Promocija nečije autobiografije uvijek je prigoda i da se vrednuje autorov rad, a pogotovo je to bio slučaj kada se radilo o tako značajnoj funkciji i tako snažnoj osobi na toj funkciji kao što je to bila dugogodišnja glavna haška tužiteljica Carla del Ponte. Direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić kazala je kako i dalje ostaje otvoreno pitanje – je li Haško tužiteljstvo imalo neku artikuliranu strategiju ili politiku odabira postupaka koji će se pokretati, koji su bili kriteriji i prioriteti?
„Ono što i dalje ostaje, i posle njenog rada, to je da je u njeno vreme došlo do tog opredeljivanja da će se Hag baviti ,krupnim ribama‘, a da će one ,sitne‘ ostaviti nacionalnim tužilaštvima i sudovima. Tako se i dogodilo. U poslednje vreme, u Hagu imamo suđenja uglavnom sa pozicija komandne odgovornosti, što je jedno vrlo dobro opredeljenje i jedna vrlo dobra strategija, jer upravo ta suđenja otkrivaju jedno obilje dokaza i informacija koje mogu poslužiti nacionalnim sudovima.“
Branitelj bosanskog Hrvata Tihomira Blaškića Anto Nobilo, citirao je priznanje gospođe del Ponte kako je obaranje prvostupanjske presude Blaškiću bilo najveći poraz u njenoj karijeri u Hagu. Na temelju njenog pisanja o tom slučaju, Nobilo je donio vrlo nepovoljan sud o knjizi:
„Mogu reći kako je Carla del Ponte napisala ovu knjigu kako bi redizajnirala svoj lik i djelo, ako bi opravdala situaciju. Kad govori o slučaju generala Blaškića kaže da se radilo o najgorem razdoblju u njenoj karijeri glavne tužiteljice.“
Donedavna tužiteljica tvrdi da su za obaranje presude Blaškiću krivi: skrivanje dokumenata od strane hrvatskih vlasti, jedno sumnjivo izvješće hrvatske policije i skandalozni suci koji u ponovljenom postupku nisu saslušavali svjedoke, nego su samo čitali iskaze. Nobilo kaže kako su haški istražitelji imali puni pristup hrvatskim arhivima, a da su probleme imali branitelji, da je „sumnjivo“ izvješće policije irelevantno, jer je nastalo sedam godina nakon zločina, a da suci čitanjem iskaza nisu napravili ništa neobično. Dapače, tvrdi Nobilo, tužiteljstvu je – da bi se izbjeglo višegodišnje trajanje ponovljenog postupka i dodatne troškove nuđena nagodba, po kojoj bi Blaškiću kazna bila smanjena na 10 godina, međutim Carla del Ponte je to odbila.
Ova knjiga nije dio zajedničkog zločinačkog poduhvata protiv Haškog tribunala, našalila se donedavna glasnogovornica Haškog tužiteljstva Florance Hartmann, već pokušaj da se pomogne izliječiti dječje bolesti međunarodne pravde:
„Mislim da je od svih tih tračeva i gluposti – ako mogu tako da se izrazim – važnija sloboda govora i sloboda kretanja. Treba uvažiti različite perspektive. Ne može se imati samo jedno viđenje rada Tribunala.“
Moderator predstavljanja ove knjige, bivši dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak, izrazio je, kao i drugi sudionici predstavljanja, žaljenje što u knjizi nema ničega o opstrukcijama svjetskih političara u lovu na Karadžića i Mladića:
„Ono što je trebala reći, to nije rekla. Nije mogla, ni smjela, s obzirom na odnose snaga u svijetu danas. Većina tih političara i moćnika, pogotovo u obavještajnim službama, i dalje pokriva te funkcije. Ne u post-jugoslavenskim državama nego u svijetu. Prema tome, to je nešto što još očekujemo od nje, kad joj diplomatija skine brnjicu sa usta.“
