Dostupni linkovi

U Jajcu su održani Dani Nikole Šopa, književna manifestacija posvećena poetskom geniju, koji je dugo bio zapostavljan, ako ne i ignorisan, od strane vlasti, kulturnih poslanika, ali i svojih kolega – književnika. Povratak njegovog djela u bosanskohercegovački javni život bio je povod da u goste pozovem Šopovog poštivaoca, pjesnika Željka Ivankovića, koji je imao čast da prije četiri godine otvori spomen-sobu u rodnoj kući pokojnikovoj.

RSE: Konačno su se Šopovi dani etablirali u našim kulturnim kalendarima. Kako je ta činjenica primljena u poetskim krugovima?

Ivanković: Jako je važno da je jedan pjesnik tog profila – uglednog i svjetskog – našao svoje kulturološko utemeljenje u našoj sredini, u zemlji u kojoj je rođen i u svom zavičaju – u Jajcu. Osim činjenice, koja uopšte nije banalna, da je njegov lik na novčanici ove države, doista je već bilo vrijeme da se ta jedna velika, istinska i prava pjesnička veličina prepozna na ovom prostoru. Bilo je krajnje vrijeme da se Šopovi susreti etabliraju u njegovom Jajcu na Plivi. I Jajce i Pliva su njegovom djelu dali snažan pečat.

RSE: Nikola Šop se, kako si rekao, obreo na novčanicama. Mada moram reći da malo ko zna o kome se radi.

Ivanković: To je jedan neobično veliki pjesnik i iznimno obrazovan čovjek. Prevodio je s latinskog sve najznačajnije starorimske pjesnike, hrvatske latiniste, pa i bosanskohercegovačke latiniste. Ostao je invalid u prvim danima 2. svjetskog rata i praktično cijeli život je proveo ležeći nepokretan u Zagrebu, tako da nije bio prisutan u društvu, osim svojim djelom. Tako da je razumljivo da veliki broj ljudi, pa čak i ljudi iz struke, za njega nije znao. S druge strane, u prethodnom sistemu je bio pomalo sumnjiv, jer je njegova poezija bila drukčija, nije bila ni na tonu i fonu tada dominantnih struja. Tako da je trebala proći cijela jedna mala vječnost – 50 godina – da bi se, nakon što je prepoznat u inozemstvu, Šop etablirao i u svom matičnom, bosanskohercegovačkom društvu i književnosti. Mada je Nikola Šop bio iznimno poznat i cijenjen u Zagrebu.

RSE: Da li se velikog pjesnika ignorisalo isključivo zbog ideoloških razlika ili je i među vama pjesnicima bilo sitnih duša koje su se nekako naslađivale time što nije prepoznat onaj bolji?

Ivanković: To pitanje se može vezati za svaku književnu pojavu, za svakog velikog književnika kojemu veličinu priznajemo tek onda kad više nije među nama, koji je velik tek onda kada je dovoljno duboko pod zemljom. Međutim, ovdje ipak treba reći jednu vrlo važnu stvar. Šop je pjesnik duhovne poezije, metafizičke poezije, pjesnik koji je između dva rata bio prepoznat od najboljih pjesnika onodobne Jugoslavije. Živio i radio je u Beogradu i iznimno brzo su ga prepoznali svi najveći i najznačajniji pjesnici tog vremena. I doista ne bi bilo nikakvih problema da se etablira kao veliki pjesnik da nije bilo te tragedije s njegovom kičmom i nepokretnošću. Kod nas, nažalost, važi ono – koga nema na očima, nema ga nikako. A druga strana je zaista ta ideološka marginalizacija jednog velikog pjesnika, koji naprosto nije bio zanimljiv društvu i sistemu, jer je bio pjesnik kršćanske, duhovne inspiracije, a pri tom zaista jedna veličina. Nije bio pjesnik vulgarne vjere i religije, već sjajan metafizički pjesnik, kojeg su na Zapadu prepoznali najveći pjesnici, kao što je engleski pjesnik Wystan Hugh Auden, koji je i ukazao na njegovu veličinu.

RSE: Ja sam ovo pitanje postavio iz razloga što se sjećam vremena kad je pokojni Nikola Šop umro. U isto vrijeme je umro i Krleža. Većina naših pisaca se prosto natjecala u panegiricima Krleži, kome ti panegirici nisu trebali, a Šopa je – da ne griješim dušu – malo ko, ako je iko, i spomenuo.

Ivanković: To je točno i to je samo potvrda ovoga što smo natuknuli. Krleža je veliki pisac, ali je isto tako bio i pisac ideološki markiran kao „naš“, dakle pisac sistema. Ljudi su pišući o Krleži zapravo htjeli ubrati sebi neki politički poen. Pisati o Šopu je bilo vrlo teško i nezahvalno. Mada su se i tada pojavljivale Šopove knjige, i u Zagrebu i u Sarajevu. U Sarajevu su tada izašle Šopove „Izabrane pjesme“, kao i dramska trilogija, koja je izvođena i na Radio Zagrebu, a sva je tematski vezana za Bosnu i Hercegovinu i njezinu povijest. Pisati o Šopu nije bilo baš oportuno; na njemu se politički poen nije mogao dobiti. A nažalost, pisci su, kao i svi drugi ljudi, u jednoj mjeri i kvarljiva roba, nastoje se dodvoriti i umiliti i vlasti i sistemu i ideologiji. Nije to ništa što nam nije poznato, još od vremena rimske poezije pa do danas. A vjerojatno će tako uvijek i biti.

RSE: Da se vratimo novim i – nadam se – budućim značenjima Nikole Šopa. Lijepo je vidjeti da su ovdašnji Šopovi dani posvećeni njegovom velikom poštivaocu i barem djelimice nasljedniku – Ivanu Kordiću.

Ivanković: Kad su krenuli Šopovi dani, urađeno je nekoliko važnih stvari. Prvo, opremljena je njegova spomen-soba u Jajcu. Drugo, podignut mu je spomenik u Jajcu. Da to ne bi bio skup ljudi koji bi tu došli u slavu Šopa, a onda to pretvorili u pijanke i tulume, ti susreti su otvorili prostor za razgovor o poeziji i pjesnicima. Prošle godine je to bilo o Petru Gudelju, jednom sjajnom hrvatskom pjesniku. Ove godine je u prvom planu naš pjesnik, iz Bosne i Hercegovine, Ivan Kordić. Vrlo je važno što će se jedno takvo pjesničko ime staviti u žižu interesovanja. Dakle, djelo Ivana Kordića je ovim susretima dobilo jedno priznanje, jedno novo čitanje. Pjesnicima, koji tu budu iznova čitani i o čijim se djelima tu bude iznova govorilo, neće se dogoditi ono što se desilo Šopu – da budu toliko dugo anonimni ili manje poznati. Tako da je to meni najznačajnija vrijednost susreta koji nose ime Nikole Šopa to da svake godine ponovo etabliraju jedno novo ime i situiraju ga u vrijeme i prostor.

XS
SM
MD
LG