Dostupni linkovi

Žalbeno veće Haškog tribunala danas je potvrdilo Milanu Martiću zakonsku kaznu od 35 godina, izrečenu pre nešto više od godinu dana za zločine koje je počinio nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj i Bosni, za ubistva, progon nesrpskog stanovništva, za granatiranje Zagreba...Ti zločini su učinjeni u ime političkog cilja - ujedinjenje srpske države.

Suđenje Martiću počelo je 13. decembra 2005. godine, a završeno je 16. novembra prošle godine. Prvostepena presuda izrečena je 25. juna prošle godine. Martić se dobrovoljno predao Tribunalu 15. maja 2002. godine, a šest dana kasnije je u prvom pojavljivanju pred sudijom izjavio da nije kriv.

Žalbeno veće: “Gospodine Martiću, molim vas, ustanite. Žalbeno veće potvrđuje kaznu u trajanju od 35 godina zatvora u koji će se uračunati period proveden u pritvoru. Nalaže da Milan Martić ostane u pritvoru Međunarodnog suda dok se ne dovrši organizovanje njegovog transfera u državu u kojoj će služiti kaznu. Sudija Šomborg prilaze izdvojeno mišljenje.”


Žalbeno veće je oslobodilo Martića krivice za neke od zločina, ali to nije bio razlog za smanjivanje kazne, rečeno je u sudnici. Dakle, Martić koji je dobio jednu od najtežih kazni u Haškom tribunalu, osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, ubistvo, zatvaranje, mučenje, deportacije, prisilno premeštanje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom,pljačke .....kao i za granitiranje Zagreba u maju '95. godine.

O tome je sačuvan i snimak Martićevog razgovora sa vojnicima u zapadnoj Slavoniji:

“Za ovo što je Tuđman vama napravio ovdje, kao protivmjeru mi smo bombardovali sve njihove gradove. I Sisak više puta i Karlovac i Zagreb juče i danas. Danas je usledio ultimatum. Ukoliko budu dalje napadali naše snage u okruženju, i dalje tučemo Zagreb i razaramo njihove gradove.”

Odbačena je tvrdnja odbrane da je taj napad bio "legalna odmazda" za ofanzivu hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju.

Žalbeno veće:“S obzirom na to da Martić nije dokazao postojanje greške u zaključku Pretresnog veća, da je on namerno odabrao za metu civilno stanovništvo Zagreba, taj njegov argument nužno pada.”

Sud je dokazao da je Milan Martić nameravao da prisilno raseli hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo iz tadašnje SAO Krajine i RSK, i aktivno je učestvovao u ostvarivanju udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj ujedinjene srpske države. Uz Martića, u sudskim dokumentima se pominju kao učesnici zločinačkog poduhvata i Slobodan Milošević, Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Jovica Stanišić, Franko Simatović i drugi. Većina njih je bila ili je još u haškoj ćeliji, samo su još neke, one pripremljene za Ratka Mladića i Gorana Hadžića, prazne.

Osvrćući se na navod odbrane da se Martić zalagao za "nezavisnu državu ili bar autonomiju" Srba u Hrvatskoj, kao odgovor na agresivnu politiku vlasti u Zagrebu, Žalbeno veće je naznačilo da "Martić nije osuđen zbog svojih političkih ciljeva, već zbog zločina počinjenih da bi se ti ciljevi postigli".

“Pretresno veće je izričito utvrdilo da je cilj ujedinjenja srpskih područja bio sprovođen putem, citiram 'rasprostranjenih i sistematskih oružanih napada i putem činjenja dela nasilja i zastrašivanja'."

Podsetimo se, Martić je pre godinu dana nakon izricanja presude rekao:


"Očekivao sam pravedno suđenje, ali izgleda da sam se grdno prevario. Čudi me što me nisu optužili za sušu u Hrvatskoj. Srbi nisu bili agresori, već su se samo branili dok je UNPROFOR mirno gledao", rekao je prošle godine prilikom izricanja presude.

Podsetimo, Martić se od 4. januara 1991. do avgusta 1995 nalazio na raznim rukovodećim položajima; bio je predsednik, ministar odbrane, ministar unutrašnjih poslova u takozvanoj "Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajina," i takozvanoj "Republici Srpskoj Krajini".

A pre početka rata njegova biografija je bila sasvim uobičajena za osobu koja je radila u policiji. Završio Višu policijsku školu u Zagrebu, radio kao policajac u Šibeniku, pa Kninu, postao šef policije u tom gradu. A onda je počeo njegov uspon stvaranjem nacionalne srpske policije nazvane “Martićeva policija”.

Od 1991. godine njegova karijera naglo se uzdiže do predsednika paradržave SAO Krajine 1994. i 1995-e godine.

Martić je smatran najtragičnijom i najkomičnijom figurom nekadašnje 'Srpske krajine', tako barem piše štampa koja nije gadljiva na takve likove. Kažu, Milošević ga je unapredio do predsednika nepostojeće države kada je potrošio druge krajiške lidere. Oni koji su sebe smatrali autentičnim srpskim nacionalistima podsmevali su se Martiću koji je obukao policijsku uniformu u vreme komunizma, da bi postao pravoslavac u vreme balvan revolucije. O njemu je kružila angedota da se episkopu dalmatinskom obraćao sa “velečasni”.

Kada ga je Milošević ostavio na ledini, jednog od mnogih, on se okreće Karadžiću sa kojim planira ujedinjenje... Nije bio obavešten da se Dejton već priprema.

Martić se posle “Oluje” krio po Bosni zaklevši se, ljut na Miloševića koji je posle Oluje postao izdajnik, da nikada neće preći Drinu. Prešao je, da bi poslednje godine proveo u vikendici u jednom selu u Srbiji. Nije bio doktor Daba, već umetnik Dragan živopisno kamufliran sa dugom kosom i ribolovačkim šeširom koga nije skidao na javnim mestima. Meštani su ga, naivno, smatrali umetnikom. Punih pet godina. A onda, kažu, da mu je Zoran Đinđić 2002. poručio da može biti isporučen kao paket za Hag ili kao dobrovoljac. Izabrao je ovo drugo.

Pola sata nakon što je Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo presudu Martiću, zabilježili smo prve reakcije građana u Zagrebu i Kninu. Prikupila Mirjana Rakela.


"Mislim da je premalo", kaže jedan Kninjanin, dok druga sugovornica Radija Slobodna Evropa ističe da je "taman toliko zaslužio" i da "kada i ako izadje iz zatvora će biti star čovjek".

Među Kninjanima smo zabilježili mišljenje da je presuda mala za ono što je učinio Hrvatima jer su iz Knina protjerani 1991., a vratili se nakon pet godina progonstva. Naša sugovornica podsjeća kako su oboje, i ona i Martić, odrasli u istom gradu, a svojim sugrađanima je nanio "mnogo zla upravo zato što su bili druge nacionalnosti".

Zagrepčani se sjećaju granatiranja grada u svibnju 1995. godine. Jedna Zagrepčanka ističe da će taj dan pamititi jer je u granatiranju poginuo otac njene prijateljice, a strepili su za kćerku i njenu obitelj, dvogodišnjeg unuka, koji su stanovali u neposrednoj blizini gdje su zvončići granata padali. Ona ističe da "kazna od 35 godina zatvora, bez obzira koliko bila duga i nije pravična" za zločine koje je počinio Milan Martić.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG