadžić, regionalni direktor nemačke fondacije ABS, koja je do sada donirala preko 100 miliona eura u različite projekte u regionu i više od 40.000 izbeglica vratila u svoje kuće, kaže:


"To su međunarodna zajednica, to su naše lokalne vlasti, to je nevladin domaći i strani sektor i lokalna samouprava."


Bojadžić smatra da su upravo lokalne vlade najslabija karika u tom povezivanju i možda upravo zbog toga neki od predstavnika izbeglica postavljaju pitanja koja traže brze odgovore, a neka od tih pitanja su - da li lokalne vlade uopšte žele da nastave implementaciju Sarajevske deklaracije, da li su spremne za pronalaženje rešenja da bi se trenutni zastoj prevazišao i da li postoji volja da se ustanove konkretni mehanizmi za pružanje pomoći prilikom povratka izbeglica u njihova mesta porekla?


Kuda ide povratak u Bosni i Hercegovini?


Savez udruženja – udruga izbjeglih I raseljenih osoba, ovih dana obilježava 15 godina postojanja i rada,što je bio motiv za organizaciju okruglih stolova na kojim je rasprava vođena o ključnom pitanju :” Kuda ide povratak u BiH?”. Šta se čulo tokom rasprave u Mostaru, prenosi Tina Jelin:


Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 99,7 posto zauzete imovine vraćeno je njenim predratnim vlasnicima. Značajan broj uništenih stambenih jedinica je obnovljen, dok je sigurnost povratnika značajno unaprijeđena. Ipak, teške ekonomske prilike, često diskriminatorski odnos prema povratnicima, ali i zakašnjeli programi održivog povratka, doveli su veliki broj povratnika na rub egzistencije, te pojavu novog raseljavanja. Procjene Saveza udruženja izbjeglih, raseljenih lica i povratnika govore da je stvarni povratak ostvaren tek u jednoj trećini, od 1.020.289 osoba, koliko ih se zvanično vratilo u svoje domove.

Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza:


"Bila sam u Foči. Prema papirima i prema evidenciji tamo ima 1.350 porodica, a mi nemamo ni 800 lica u gradu. Broj implantacije imovinskih zakona, vraćanje imovine i povratak nisu isto."

Sa skupa u Mostaru, Foto: Tina Jelin
U Kolektivnim i alternativnim oblicima smještaja još uvijek se nalazi oko 7.000 soba, a 2.750 povratničkih domaćinstava i dalje je bez električne energije. Zukićeva posebno upozorava na problem zapošljavanja, dok ističe da je svega jedan posto povratnika zaposlen u organima javne uprave:


"Povratnika nema na radnim mjestima gdje su živjeli i radili - u institucijama, školama, zdravstvenim ustanovama. U Gradskom vijeću grada Banja Luke nema ni jednog povratnika druge nacionalnosti da radi. Tako je i u Sarajevu. Povratnik koji želi da radi u Sarajevu u jednoj od Opština, ne može da radi jer na njegovom mjestu radi neko od izbjeglica iz istočne Bosne."


Iako na području Bosne i Hercegovine postoji još oko 146.000 uništenih i oštećenih stambenih jedinica, predsjednica Saveza naglašava kako je za povratak u Bosnu i Hercegovinu danas ipak prioritet ekonomska podrška:


"Oko 40.000 ljudi iz istočne Bosne živi u Kantonu Sarajevo. Mnogima su kuće napravljene, ali ne žive tamo. Čak su u jednom selu u Zvorniku obnovljene 62 kuće, a živi svega sedam porodica. Ostalo je prazno. Zašto? Uslovi života nisu dobri."


Iako je za proces povratka u tekućoj godini osigurano preko 147 miliona maraka, zbog komplicirane tenderske dokumentacije nastavak obnove očekuje se tek krajem 2009. godine. U Savezu će zbog toga zahtijevati da revizija strategije za implementaciju Aneksa 7, na kojoj radi Ministarstvo za ljudska prava, utvrdi tačne rokove za povratak, kako se slične stvari ne bi događale. U Savezu upozoravaju kako je jedan od uslova za fondove Evropske unije suradnja lokalne zajednice sa civilnim društvom, u čemu takođe vide jedan od načina intenziviranja rada lokalne zajednice na procesu povratka.


Odlaze i oni koji su se vratili

Rasprava u Sarajevu je takođe potvrdila težak život povratnika. Mile Marčeta, predvodnik povratka u Drvar:

Ljudi se nisu vraćali i otimali tuđe, nego su se vraćali svojim kućama, ali taj povratak nije bio adekvatno podržan. Entiteti su skoro etnički čisti i to je problem s kojim se mi danas srećemo, a pogotovo su problem izjave političara koje tome idu u prilog i straše ljude, a to sve rade za visoke plaće.
"Šta kazati poslije 15 godina upornog i požrtvovanog rada na ovome poslu, koji je bio strašno nezahvalan jer je trebalo puno odricanja? Šta kazati? Kazati ću jednu stvar koja je malo tragična sa stanovišta kvalitete života. Što se tiče samog povratka, moramo biti više nego zadovoljni zbog slobode kretanja i svega onoga što je pratilo povratničku populaciju. Činjenica je da su finansije, materijalni uslovi, mehanizacija, poljoprivreda, mala i srednja preduzeća, posao kao takav - najtragičnija stvar koja se nama desila jer smo svi ostali bez toga. Drvar je uvijek bio primjer, pa i ranije, po nekim glupostima koje su se tamo dešavale, ali je ipak bio pozitivan po povratku, kao i ostale zapadno-krajiške opštine. Imali smo 2000. godine 8.500 povratnika, a danas nema ni 6.000 ljudi u Drvaru. To znači da nema posla. Prošla je privatizacija, prošla je dokapitalizacija preduzća koja se prodaju. Od toga povratnici nigdje u Bosni i Hercegovini nemaju nikakve koristi. Mi smo odbačeni. Neki ljudi i vladajuća elita imaju enormno velika primanja, te sada više nema srednje klase, već samo sirotinja i bogati. Mi se nismo borili za takvu državu, već za državu u kojoj će čovjek imati dostojanstvo i gdje će povratak imati svoj pravi smisao. Ljudi se nisu vraćali i otimali tuđe, nego su se vraćali svojim kućama, ali taj povratak nije bio adekvatno podržan. Entiteti su skoro etnički čisti i to je problem s kojim se mi danas srećemo, a pogotovo su problem izjave političara koje tome idu u prilog i straše ljude, a to sve rade za visoke plaće. Na tome nešto treba raditi. Moramo ponovo stati u redove i moramo praviti neku novu akciju, moramo se obratiti u najskorije vrijeme Vijeću za implementaciju mira, moramo se obratiti Kontakt grupi i svim razvijenim zemljama svijeta i tražiti pomoć, neko novo sunce koje će nas ogrijati. Ovo je jedna teška i nezahvalna situacija. Zadovoljan sam što smo se vratili, ali sam razočaran svim ovim što to prati. Mislim da su svi razočarani. Skupimo naše snage u redove da zajedno krenemo u novu borbu koja se zove ekonomski oporavak i održiv povratak."

Kemal Gunić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banja Luku i član Predsjedništva Saveza izbjeglica:


"Što se tiče Banja Luke, jako je mali povratak spram drugih opština u Bosni i Hercegovini. Imamo povratak oko šest posto, što je zanemarljivo. Glavni i osnovni je problem što ljudi nemaju zaposlenje. Bez toga nema povratka. Povratak bi se nastavio kada bi bilo radnih mjesta, da ljudi imaju od čega živjeti, da imaju egzistenciju."


Povratak u Istočnu Bosnu - opštine Foča, Kalinovik i Trnovo

Stvoreni su uslovi za 25 porodica, koje u Kantonu Sarajevo imaju priznat status raseljenih osoba, da se već do kraja ove ili u prvoj polovini naredne godine, vrate u svoje obnovljene prijeratne domove u Istočnoj Bosni. Njihove stambene jedinice biće sanirane u okviru Projekta "Povratak u Istočnu Bosnu, opštine Foča, Kalinovik i Trnovo/RS", koji obuhvata sanaciju 58 stambenih jedinica i izgradnju ambulante porodične medicine na Tjentištu. Izjave nekih od potencijalnih povratnika, koji su potpisali ugovore o obnovi njihovih domova zabilježila Selma Boračić:


Samira Tuzlak rodnu Foču napustila je sredinom 1992. godine. Nakon strahota koje je proživjela u logoru, pa potom u izbjeglištvu, sa nestrpljenjem čeka da joj se napravi kuća u Foči u koju bi se mogla vratiti:


"Prije svega svoju ličnost da vratim, da me niko više ružno ne gleda kao prognanika i izbjeglicu. Sve ostalo, nadam se, da će biti puno bolje nego ovdje."


Tokom 1992. godine iz Kalinovika je sa porodicom protjeran Osman Bašalić. Kaže da će se vratiti, bez obzira što više nije tako mlad:


"Ako bude slobode, mislim da je najbolje na svome. Dosta sam lutao kao izbjeglica, ne bi li se nekada smirio, da svoje kosti ostavim tamo gdje sam se i rodio. To bih najviše volio."


Od 58 porodica sa područja ovih općina, ovih 25 izabrano je prema javnom pozivu i to 19 sa područja Foče, četvero iz Kalinovika i dvije porodice sa područja Trnova. Ovo su povratničke porodice koje sa priznatim statusom raseljenih osoba privremeno borave u Kantonu Sarajevu - ističe pomoćnik ministrice za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice Kantona Sarajevo, Mehemed Kaltak:


"Neki će do kraja ove godine useliti u svoje kuće. Zavisi od vremena i pristupnosti terena. Najdalje što može biti jeste do kraja maja naredne godine."


Svoje skrovište u Sarajevskom naselju Hrasnica našla je i Melka Jusufović iz Foče. Nakon 16 godina u izbjeglištvu jedino želi da se vrati u svoj prijeratni dom:


"Svi znamo kakvo je stanje bilo u Foči, tako da smo morali otići gole duše. Bit će težak period, ali nadamo se uz božju pomoć da će sve dobro biti."


Vrijednost ovog projekta je 1.750.000 KM, a sredstva su osigurali Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice Kantona Sarajevo,
Federalno Ministarstvo za raseljene osobe, te Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo.


Ukoliko gubite državljanstvo, ne gubite imovinu

Pitanje je postavio slušalac iz Njemačke, a odgovor je pripremio pomoćnik ministra pravde u Vladi Republike Srpske, Nikola Kovačević.

Pitanje: Šta će se dogoditi sa našom privatnom imovinom? Kuća i zemljište u Banja Luci, koju smo moja supruga i ja zajedno gradili, upisana je u svim papirima samo na moje ime. Da li se odricanjem bosansko-hercegovačkog državljanstva gubi pravo na privatnu imovinu? Njemačka ne dozvoljava dvojno državljanstvo, tako da bih se morao ispisati iz bosansko-hercegovačkog državljanstva. Radi egzistencijalnog i poslovnog razloga moram uzeti njemačko državljanstvo.


Odgovor: Važećim Zakonom je regulisan reciprocitet, odnosno sticanje uslova i sticanje prava vlasništva stranih državljana po uslovu reciprociteta. Taj reciprocitet može biti diplomatski i faktički. Faktički reciprocitet je onaj kada državljanin Bosne i Hercegovine može sticati vlasništvo u drugim državama, onda i državljani te države mogu sticati vlasništvo u Bosni i Hercegovini. Takav reciprocitet imamo sa Srbijom i nekim drugim državama. Kada je u pitanju prestanak vlasništva sticajem drugog državljanstva, to važećim zakonima nije regulisano, pa prema tome onaj ko ima vlasništvo nad nekretninama u Republici Srpskoj, a državljanin je Republike Srpske, to jeste Bosne i Hercegovine, pa stekne državljanstvo u drugoj državi, to nije nikakav osnov za gubitak prava vlasništva. To nije regulisano zakonom. Zakonom su regulisani samo uslovi za sticanje prava vlasništva nad nekretninama stranih državljana, a nije regulisano pitanje prestanka prava vlasništva u slučaju da državljanin Bosne i Hercegovine izgubi to državljanstvo. Onaj ko ima državljanstvo u Bosni i Hercegovini, a dobije državljanstvo neke druge države, nema nikakvih razloga za bojazan da će izgubiti vlasništvo nad nekretninom u Bosni i Hercegovini.


Pitanje: Ukoliko se imovina mora prepisati, da li se to može uraditi u Njemačkoj ili samo u Bosni i Hercegovini?


Odgovor: Naš važeći zakon je regulisao obaveznu notarsku obradu kod prenosa prava vlasništva i uređenja imovinskih odnosa između bračnih drugova. Nisam baš siguran, ali mislim da se taj ugovor može završiti i u konzulatu u državi u kojoj se nalazi građanin. Uglavnom, punomoć da se taj ugovor sačini se može napraviti u konzulatu, ali nema razloga da se to čini, ukoliko ne postoji neka druga potreba za tim, a ne samo gubitak državljanstva.


Pitanje: Ukoliko gubi pravo na privatnu imovinu, da li je gubi cijelu, ili samo polovicu, jer su imovinu zajedno stekli on i njegova supruga, koja i dalje ima bosanskohercegovačko državljanstvo? Da li Bosna i Hercegovina ima takav zakon da, bez obzira na čije ime je upisana imovina, ona pripada supružnicima podijeljena na dva ista dijela?


Odgovor: Porodični zakon kaže da bračni drugovi imaju isto pravo na imovinu koju su stekli u braku. To je zakonska pretpostavka. Imovina koja je stečena u braku je imovina bračnih drugova i dijeli se na jednake dijelove, ali to je oboriva pretpostavka. Onaj bračni drug koji smatra da je njegov udio u sticanju te imovine veći, može uspjeti sa tužbom kod suda. Sud onda treba da utvrdi da li je njegov doprinos veći. Ako uspije to dokazati, onda će imovina biti podijeljena u onom dijelu u kakvom to sud dosudi.


Dakle, imovina koju imate neće doći u pitanje ukoliko se ispišete iz bosanskohercegovačkog državljanstva. Sticanje nove imovine će biti regulisano kao i za sve druge osobe sa državljanstvom neke druge zemlje.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG