Dostupni linkovi

Zašto bi Amerika trebala izabrati Obamu?


Barack Obama

Nemoguće je prognozirati koliko će važno biti da bilo koji od dva kandidata pobjedi na izborima. Amerika je 2000. godine neosporno bila supersila, kojoj se svijet generalno divio. Glavni argument bio je šta da se radi sa ogromnim budžetskim viškom federalne vlade. Niko nije predvido seizmičke događaje koji će se desiti u narednih osam godina.

Tekst prenesen iz Economist-a

Kada Amerikanci izađu na birališta u utorak, raspoloženje će biti jako različito. SAD su nezadovoljne, podijeljene i tonu i kod kuće i u svijetu. Njena samouvjerenja i vrijednosti su ugrožene.


I John McCain i Barack Obama nude nadu za nacionalno iskupljenje. Sada Amerika mora da bira između njih.

“Economist” nema pravo glasa, ali da ima, glasao bi za Obamu. Mi to činimo svim srcem: demokratski kandidat je jasno pokazao da nudi bolju šansu da vrati samopouzdanje Amerike. Ali, mi smatramo da je to kocka. Uzimajmući u obzir Obamino neiskustvo, nedostatak jasnoće o nekim njegovim uvjerenjima i perspektivi demokratskog Kongresa, glasanje za njega predstavlja rizik. Ali, Amerika bi se trebala odlučiti na takav korak, uzimajući u obzir strmovit put koji je čeka.

Direktno žarište, koje je dominiralo izbornom kampanjom, izgleda zastrašujuće: obnova američke ekonomije i njene međunarodne reputacije. Finansijska kriza je daleko od kraja. SAD su na početku bolne recesije. Neka forma daljnjeg fiskalnog stimulansa je potrebna, iako prognoze budžetskog deficita za slijedeću godinu iznose preko jednog triliona dolara. Oko 50 miliona Amerikanaca imaju zanemarivu zdravstvenu zaštitu. Izvan države, američke trupe umiru u dvije zemlje, a način na koji je George Bush vodio svoj rat protiv terorizma ostavio je Ameriku manje opasnom za svoje neprijatelje i manje željenom od prijatelja nego je nekad bila.


Takođe postoje dugoročni izazovi, vrijedni spomena jer su ignorisani tokom kampanje. Preskočimo do 2017. godine, kada će se slijedeći predsjednik nadati da ustupi svoju funkciju. Kombinacija demografije i rastućih troškova ogromnih američkih programa – socijalna bezbjednost i medicinska njega – poćet će da bankrotira zemlju. Kada je u pitanju vanjska politika, veći zadatak je već evidentan: pridobijanje novih rastućih sila Zapadu. To nije samo stvar upravljanja rastom Indije i Kine, uz pokušaje da ih se uvuče u globalne napore, kao što je pitanje klimatskih promjena. To znači preprodavanje ekonomskih i političkih sloboda svijetu koji prebrzo asocira američki kapitalizam sa Lehman Brothers i američkom pravdom u Gvantanamu. Za ovo će biti potrebno strpljenje, hrabrost, efikasnost prodaje i strategija.


Početkom izborne godine bilo je jakih argumenata protiv ponovnog izbora jednog Republikanca u Bijelu kuću. Ovo protivljenje izgledalo je kao prikladna kazna za nesposobnost, kronizam i ekstremizam predsjednikovanja Georgea Busha. Nekako je partija Ronalda Reagana sa zapadnim individualizmom i organičenom vladom uspjela ne samo povećati veličinu države nego i pretvoriti je u oruđe za južnjački moralizam.


Izbor McCaina za republikanskog kandidata bio je snažan razlog za promišljanje. McCain ima svoje nedostatke: on je instinktivan političar, brzo prosuđuje i ima oštru narav. A i njegove godine predstavljaju zabrinutost (koliko bi globalnih kompanija, koje su u opasnosti, dovele novog sedamdesetdvogodišnjaka za direktora?). Ipak, on se hrabro zauzeo za nepopularna pitanja – slobodnu trgovinu, reformu useljeničke politike, porast broja trupa u Iraku, klimatske promjene i reformu finansiranja kampanja. Kao zapadni Republikanac Reganova karaktera, McCain je dugo radio i sa saveznicima Demokrata i Amerike.

To je, međutim, bio Senator McCain: predsjednički kandidat McCain u zadnjih šest mjeseci je prečesto izgledao kao žrtva političkog vračanja, njegove dobre osobine su se magično izokrenule, a njegove loše preuveličale. Fiskalni konzervativac koji je prigovarao Bushu u vezi njegovog nedostupnog smanjivanja poreza, sada ne samo da predlaže da se smanjenja zadrže nego da se smanje još i više. Njegova podrška slobodnoj trgovini nikad nije popustila. Ali, nakon što je osvojio nominaciju za predsjedničkog kandidata, McCain je krenuo desno a ne prema centru.


Nekad njegovo iskustvo dolazi na vidjelo: oštra reakcija oko Gruzije da se odmah upozori Rusija bila je ona prava. Ali, paniku i neodlučnost je ispoljio oko najvećeg pitanja tokom kampanje, finansijske krize. McCain nikad nije bio naročito zainteresovan za ekonomiju. Ali, za razliku od Obame, malo je napora učinio da dovede iskusne savjetnike.


Izbor Sare Palin za potpredsjedničkog je pravi primjer nemarnosti. Ne samo da je ona neubjedljiva osoba, nego je izgleda odabrana djelimično zbog njenih pogleda na osjetljiva socijalna pitanja, u prvom redu abortus. McCain je odabrao Palin nakon što se sa njom sreo samo dva puta.


Da je McCain postao predsjednik 2000. godine umjesto Busha, svijet bi možda imao manje problema. Ali, ovog puta je svijet preplavljen problemima, a McCain nije dokazao da zna kako da se nosi s njima.


Da li je Obama bolji? Većinom se pričalo o tome ko je on, a manje šta bi mogao uraditi. Njegov identitet nije irelevantan kao što zvuči. Ukoliko postane predsjednik, on bi mogao raspršiti mnoge mitove koji su stvoreni o Americi: bilo bi teže onima koji šire mržnju u islamskom svijetu da okrive “velikog Sotonu” ukoliko je vodi crnac čije je ime Husein; a još teže za autokrate širom svijeta da tvrde da je američka demokratija sramota. Američki saveznici bi ga prihvatili. Kod kuće, on bi smirio ružnu rasnu ranu koju je ostavila američka istorija i umanjio tendenciju američkih crnaca da krive rasizam za sve probleme.

Ali, njegova karizma neće popraviti zdravstvenu zaštitu u zemlji ili pitanje Irana. Da li može dobro vladati? Postoje dvije sumnje: nedostatak rukovodećeg iskustva, te sumnja da je previše okrenut ulijevo.


Činjenica je da Obamin životopis tanak za najveći svjetski posao. Ali, izuzetno uvjerljiv način na koji je vodio svoju kampanju daje značajno ohrabrenje. Čovjek koji je počeo bez novca i sa nekoliko pristalica je pretekao dvije najmoćnije mašine u američkoj politici – Klintonove i konzervativnu desnicu.

Izgleda da politička vatra izvlači iz Obame ono najbolje u njemu: bura oko njegovog propovjednika potaknula je jedan od najmisaonijih govora tokom kampanje. Njegov nastup u vezi finasijske krize je bio uvjerljiv, za razliku od McCaina. Čini se da Obama brzo uči i da je izgradio impresivan tim savjetnika, kao što su Paul Volcker, Robert Rubin i Larry Summers. Naravno, Obama će praviti greške. Ali, to je čovjek koji sluša, uči i dobro upravlja.

Takođe je teško opisati ga kao mekog kada se radi o suočavanju sa neprijateljima Amerike. Dio Obaminog apela lijevim Demokratima bio je da se američke trupe povuku iz Iraka; ali, nakon nominacije on se okrenuo prema centru, pragmatično govoreći da će trupe napustiti Irak kako se za to steknu uslovi. Njegova odlučnost da se američka snaga fokusira na Afganistan, Pakistan i proliferaciju bila je predvidiva.


Naše glavne sumnje o Obami odnose se na štetu koju bi demokratski Kongres mogao da učini ekonomiji. On rijetko prkosi čelnim ljudima svoje partije, naročito sindikatima. Njegovi savjetnici kažu da je Obama isuviše mudar da bi uveo prekomjerna pravila i uredbe. Ali, postoji rizik da bi Obamini potezi oko ekonomskih pitanja bili potezi njegove partije, a ne zemlje u cijelini.


U tom smislu, Obama je rizik. Ali, isto važi i za McCaina po mnogo čemu, a najviše zbog mogućnosti da Palin postane predsjednik. Ovo ne smiju biti izbori gdje je izbor temeljen samo na strahu. Obama je neodoljiviji za svijetliju budućnost Amerike i svijeta. On je vodio kampanju sa više stila, snalažljivosti i discipline nego njegov protivnik. Da li može ispuniti svoj ogromni potencijal ostaje da se vidi. Ali, Obama zaslužuje da postane predsjednik.

XS
SM
MD
LG