Dostupni linkovi

Kad ode svjedok – kao što je ovih dana otišao Hamza Bakšić a prije njega i toliki drugi – zauvijek odlazi i bar jedno nedočitano poglavlje potisnute a ipak poučne prošlosti.

Ovih dana iz novinarskog Sarajeva još jedna tužna vijest: otišao, javljaju, uvaženi bosanskohercegovački novinar Hamza Bakšić. Sa njim odlazi jedan od sve rjeđih preostalih predstavnika prepoznatljivog autorskog novinarstva, koje u znatnoj mjeri definiše profesionalnu ostavštinu Hamze Bakšića: mogli ste voljeti ili ne voljeti to što piše, slagati se ili ne slagati s onim šta kaže, ali i da uz njegov tekst i nema potpisa i slike autora mogli ste prepoznati Bakšićev intelektualni “rukopis”. Takvih je novinara, a rekao bih i takvog novinarstva, na žalost, sve manje.


Poslijeratni, tranzicijski ili dejtonskim etničkim zidovima podijeljeni tzv. javni mediji, već svojom prirodom sporednog biznisa novih poslovnih elita ili glasila etnički podijeljenih entiteta, ne mogu imati poštovanje za profesiju o kojoj njihovi poslovni ili politički pokrovitelji malo šta znaju. Njima je vrednovanje novinarskog rada i osobenosti negdje na periferiji prioriteta i oni sve i kada bi to htjeli ne bi znali kako da promovišu postojeće ni pogotovu kako da potiču razvoj budućih “novinara sa stilom”. O svemu tome, o lošim vremenima za dobro novinarstvo, razgovarao sam i s Bakšićem kad sam ga za posljednjeg dužeg boravka u Sarajevu posjetio u Državnoj bolnici na Marindvoru. Pričali smo o odumiranju profesije novinar.


Da ovo “danas” nije u velikoj mjeri zasnovano na zaboravu ili poricanju onoga “juče”, današnji ili budući novinar mogao bi, vjerovatno, pozajmiti nešto znanja – ili bar inspiracije – u upoznavanju s okolnostima i ličnostima koje su obilježile decenije predratnog novinarstva. Koliko će samo poučnih i inspirativnih priča i iskustava biti izgubljeno za mlade koji tek treba da uđu u svijet novinarstva ako ne bude ozbiljnijeg nastojanja da se u obrazovanju za taj posao i u njegovom praktikovanju u redakcijama, na kreativan i poučan način, konsultuje danas sistematski potiskivana prošlost.


Ponešto od toga dotakao sam kad sam, u uvodnom poglavlju vlastite knjige o ulozi medija u balkanskom ratu i miru – nastojeći da pokažem okolnosti u kojima se razvijalo jugoslovensko novinarstvo u Titovom vremenu – naširoko razgovarao s trojicom urednika koji su obilježili to vrijeme, svako u svojoj republici: višegodišnjim prvim čovjekom zagrebačkog “Vjesnika” Božom Novakom, glavnim urednikom beogradske “Politike” Sašom Nenadovićem i glavnim urednikom “Oslobođenja” Rizom Mehinagićem. Svako od njih imao je vlastito iskustvo s nerazumijevanjem za nastojanja da praktikuje moderno novinarstvo u okolnostima i pod ograničenjima jednopartijske države: Novak je prisilno penzionisan zbog uloge njegovog lista u “hrvatskom proljeću”, Nenadović je smijenjen u partijskom obračunu sa “srpskim liberalizmom”, a Mehinagić mi je pričao o nevoljama s drugovima sa visokih mjesta nezadovoljnim pisanjem “Oslobođenja” i uzbunom koju je izazvala karikatura Bože Stefanovića koja – povodom nošenja olimpijske baklje 1968. – pokazuje kako iz jugoslovenskog grba svako uzima svoju baklju odnoseći je svako na svoju stranu. Ta knjiga objavljena je prije samo pet godina a danas takav razgovor s vjerovatno najautentičnijim svjedocima tog vremena ne bi više bio moguć: Rizo i Saša u međuvremenu su umrli.


Kad ode svjedok – kao što je ovih dana otišao Bakšić a prije njega i toliki drugi – zauvijek odlazi i bar jedno nedočitano poglavlje potisnute a ipak poučne prošlosti. Kad bi se institucije namijenjene obrazovanju za novinarstvo s akademskom radoznalošću, ako ne i dužnim poštovanjem, odnosile prema ostavštini generacija bosanskohercegovačkih novinara, oni koji tek odrastaju u toj profesiji mogli bi puno naučiti iz priča o “balkonu s cvijećem” i drugim reportažama u kojima je Milan Andrić u izdanjima “Oslobođenja” i kasnije na Televiziji Sarajevo slikao svoje vrijeme i kad je to i njega i njegove urednike koštalo i samoga posla; o gospodstvu i mašti karikaturiste s leptir-mašnom Adija Mulabegovića kojeg se u nekom usputnom spominjanju u listu kojem je darovao svoj talenat danas sjećaju kao “Adila”; o majstorima radio-reportaže poput Alekseja Ace Nejmana; o neuporedivom umijeću Vlade Mrkića da čak i o najmračnijim zbivanjima – od vukovarskog preko dubrovačkog ratišta sve do svjedočenja o teroru nad Sarajevom – piše iz jedino relevantne perspektive: svjedočenjem i doživljajem žrtve, a da pri tome ni njegove redakcijske kolege još dugo nakon njegove smrti, sve do iščitavanja zapisnika s jednog haškog suđenja, i ne znaju kako je izvještavajući o teroru u Bijeljini u proljeće 1992. zloglasnom Arkanu rekao: “Istorija vam neće oprostiti ovo što radite bijeljinskim muslimanima”. Mogu danas studenti novinarstva pročitati sve što je napisano o profesionalnoj etici i idealima “služenja istini” ali je u istoriji te profesije u našim podnebljima neponovljiv primjer dopisnika iz malog mjesta, Kjašifa Smajlovića, koji je svjedočio o sudbini svoga grada doslovno do posljednjeg daha: Arkanovi junaci našli su ga i likvidirali dok je pisao izvještaj o padu Zvornika 8. aprila 1992.


Bakšić je budućim novinarima ostavio i knjige, uključujući i jednu – “Ja, novinar” – u kojima dijeli s njima životno iskustvo u profesiji u kojoj je i sam testirao i pomjerao granice dozvoljenog u vremenima ideološki kontrolisanog novinarstva (kao da i današnje nije pod kontrolom partijskih ili poslovnih monopola): svojevremeno je smijenjen kao urednik “Svijeta” kad je objavio u listu intervju sa tada partijski nepodobnim smijenjenim kosovskim političarem Mahmutom Bakalijem. Bakšićev i doprinosi bosanskohercegovačkom novinarstvu svih spomenutih i mnogih ovdje nespomenutih autora ne trebaju naknadne spomenike ni uvažavanje: novinarstvo je, pored ostalog, profesija u kojoj se vrijednosti jednostavno i ne mogu sakriti – one će se nekim budućim istraživačima same ukazivati sa požutjelih stranica starih novina – ali je proučavanje i poznavanje te ostavštine prijeko potrebni korak prema samopoštovanju onih koji tek ulaze u taj svijet profesije koja traži tako puno odricanja a nudi tako malo zauzvrat.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG