Dostupni linkovi

U najnovijem izdanju Mosta Radija Slobodna Evropa tražili smo odgovor na pitanje zašto deceniju i po nakon završetka rata nacionalne stranke dominaraju političkom scenom u Bosni i Hercegovini i redovno pobjeđuju na izborima. Sagovornici su bili Miloš Šolaja, politikolog i direktor Centra za međunarodne odnose u Banjaluci, i Dino Abazović, sociolog i viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Razgovaralo se o tome zašto su posljednji lokalni izbori, kao uostalom i većina dosadašnjih, ličili na popis stanovništva po nacionalnoj pripadnosti, da li su strah i nepovjerenje glavni razlog što ljudi manje-više isključivo glasaju za kandidate koji pripadaju njihovoj naciji, ko je na upravo završenim lokalnim izborima vodio najžešću nacionalističku kampanju, o sprezi domaćih političkih lidera i predstavnika međunarodne zajednice, a našim sagovornicima smo postavili i pitanje da li je nacionalna podjeljenost usud Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Čini li vam se da su nedavno održani lokalni izbori, kao ustalom i svi izbori nakon rata, ličili na popis stanovništva po nacionalnoj pripadnosti?

Dino Abazović: I da i ne. “Da“ se odnosi na glasače koji su izašli na izbore i koji su glasali po etničkoj matrici, a “ne“ na veliki broj građana koji nije glasao i za koje možemo samo pretpostavljati koje su njihove političke preference. Iskreno govoreći, s obzirom na način kako je strukturirana Bosna i Hercegovina, kakav ima politički sistem i establišmet, drugačije nije moglo ni biti.

Miloš Šolaja: Činjenica je da je Bosna i Hercegovina tako uređena Dejtonskim sporazumom da etnozajednice u suštini predstavljaju subjekte političkog odlučivanja. U takvoj državi teško je očekivati drugačiji izborni rezultat.

Omer Karabeg: Dakle, sem rijetkih izuzetaka, na svakim izborima se manje-više ponavlja ista slika - Bošnjak glasa sa kandidata Bošnjaka, Srbin za Srbina, Hrvat za Hrvata.

Nažalost, sam sistem je postavljen tako da priječi bilo kakvu drugu do etničke identifikacije...
Dino Abazović: Nije to baš uvijek bilo tako, da sad ne uzimamo famozni slučaj izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Herceovine jer da je svaki Hrvat glasao za Hrvata, Bošnjak za Bošnjaka, Srbin za Srbina, sigurno da gospodin Komšić ne bi ušao u Predsjedništvo. Nažalost, sam sistem je postavljen tako da priječi bilo kakvu drugu do etničke identifikacije. Način kako su ustrojene institucije u Bosni i Hercegovini upućuje glasače da se tako opredjeljuju. Bitno je podsjetiti da su prvi izbori 1996. godine došli preuranjeno. Bilo je suludo očekivati da bi u toj atmosferi bilo ko izuzev etnonacionalnih oligarhija mogao dobiti te izbore. Nakon što su na tim izborima dobile demokratsku legitimizaciju te oligarhije su cijelom društvu nametnule etnopolitičku logiku i mi danas živimo posljedice te logike.

Činjenica je da je Bosna i Hercegovina podijeljena u tri nacionalne zajednice i da svaka od te tri zajednice smatra da će svoje interese najbolje afirmisati i zaštiti ukoliko odlučuje u svom zatvorenom krugu...
Miloš Šolaja: Činjenica je da je Bosna i Hercegovina podijeljena u tri nacionalne zajednice i da svaka od te tri zajednice smatra da će svoje interese najbolje afirmisati i zaštiti ukoliko odlučuje u svom zatvorenom krugu. Drugo, činjenica je da mi živimo u nerazvijenom društvu, a dobro se zna da jr nacionalni naboj jači što je društvo manje razvijeno.

Omer Karabeg: Da li je strah od drugih i nepovjerenje prema drugima ono što tjera ljude u nacionalno torove? Sjećam se onih prvih demokratskih izbora uoči rata kada je većina ljudi javno govorila da će glasati za reformisiste Ante Markovića, a kada su izašli na birališta, gotovo svi su glasali za nacionalne stranke.

Dino Abazović: Period koji vi pominjete je ipak ambijentalno, socijalno i politički znatno drugačiji od ovog današnjeg. Nemojmo zaboraviti da smo prije tih izbora imali jedan drugačije politički sistem i da se nije vodio protiv Bosne i Hercegovine. Ali strah je svakako prisutan kod jednog broja glasača i on je nešto što se ne bi smjelo ni u jednoj analizi zaobići. Tu prije svega mislim na one dijelove Bosne i Hercegovine koji su najdirektnije trpjeli za vijeme ratnih godina.

Strah je generalni preduslov tako tvrdog izražavanja nacionalnog identiteta...
Miloš Šolaja: Strah je generalni preduslov tako tvrdog izražavanja nacionalnog identiteta. Ne mislim, međutim, da danas u Bosni i Hercegovini vlada strah za bezbjednost, za život. Mislim da je to daleko iza nas jer je teško povjerovati da bi ljudi u Bosni i Hercegovini ponovo krenuli u neki rat.

Omer Karabeg: Na svakim izborima, čini mi se, imamo jedan paradoks. I u Federaciji i u Republici Srpskoj obični ljudi su gnjevni na političare, njihovo bogatstvo i prilegije i stalno govore o njihovoj korumpiranosti, a kad dođu izbori, oni opet biraju te iste ljude. Kako vi to tumačite?

Ja nisam siguran da li su ljudi toliko nezadovoljni jer, da su nezadovoljni, vjerovatno bi rezultati izbora bili znatno drugačiji...
Dino Abazović: Vrlo je relativna stvar ko je koliko gnjevan, ko artikulira tu javnost i da li je to zaista objektivno stanje. Ja nisam siguran da li su ljudi toliko nezadovoljni jer, da su nezadovoljni, vjerovatno bi rezultati izbora bili znatno drugačiji.

Omer Karabeg: Ali zar se stalno ne govori o siromaštvu, o bijedi, o nezaposlenosti. Pa koliko još ljudi treba da osiromaše da bi bili nezdovoljni?

Dino Abazović: To je jako dobro pitanje, samo bih ja onda mogao postaviti pitanje da li je ljudima sasvim svejedno koga će da biraju zbog toga što nemaju povjerenje u institucije. Pogledajte šta se samo dešava s korupcijom koja je toliko ukorijenjena da izlazi iz okvira klasičnog definiranja tog fenomena. Ljudi se danas, nažalost, ne pitaju kako sam sebi pomoći nego koga znam da mi može pomoći.

Omer Karabeg: Mislite li vi, gospodine Šolaja, da socijalna situacija, da siromaštvo nije došlo do dna, jer bi bilo nekako normalno očekivati da ako dođe do dna, ako su ljudi gladni, da im je važnije to što su gladni nego koje su nacije?

Miloš Šolaja, politikolog i direktor Centra za međunarodne odnose u Banjaluci
Miloš Šolaja: Mislim da se nije došlo do dna. Postoji nesklad između realnosti i statističkih pokazatelja. Ljudi vrlo često žele da zadrže radni odnos i kada su bijedno plaćeni zbog onih sitnih privilegija, socijalnog i penzionog osiguranja, a preživljavaju zahvaljući sivoj ekonomiji i crnom tžištu. Mnogo je takvih u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ljude korumpiraju te sitne priligije, kao što političare korumpiraju one krupne. Zato se nacionalno stavlja ispred socijalnog i otuda takvi izborni rezultati. Pogledajte samo izborne poruke na paralmentarnim izborima - prvo nacija, pa onda ekonomija, tako je i na lokalnim - prvo nacija, a onda lokalni problemi. Nacionalna retorika uvijek raste pred izbore jer su politričari sigurni da će im donijeti glasove. Nacionalna retorika uvijek izbriše socijalne potrebe.

Omer Karabeg: Ko je na ovim poslednjim lokalnim izborima vodio najžešću nacionalističku kampanju?

Najžešću nacionalističku kampanju na upravo završenim lokalnim izborima vodili su Milorad Dodik i Haris Silajdžić...
Miloš Šolaja: Najžešću nacionalističku kampanju vodili su Milorad Dodik i Haris Silajdžić. Ja mislim da Dodik nije nacionalista, ali kao praktičan političar on jako dobro poznaje prednosti takve retorike. Vjerovatno i gospodin Silajdžić, s tim što su im rezultati bili obrnuto proporcionalni od njihovih želja. Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata je jako dobro prošao za razliku od Silajdžićeve Stranke za Bosna i Hercegovinu koja je doživjela veliki pad. Međutim, glasovi te stranke su se u velikoj mjeri prelili drugoj bošnjačkoj partiji - Stranci demokratske akcije, tako da je generalni pristup u suštini ostao nepromijenjen.

Sve nacionalne stranke ponašale su se u svojoj retorici kao kulturno-umjetnička društva. Njihove teme su zapravo teme kulturno-umjetničkog društva, a nikako političkih partija...
Dino Abazović: Možda bi trebalo dodati da ni u takozvanom hrvatskom bloku stvari nisu bile ništa drugačije. I HDZ ili HDZ 1990 i Savez nezavisnih socijaldemokrata i Srpska demokratska stranka i Stranka demokratske akcije i Stranka za Bosnu i Hercegovinu - sve te stranke ponašale su se u svojoj retorici kao kulturno-umjetnička društva. Njihove teme su zapravo teme kulturno-umjetničkog društva, a nikako političkih partija.

Omer Karabeg: Ne čini li vam se da se iz godine u godinu nacionalni naboj u Bosni i Hercegovini jača umjesto da se smanjuju. Uzmimo primjer stranke Milorada Dodika. To je svojevremeno bila socijaldemokratska partija i umjesto da nastavi tim putem, ona se pretvorila u nacionalnu stranku?

Da je Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata nastavio putem socijaldemokratije danas bi Srpska demokratska stranka bila na njegovom mjestu i ne bi imao vlast...
Miloš Šolaja: To je činjenica, ali da je Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata nastavio putem socijaldemokratije danas

bi Srpska demokratska stranka bila na njegovom mjestu i ne bi imao vlast. U suštini se ništa nije promijenilo, samo su akteri zamijenili mjesta. Činjenica je da je insistiranje na nacionalnom dobitna karta, to se na svim izborima pokazuje.

Omer Karabeg: Gospodine Abazoviću, kako vi komentarišete činjenicu da se socijaldemokratske stranke pretvaraju u nacionalne?

U ovako strukturiranom političkom sistemu Bosne i Hercegovine, koji je kreiran Dejtonskim sporazumom, nisam siguran da neetnička identifikacija može značajno dobiti...
Dino Abazović: Nisam baš siguran da to važi za svaku socijaldemokratsku orijentaciju. No, činjenica je da stručnjaci za analizu javnog mnijenja svako malo preporučuju socijaldemokratskim strankama da idu u desno da bi dobili biračko tijelo. U ovako strukturiranom političkom sistemu Bosne i Hercegovine, koji je kreiran Dejtonskim sporazumom, nisam siguran da neetnička identifikacija može značajno dobiti, pogotovo na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Mislim da je gospodin Dodik to jako dobro razumio. S druge strane, imate iskustvo Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine koja je u periodu one famozne Alijanse za promjene morala graditi široku koaliciju koja joj je na kraju zadala samrtni udarac. Generalno rečeno, socijaldemokratija unutar Bosne i Hercegovine mora iznalaziti drugačije puteve, ali ja nisam pobornik igranja nacionalnom retorikom kako bi se pridobili glasači.

Miloš Šolaja: Kad govorimo o Socijademokratskoj stranci, podsjetio bih na jedno istraživanje javnog mnjenja američkog Nacionalnog demokratskog instituta u vrijeme kada je ta stranka predvodila Alijansu za promjene. Na pitanje ko najbolje ostvaruje bošnjačke nacionalne ciljeve tada je 44 posto anketiranih odgovorilo da je to Socijademokratska stranka. Tu možda treba tražiti odgovor zašto u jednom trenutku ljudi glasaju za stranke koje u svom imenu imaju socijaldemokratski atribut, to je onda kada u njima prepoznaju nacionalnu orijentaciju.

Omer Karabeg: Znači, socijaldemokratske partije praktično dobro prolaze samo onda kad birači u njima prepoznaju da brane nacionalne interese?

Miloš Šolaja: Tako ispada na kraju krajeva, a pomenuti primjer Dodikove stranke to najbolje pokazuje.

Omer Karabeg: Čini se, međutim, da lideri nacionalnih stranaka nisu uvjereni nacionalisti. Njima nacionalizam služi da bi se što duže održali na vlasti i da bi koristili vlast da se bogate.

Miloš Šolaja: Apsolutno se s tim slažem. Ako uđemo malo dublje u genezu nastanka političkih elita u Bosni i Hercegovini prepoznaćemo model koji je karakterističan za čitavo područje bivše Jugoslavije. Krajem osamdesetih i početekom devedestih godina stara, komunistička politička elita napravila je spregu s novom ekonomskom elitom. Pripadnici komunističke elite koji su željeli da se obogate, a nisu bili ekonomski pismeni niti vješti u pravljenju novca slizali su se sa novom trgovačkom, špeklutivnom, švrecerskom elitom koja vrlo često nije prezala ni od kriminala da dođe do novca. Rezultat je bio sveopšta korupcija. Na kraju krajeva, profil bosanskohercegovačkih tajkuna u vrijednosnom i obrazovnom smislu je daleko ispod prosjeka onih na istoku Evrope gdje su se takođe odigrali slični tranzicioni procesi.

Dino Abazović, sociolog i viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
Dino Abazović: Danas više i nije toliko bito da li su politički lideri izvorno nacionalisti ili ne. Važne su posljedice njihove politike. Društveni ambijent u Bosni i Hercegovini je danas takav da on stvara nove generacije nacionalista. Mi imamo potpuno segregirano školstvo, nastavni programi su do te mjere podijeljeni da u najvećem broju slučajeva odgajamo male nacionaliste. I to je ono čega se ja najviše i pribojavam.

Društveni ambijent u Bosni i Hercegovini je danas takav da on stvara nove generacije nacionalista...
Ovo društvo je podijeljeno po nacionalnoj osnovi i još vise se dijeli jer Bosnom i Hercegovinom već relativno dugo vlada etnopolitički establišment. Ne samo političke nego i izvanpolitičke strukture, dakle obrazovanje, socijalna politika i tako dalje, funkcioniraju isključivo po nacinalističkim matricama. Treba, međutim reći, bez obzira koliko to izgledalo simbolički, da ipak respektabilan broj glasova dobivaju neke, uslovno rečeno, marginalizirane političke grupe koje nisu nacionalne i nacionalističke. Tu prije svega mislim na rezulate koje su na ovim zadnjim lokalnim izborima polučili Naša stranka, ili Radom za boljitak, ili Bosanska patriotska stranka, ili čak Liberalno-demokratska stranka koja je djelomično popravila svoj rezultat. U tom smislu rekao bih da postoji jedna mala doza optimizma da bi se ipak mogla polako početi razbijati razbijati nacionalistička matrica. Međutim, dok se ne uradi jedna sistematska intervencija u društveno politički sistem, čitajte Dejtonskim sporazum iskrojenu Bosnu i Hercegovinu, ja nisam optimista.

Omer Karabeg: Da li oštra nacionalna podijeljenost trajno određuje sudbinu posleratne Bosne i Hercegovine i da li je to klopka iz koje nema izlaza?

Postoji sprega lokalnih bosanskohercegovačkih elita sa predstavnicima međunarodne zajednice, koja lokalne elite oslobađa odgovornosti, i ta simbioza u prilično velikoj mjeri funkcioniše...
Miloš Šolaja: Ja mislim da će to na kraju zaključiti gotovo svi međunarodni subjekti odlučivanja koji su vezani za Bosnu i Hercegovinu. Oni to već manje-više i govore, to se može naći i po analizama i po medijima. Uostalom, postoji sprega lokalnih bosanskohercegovačkih elita sa predstavnicima međunarodne zajednice, koja lokalne elite oslobađa odgovornosti, i ta simbioza u prilično velikoj mjeri funkcioniše. Ja mislim da će krajnji rezultat biti razdvojenost u Bosni i Hercegovini jer, po mom dubokom uvjerenju, nakon neuspjeha takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine međunarodna zajednica nema nikakakav koncept kad je u pitanju Bosna i Hercegovina.

Bojim se da ovo stanje odgovara nekim predstavnicima međunarodne zajednice koji podgrijavajući krizu prilično sigurno i udobno ovdje žive. Daleko im je bolje nego da su u Iraku ili Avganistanu...
To se, na kraju krajeva, vidi u tome kako se teško i bolno pokušava pokrenuti novi krug pregovora o ustavnim promjenama. Ne može se definisati čak ni nulta tačka, dakle sami početak. To očigledno odgovara tronacionalnom tronošcu u Bosni i Hercegovini, a bojim se da odgovara i nekim predstavnicima međunarodne zajednice koji podgrijavajući krizu prilično sigurno i udobno ovdje žive. Daleko im je bolje nego da su u Iraku ili Avganistanu. Prema tome, mislim da će ta čudna tri plus jedan simbioza jako dugo potrajati i, kako vrijeme bude odmicalo, ova podjela će sasvim sigurno da okoštava.

Omer Karabeg: Gospodine Abazoviću, mislite li vi da je nacionalna podijeljenost usud Bosne i Hercegovine koji trajno određuje njenu budućnost?

Ne mislim da je nacionalna podjeljenost usud Bosne i Hercegovine. Da tako mislim, ne bih živio u Bosni i Hercegovini...
Dino Abazović: Ne, ne mislim. Da tako mislim, ne bih živio u Bosni i Hercegovini. To trenutno tako jeste, vjerovatno će potrajati jedan duži period, ali ja ne mislim da je to usud. Mislim sa je to previše tvrda konstatacija. Moramo uzeti u obzir i neke druge stvari koje bacaju drugačije svjetlo. Ako pogledate neka relevantna socijalna istraživanja, pogotovo radove nekih socijalnih antropologa, mnoge stvari koje se dešavaju u svakodnevnom životu ne daje za pravo etnonacionalistima da tvrde da je ovo društvo isključivo i samo podijeljeno po nacionalnim linijama.

Ljudi u Bosni i Hercegovini su na jedan specifičan način navikli na drugog i drugačijeg, bez obzira što se to u sadašnjem momentu ne priznaje kao vrijednost. Naprotiv, čini se sve da se to razbije. Kod nas je, nažalost, kolektivitet uzet kao jedina i isključiva odrednica koja određuje prvo političke, pa onda i sve druge odnose, i to je ono što ovoj zemlji ne dozvoljava da ide naprijed. Onog trenutka kada se postigne balans između individualnih i kolektivnih i prava, a za to postoje različiti mehanizmi, od priključenja Evropskoj uniji do uopće globalizacijskih procesa, mislim da će stvari početi izgledati malo drugačije. Ali sve dok je kolektivno jedina vrijednost i mjera svih stvari nama neće biti bolje.

Omer Karabeg: I na kraju, postoje li ikakvi nagovještaji da bi se Bosna i Hercegovina jednog dana mogla konstituisati kao građansko društvo?

Treba postaviti pitanje da li je građansko društvo aksiom kojem moramo da težimo ili je to bezbjednost, bez obzira kako je ona postavljena...

Miloš Šolaja: Ovog trenutka ja mislim da tih nagovještaja nema ili gotovo da nema. Građanske stranke na svim izborima osvoje po nešto glasova, jedva za jednog ili dva poslanika ili odbornika, a i one multikluturalne vrlo teško opstaju. Činjenica na koju je ukazao gospodin Abazović da nam mlade generacije odrastaju u duhu nacionalizma ne daje mnogo nade za tu mogućnost. Ali treba postaviti pitanje da li je građansko društvo aksiom kojem moramo da težimo ili je to bezbjednost, bez obzira kako je ona postavljena. Dakle, da imamo zemlju u kojoj se živi u nacionalnim zajednicama, ali da se sarađuje, da se odnosi unapređuju. Ako bi se ciljevi postavili tako da zadovoljavaju interese svih građana Bosne i Hercegovine, onda bi se postepeno moglo doći do stabilnosti.

Ja mislim da bi unutrašnji moto Bosne i Hercegovine trebao da bude “ujedinjeni u razlici“, a ne “jedinstvo različitosti“, što se kod nas često pogrešno govori...
Dino Abazović: Ta crno-bijela dihotomija, građansko nasuprot nacionalnog je davno prevaziđena i gospodin Šolaja je na to ukazao. Ja mislim da bi unutrašnji moto Bosne i Hercegovine, prije nego što ostvarimo pluralnost društva kao krajnji cilj, trebao da bude “ujedinjeni u razlici“, a ne “jedinstvo različitosti“, što se kod nas često pogrešno govori. Rekao bih još nešto. Često zaboravljamo, i žao mi je što je tako, da u Bosni i Hercegovini, pored ustavom proklamiranih famoznih konstitutivnih naroda, postoje i oni koji se pišu sa velikim O, to su Ostali. Među njima je najveći broj apstinenata, dakle onih koji ne izlaze na izbore. Nadam da će vremenom oni shvatiti da je masovan izlazak na izbore jedini legitiman način da se stvari mijenju, to jest da se odbace zatvorene, nacionalne opcije. Desi li se to, vjerujem da bi to bio početak izgradnje nešto drugačije Bosne i Hercegovine od one u kojoj danas živimo.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

XS
SM
MD
LG