Dostupni linkovi

Kad čak i novine u Sarajevu povodom sedme godišnjice 11. septembra objavljuju tekst zasnovan na teorijama zavjere - dajući tako jednaku vrijednost na žalost suviše ubjedljivim dokazima o zločinu kao i njegovom poricanju - moralo bi se pobuniti sve što je ljudsko u svakome ko je preživio i dan troipogodišnjeg terora nad tim gradom.

Današnju kolumnu pišem s osjećajem dvostruke tuge: u mom američkom susjedstvu večeras će se mještani tihog polururalnog naselja, u kojem svako živi u osami vlastite obično komforne kuće i farme, okupiti pored skromnog spomenika pred bibliotekom da se poklone sjenima šestoro komšija čiji su životi – zajedno s oko 3.000 drugih ubijenih u Njujorku i Pensilvaniji – ugašeni u terorističkom napadu na obližnji Pentagon 11. septembra 2001. a istovremeno u novinama u mom Sarajevu povodom te godišnjice osvanjuje tekst u kojem se na neki način dovodi u sumnju ono što list naziva “zvaničnom verzijom” događaja tog dana. Ovdje moram priznati kako sjećanja na njujorške bliznakinje, dva tornja Svjetskog trgovinskog centra srušena u terorističkom napadu u kojem je 19 islamskih ekstremista u zanosu samoubliačkog džihada povuklo u smrt i 3.000 potpuno nedužnih za njihove frustracije, imaju i sasvim intimno mjesto u životu moje porodice. U vrijeme mog dopisnikovanja u Njujorku osamdesetih obično smo rijetke posjetioce iz Sarajeva izvodili na vidikovac na vrhu bliznakinja s kojeg se pružao neuporediv pogled na sve strane Menhetna a za vedrih dana i daleko u susjedni Nju Džerzi (New Jersey). Iz večernjih izlazaka u restoran na 112. spratu “bliznakinja” zapamtio sam poetično upozorenje na zidu: Zabranjeno doticati zvijezde.

U nedjelji kad su srušene bliznakinje, a sa njima u mnogome i iluzija o novom stoljeću mira i prosperiteta – jer cijeli svijet je od tog dana postao ružnije, opasnije i besperspektivnije mjesto – zamjerio sam se dijelu bošnjačkih medijskih poznanika zato što sam u komentaru na stranicama magazina “Dani” zapazio kako su se nakon terorističkog napada na Sjedinjene Države u Sarajevu glasovi zgražanja i osude terorističkog čina bez presedana u istoriji izmiješali s glasovima zabrinutosti zbog nečega što je odmah nazvano “antimuslimanskom histerijom” u Americi.

Iz današnje perspektive, očito je da bošnjački islamisti nisu bili originalni u tom umanjivanju razmjera ili prirode “događaja” od 11. septembra. Teorije zavjere počele su se množiti i prije nego što se slegla prašina iznad njujorške ruševine. Jedni su umanjivali težinu zločina ukazujući na “širi politički kontekst”, uključujući američku podršku Izraelu pa čak i militantnim islamistima koje su Amerikanci naoružavali i obučavali za otpor sovjetskoj okupaciji u Afganistanu; drugi su išli i dalje sugerišući kako su američka i izraelska tajna služba organizovale napad kako bi dale povoda za vojnu intervenciju u islamskom svijetu; a kad se već tako razmaše đavolja mašta onda se u toj priči kako su “Amerikanci bombardovali sami sebe” otišlo sve do bolesnih tvrdnji kako tog tragičnog dana Jevreji nisu došli na posao u Svjetskom trgovinskom centru – jer su kao što možete pretpostaviti – navodno na neki tajanstven način opomenuti šta se sprema. Po toj teoriji avionima nisu upravljali nikakvi arapski otmičari već ih je tako programirala američka vlada a Pentagon nije ni udario oteti avion nego navođena raketa ispaljena po nalogu desničara u toj vladi.

Od svega toga je nekakav Francuz sklepao cijelu knjigu naslovljenu “Užasavajuća prevara” i ona je naširoko čitana i prepričavana u antiameričkim krugovima po svijetu. Knjiga dvojice francuskih novinara pod naslovom “Užasavajuća laž” kojom se raskrinkava – pa i ismijava – ta priča o “užasavajućoj prevari” nije naravno zanimala one koji poriču zločin.
Samo u tom kontekstu, đavoljeg posla dokazivanja kako su eto Amerikanci bombardovali sami sebe, može se tumačiti i nalaz globalnog naučnog istraživanja iz 2006. po kojem 65 posto muslimana u Indoneziji, 59 posto u Turskoj i 56 posto u Velikoj Britaniji još nije vjerovalo da su napad izveli arapski ekstremisti čak ni nakon što je sam Osama bin Laden priznao organizaciju udara dodajući kako je njihov uspjeh ipak “prevazišao njegova očekivanja”.

Može se, naravno, govoriti i o drugim dimenzijama ove sumnjičavosti prema činjenicama o 11. septembru: o tome koliko na nju utiče i gubitak kredibiliteta sadašnje administracije u Vašingtonu u svjetskim poslovima nakon dokazano neutemeljenih tvrdnji o oružjima masovnog uništenja kao opravdanju za irački rat ili njen očit neuspjeh u uvjeravanju velikog dijela javnosti u islamskom svijetu kako ne vodi rat protiv islama već protiv svjetskog terorizma.

Ali, kad čak i novine u Sarajevu sedam godina kasnije objavljuju tekst zasnovan na teorijama zavjere – o navodnoj umiješanosti američke i izraelske obavještajne službe; o tome kako al Kaida nije odmah nego tek mnogo kasnije “naizgled prihvatila odgovornost”; o tome kako i američki kongres izbjegava iznijeti u javnost sve što zna o napadu i kako “jedni tvrde ovo a drugi ono” dajući tako jednaku vrijednost na žalost suviše ubjedljivim dokazima o zločinu kao i njegovom poricanju - moralo bi se pobuniti sve što je ljudsko u svakome ko je preživio i dan troipogodišnjeg terora nad Sarajevom. Bjelosvjetski islamisti mogu imati svoje motive da šire sumnje o tome šta se zaista desilo u Njujorku, Vašingtonu i Pensilvaniji ali kad se to radi u Sarajevu onda je to u moralnoj izopačenosti isto kao i ratno propagandističko dokazivanje kako su se Sarajlije sami granatirali u redu za hljeb i na Markalama samo da bi izazvali međunarodnu intervenciju; kako su bacali srpsku djecu lavovima u zoološkom vrtu i kako su – po izvještaju reporterke s Pala – “muslimani opkolili grad iznutra a Srbi samo brane svoja vjekovna brda”, sve do Koštuničine izjave nedjelju dana nakon genocidnog zločina kako je Srebrenica bila “odbrambena akcija”.

Bilo bi utješno vjerovati kako je ovo neprimjereno obilježavanje sedme godišnjice zločina u dijelu domaće javnosti tek posljedica nekakvog propusta, nekog trenutnog zanemarivanja moralne pouke iz svake patnje kako ne smije biti neutralnosti između zločinca i žrtve, ali postoje i osnovi za opakija tumačenja razumijevanja koje dio islamističke javnosti pokazuje za “širi kontekst i dimenzije” događaja od 11. septembra. Pogledajmo kako recimo Vijeće za fetve Islambosne 8.2.1423. hidžretske godine – odnosno 21.4.2002. - odgovara na pitanje o prirodi samoubilačkih atentata: kaže kako je u terminologiji islamskog prava samoubistvo egoističan čin i jedan od smrtnih grijeha dok je “oduzimanje vlastitog života radi uništavanja neprijateljskog cilja” šehidska a ne samoubilačka akcija i spada među “najsvjetlije primjere džihada na Alahovom putu”. Ko u tome ne vidi poticanje na zlo biće da ne vidi dobro.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG