RSE: Počelo je filmom Ničiji sin, pulskim pobjednikom, autora Arsena Ostojića. Šta još očekuje mostarsku publiku?
Barnjak: Mostarce, željne filma, obzirom da grad Mostar nema kino svaki film koji dođe u Mostar je dobar ili odličan film, očekuje još dosta igranih filmova. Na rasporedu je Četvrti čovjek - redatelja Dejana Zečevića, odličan triler iz Srbije. Zatim iz Hrvatske drama Moram spavat anđele - rekao bih Hercegovca Dejana Rašimovića. Od osam filmova glavnog programa, imali smo sreću ove godine da vidimo četiri filma nominovana za Oskara u svojim državama. Tu su i filmovi Iza stakla - Zrinka Ogreste, Turneja - Gorana Markovića i film Snijeg - domaće redateljice Aide Begić. To je hercegovačka premijera. Tu je i film Nikole Stojanovića - Belle epoque - posljednji ex jugoslovenski film. Festival u srijedu zatvaraju Slovenci sa svojim najgledanijim filmom poslije rata - Pijetlov doručak.
RSE: Opredijelili ste se da pokažete nacionalne favorite u pokušaju da se nominiraju za Oskara. To zvuči kao mala regionalna smotra. Zaista je zadovoljstvo vidjeti na istom mjestu sve te filmove, ne samo za publiku, nego i za stručnjake.
Barnjak: Prošle godine smo imali filmove iz Velike Britanije, Švicarke i Njemačke, općenito iz Evrope. Ove godine smo se isključivo fokusirali na region, podneblje koje je razumljivo svima nama, iz razloga što su ti filmovi ipak mamac za publiku, a nama je prvenstveno publika glavni cilj. Ovi filmovi su odlični i bila je ovo plodna godina u regionu. Od osam filmova, četiri su nominovana za Oskara u svojim zemljama. Vjerovatno niko neće ući ni u uži izbor, ali ovi filmovi su dobili na domaćim i međunarodnim festivalima mnoge nagrade.
RSE: Osim redatelja iz regiona, imate i goste iz inostranstva?
Barnjak: Iz inostranstva je došao snimatelj i direktor fotografije, John Mathieson (Džon Metison), čovjek koji je radio Gladijatora, Nebesko kraljevstvo i Fantoma u operi. U Gladijatoru je bio nominiran za Oskara.
RSE: Opredijelili ste se za veličanstven i svečarski čin nagrađivanja filmskih veterana i njihovih mini serija.
Barnjak: Svakako. I Milena Dravić i Mustafa Nadarević su srpski glumci, velikani podneblja iz zajedničke države u kojoj smo nekada živjeli. U tadašnja vremena snimalo se između 30 i 50 filmova. Danas, nakon tog rata koji je iza nas, nemoguće je zaboraviti neke doprinose kinematografiji koji su dali ovi pobrojani ljudi. Zato smo odlučili svake godine dodijeliti jedan oblik, ne baš životne nagrade, ali nagrade za doprinos kinematografiji u regionu. Prošle godine smo nagradili domaćina Antu Vicana, koji je poznati filmski i kazališni glumac. Krenuli smo od domaćina.
RSE: Biće dosta uzbuđenja i za ljubitelje dokumentarca, a posebno najmlađe publike.
Barnjak: Imamo i dječji program. To su ove godine tri filma. Jedan je srpski obiteljski film, Agi i Ema, u kojem jednu od uloga igra Milena Dravić. Tu je Duh u močvari - redatelja Branka Ištvančića iz Hrvatske i Diznijev animirani film Wall-E (Voli). I prošle godine smo imali dječji program, ali ove godine smo uspjeli organizirati škole iz Mostara, Čapljine, Ljubuškog i ostalih manjih mjesta da dovedu djecu autobusima na ove projekcije u Mostar.
RSE: Obično se u ovakvim prilikama kaže da je to dobra prilika da se djeca susretnu sa velikim filmskim platnom. Kod vas je slučaj specifičan. Dota ljudi u poznijim godinama tek sada će imati priliku upoznati se sa velikim platnom, ili barem se podsjetiti na onomadno iskustvo.
Barnjak: Na žalost Mostar, grad sa preko 100.000 stanovnika, sa Sveučilištem i velikim brojem mladih ljudi, nema ni jednu običnu kino dvoranu. Sjećam se kao dijete, kada smo sa školom išli gledati filmove u kino, bio je to doživljaj za čitav život.
RSE: Festival na taj način ljudima proširuje vidike. Naravno da je veoma bitno da, osim Sarajeva i Banja Luke, i u Mostaru imamo jednu filmsku smotru. Za koga je sve ova smotra? Da li lokacija prikazivanja selektuje publiku? Drugim riječima, očekujete li čitav Mostar, ili samo jedan njegov dio? Žalosno, ali utemeljeno pitanje.
Barnjak: U Mostaru se sve povlači kroz političku i nacionalnu dimenziju, ali nije tako. Prije dvije godine, kada sam radio na projekciji filma u Mostaru, uzeo sam dvoranu u Kosači i Narodno pozorište. Zamjerili su mi iz gradske uprave kako ne žele sponzorirati taj događaj jer samim tim činom razdvajam grad na istočni i zapadni dio. Prošle godine, kada smo radili projekciju Dana filma, imali smo Kosaču, Abrašević i Narodno pozorište. Opet je stigla zamjerka zašto dijelimo grad. Ove godine smo se odlučili isključivo samo za Kosaču i Sveučilište jer ono ima dobar amfiteatar, zajedno sa kino projektorom i svim onim potrebnim tehničkim dijelovima za projekcije. Ove godine nismo na više lokacija jer više lokacija ni finansijski ne možemo podnijeti jer smo imali problema sa plaćanjem i Narodnog pozorišta i Abraševića i Kosače. Gradske i upravne strukture nam baš ne izlaze u susret. Dobro nas deru za novce kada moramo plaćati najam dvorana. Opet se to može tumačiti kao podjela grada i projekcija. Ne bih ulazio u kojekakva politiziranja. Tako nije sigurno jer nama to nije namjera. To pokazuju gosti koji dolaze, bez obzira na političku i nacionalnu opredijeljenost.
RSE: To je nešto što može ohrabriti sva naša očekivanja, ne samo u vezi sa Mostarem, nego sa čitavom ovom državom. Nadam se da će film i umjetnost, kao uvijek do sada, i dalje raditi na ujedinjavanju i zbližavanja, a ne na razdvajanju ljudi. Nisam postavio pitanje jer ga tako tumačim, ali zato što znam da će ti prizvuci uvijek postojati.
Barnjak: Na žalost to je tako, ali naša je želja i naš je put da upravo kroz film, projekcije filmova i rad na filmovima zbližimo ljude. Sljedeće godine na proljeće mogu najaviti prvo snimanje nakon rata u Mostaru, prvog filma u Mostaru i prvog filma o Mostaru, redatelja Bobe Jelčića, Mostarca.
RSE: Prvi mostarski film poslije drugog mostarskog festivala.
Barnjak: Dobro zvuči.
