Dostupni linkovi

U Sarajevu je u toku 1. oktobarski salon knjige, nekada veoma značajna manifestacija, koja je vrhunila ovdašnjim kulturnim kalendarom. O tome šta znači obnavljanje ili bar podsjećanje na tradiciju obilježavanja oktobra kao mjeseca knjige razgovaramo sa jednim od pokretača, Goranom Mikulićem, inače vlasnikom ugledne izdavačke kuće „Rabic“.

RSE: Šta se krije iza naziva 1. oktobarski salon knjige?

Mikulić: Silna želja mojih prijatelja i istomišljenika i mene da napravimo nešto lijepo u našem gradu. Naš grad je svojevremeno imao mnogo lijepih stvari. A sada, nažalost, ima mnogo ružnih stvari, koje su rezultat jednog primitivizma koji nas okružuje i koji nam jednostavno ne da disati.

RSE: Oktobar je mjesec knjige. U isto vrijeme se sajmovi knjige održavaju u Beogradu, Dubrovniku, Pešti, ovaj u Frankfurtu je završen… Ko ustvari izlaže na 1. oktobarskom salonu?

Mikulić: Pitali su me zašto se 1. oktobarski salon knjige pravi u isti dan kad i beogradski Sajam knjige. Uopšte se ne želimo takmičiti s drugim, pogotovo ne velikim salonima i sajmovima. Sajam u Beogradu je ogroman. Mislim da je beogradski Sajam poslije frankfurtskog najveći u Evropi. U Dubrovniku se dešava „Mjesec dana hrvatske knjige“. Mjesec oktobar se u cijelom svijetu slavi kao mjesec knjige, pa zašto i mi ne bismo imali svoju oktobarsku manifestaciju knjige. Na moj poziv i poziv mog kolege Almira Zalihića, koji ima izdavačku kuću „Zalihica“, javili su se „Biblioner“, „Bosanska riječ“, „Book & Marso“, „Naklada Begen“ d.o.o., „Mladinska knjiga“, „Vaša knjiga“, „Interliber“, „Univerzitetska knjiga Mostar“, „Maunagić“, „Naklada Zoro-Sarajevo“, „Romanov“, V.B.Z., „Bookline“ i još neki. To su izdavači i knjižari koji se pojavljuju uglavnom na svim sarajevskim, ali i regionalnim sajmovima i drugim književnim dešavanjima. Nudimo izdavačima mogućnost da predstave svoju knjigu, neko novo izdanje, da se malo više približe kupcu i čitaocu i da mu ponude knjigu za povoljniju cijenu. Knjiga je na salonu 30 do 70 posto jeftinija.

RSE: Na frankfurtskom Sajmu je – kažu – bosanskohercegovačka kolonija bila veoma brojna, pojačana ministarskim glavama. Ali o efektima se malo šta može reći.

Mikulić: Ja sam prestao učestvovati na frankfurtskom Sajmu zato što nema povratne informacije. Nikad nisam dobio povratnu informaciju da li je neko bio zainteresovan za moju knjigu. A nisu bile neinteresantne. Bila je predstavljena „Monografija Sarajeva“, bila je predstavljena „Hagada“, prije toga „Fojnički grbovnik“ i tako dalje. Možemo tamo otići da budemo uslikani, da nas štrihiraju – eto bili su i iz BiH. Svojevremeno je bilo smisla učestvovati na frankfurtskom Sajmu, dok je veliki broj naših ljudi živio u njemačkoj. Tada se moglo nešto i dogovoriti oko kupovine knjiga.

RSE: Imamo zimski i ljetni Sajam knjige. U proljeće imamo Bijenale. Sve su to manifestacije koje se doimaju mnogo većim i moćnijim od ovog Salona. Bez obzira šta osobno o tome mislim, logično je da priupitam – da li je to malo previše?

Mikulić: Ne da je puno, nego je malo takvih dešavanja. Oni koji žele da kupe knjigu, obično nemaju puno para. A prije su stalno kupovali knjige i obožavaju knjigu. Oni koji imaju para, oni nikada nisu ni kupovali knjige, niti imaju namjeru da ih kupuju. Trebamo poštovati ove ljude koji žele da kupe knjigu, trebamo im omogućiti da dođu do knjige. Hajmo malo maltretirati primitivce kulturom, knjigom, filmskim festivalima, pozorišnim festivalima, muzičkim festivalima. Zašto da ne?

RSE: Meni se lako s tobom složiti, ali u našoj javnosti ima mnogo ljudi koji, gladni svega i svačega, počesto kažu da su siti i aktuelnog MESS-a i Sarajevo Film Festivala i Jazz festivala i brojnih književnih i pozorišnih susreta… Zapravo, radije bi hljeba nego igara.

Mikulić: Sve je to razumljivo, ali vjerujte da je taj hljeb bez jedne doze kulture gorak. Ne možemo samo jesti kruh a ne učestvovati u nekim dešavanjima. Mislim da Sarajevo kao glavni grad mora imati te festivale. Ja sam mišljenja da kulturna dešavanja u Sarajevu treba pojačavati.

RSE: Da li bi jedna definisana, sinhronizovana, državna politika u oblasti kulture mogla štogod unaprijediti? Da li bi jedna smislena državna politika uopšte mogla uravnotežiti ovu grozomornu dilemu – ili hljeba ili igara?

Mikulić: Sigurno da bi država trebala da pomogne kulturu, jer su nam bez kulture slabi izgledi bilo gdje. Izdavaštvo je kokuzno bavljenje poslom. Tu nema zarade. Ovaj nesretni PDV nas ubija, toliko je unazadio izdavaštvo. Neshvatljivo je da država neće da poduzme neke korake u tom smjeru, da se ne ugasi i ovo malo izdavača. Mi imamo 24 posto nepismenih ljudi. To je u 21. vijeku nezamislivo.

RSE: Tih 24 posto je nepismeno po našim standardima. Kad bi se uzeli u obzir neki evropski standardi, onda bi ta cifra možda i dvostruko veća.

Mikulić: Sigurno. Imamo tehnički nepismene ljude, koji znaju koje je koje slovo, ali ne znaju sastaviti rečenicu. I sada hajmo kazniti izdavače, ljude koji pokušavaju da utiču da te nepismenosti bude manje, nekakvim dodatnim porezom.

RSE: Nadam se da ćemo o budućim Salonima razgovarati u optimističnijem tonu.

Mikulić: Da ne vjerujem u neke bolje dane, vjerovatno bi se davno okanio ovog posla. Ne volim se predavati. Nedavno sam, poslije Queer festivala i dešavanja oko toga, pročitao naslov u hrvatskoj štampi „Izgubljena bitka za Sarajevo“. Ne slažem se s tim da je Sarajevo izgubilo bitku. Dok ima ljudi koji hoće da se bore za festivale, za sajmove, za sva ova dešavanja koja smo spomenuli, Sarajevo će isplivati. Pozivam ljude da posjete 1. oktobarski salon knjige (ulaz je besplatan) i da nam pomognu svojim dolaskom da 2. oktobarski salon knjige bude veći. Treba nam podrška posjetilaca. Mislim da imamo budućnost.

XS
SM
MD
LG