Dostupni linkovi

U Tuzli je prošle godine započeo InterBifep (Internacionalni bienalni festival portreta), a naredne sedmice održava se književna manifestacija Cum grano salis i dodjeljuje književna nagrada „Meša Selimović“. O tuzlanskim kulturnim svečanostima razgovaram sa gradonačelnikom Jasminom Imamovićem, koji je i sam književnik, a uveliko je zaslužan što se u ovom gradu dešava sve to što se dešava.

RSE: U Tuzli se ovih dana održavaju dva velika kulturna dogadjaja. Da krenemo od onog koji je već počeo. Šta se zapravo krije iza imena InterBifep?

Imamović: InterBifep je počeo daleke 1980. godine, a ovo je 13. internacionalni, bienalni festival portreta. Sve aktivnosti se odvijaju u Galeriji „Ismet Mujezinović“.


RSE: Da podsjetimo naše slušaoce da je to nekad bila Galerija jugoslovenskog portreta.

Imamović: Da, a to je sada medjunarodna galerija portreta. InterBifep je tradicionalno veliki festival crteža i grafike, a tema mu je portret. Samo ove godine učesnice su Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Francuska, Bugarska, Japan, Njemačka, Portoriko, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Srbija i Švedska. Žiri je takodjer internacionalni žiri, imenuje ga naša galerija. A imamo i različite nagrade.


RSE: InterBifep će trajati dva mjeseca, a sljedeće sedmice počinje Cum grano salis, velika tuzlanska književna svečanost.

Imamović: Meša Selimović i Ismet Mujeznović su dva savremenika i dva prijatelja. Obojica imaju spomenike na glavnom trgu u Tuzli. Kao što se na Ismetu Mujezinoviću i njegovim kolegama i kolegicama zasniva InterBifep, tako se na Meši Selimoviću zasnivaju književni susreti Cum grano salis. Sama nagrada nosi ime „Meša Selimović“. Ovo je grad sa ne samo velikom likovnom, već i sa velikom književnom tradicijom, pogotovo tradicijom romana. Dovoljno je kazati da su iz Tuzle Meša Selimović i Derviš Sušić – veliki romanopisci. Tako da Tuzla ima pravo biti domaćinom manifestacije posvećene prozi, konkretno romanu. Nagrada „Meša Selimović“ se dodjeljuje za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Znači, ova nagrada pokriva veliko govorno područje. Nagrada je bronzana skulptura našeg skulptora Pere Jelisića – simbolizuje knjigu, mastionicu i grumen – i novčani iznos od 7.000 konvertibilnih maraka. Svake godine imamo svečano otvorenje književnih susreta, gdje su prisutni pisci, izdavači, novinari.


RSE: Spominjemo dva tuzlanska velikana, Ismeta Mujezinovića i Mešu Selimovića, koji imaju svoje spomenike na glavnom tuzlanskom trgu. Tuzla je rijedak grad koji tako iskreno i predano njeguje uspomenu na svoje velike žitelje.

Imamović: Ja sam ponosan na ta dva spomenika. To je prvi put otkako postoji Tuzla da su umjetnici dobili spomenike. Sada imamo i Mozartov spomenik, napravljen u saradnji sa austrijskom vladom, isto tako Ibsenov i tako dalje. Treba imati više poštovanja prema umjetnicima, i to onim umjetnicima čije je djelo besmrtno. Treba više ulagati u kulturu, da ljudi vide da autori besmrtnih djela traju. I ne samo da im treba podizati spomenike nakon smrti, nego im se i za života treba puhati u jedra kroz književne ili likovne nagrade. Treba stvarati više prilika za promociju književnosti i pojedinih autora. Autorima je i za života potrebno ohrabrenje i podstrek, kao i veće poštovanje. Ja manifestaciju Cum grano salis doživljavam kao ukazivanje maksimalnog poštovanja prema knjizi i piscu. Sám sam pisac i išao sam po raznim književnim susretima, gdje samo što nam nisu podijelili vreće za spavanje. Pisce se počinje veličati tek nakon smrti. Kao da je najbolji pisac – mrtav pisac. Ljudima treba ukazati poštovanje i za života, novčano ih nagraditi, vršiti promociju njihovih djela... Bosni i Hercegovini bi bilo potrebno da radimo na prevodjenju naših djela. Naši pisci su time hendikepirani. Lako je biti pisac kad vam je maternji jezik engleski, francuski, španski, ruski ili kineski, onda će mnogo ljudi da vas čita. Nama na ovom govornom prostoru treba više pomoći u prevodjenju naših djela, više kontakata. Ja doživljavam književne susrete kao priliku da okupimo naše pisce, velike izdavače – da pisci dobiju priliku da uspostave kontakte s izdavačima – i velike slaviste. Da se slavisti iz Velike Britanije, Amerike, Njemačke, Norveške i tako dalje bolje upoznaju s našom produkcijom, da upoznaju i pisce lično, pa se možda odluče neki roman prevesti na jezik zemlje iz koje dolaze.

RSE: Imam dojam da su Ismet i Meša odnedavno omiljeni. Prošle godine je Ismet imao veliku godišnjicu na nivou države, koju niko nije ni primijetio. Prema Meši je donedavno pristup bio – neka ga s one strane Drine, šta će nama. Odakle kod nas to prokletstvo da se rasipa to malo sirotinje koju imamo na intelektualnom planu?


Imamović: To rade čuvari provincijskog duha. Ovakvim manifestacijama se mi protiv toga borimo. Mi smo u gradu, čitav mjesec, na jedan primjeren način obilježalvali godišnjicu rodjenja Ismeta Mujezinovića. Ista je stvar s Mešom Selimovićem i njegovim predstavama, koje njeguju naša pozorišta i teatri. Moramo se boriti protiv tih čuvara provincijskog duha. Kad neko napravi nešto veliko, što prelazi granice Bosne i Hercegovine, treba mu ukazati poštovanje. Autorima ne treba zadavati nizke udarce. Ono što su u filmu napravili Danis Tanović i Jasmila Žbanić treba potporiti boljom politikom, koja će obezbijediti autorima pristojne honorare, koja će podržati izdavače, treba nam politika koja će biti okrenuta knjizi, kulturi...


RSE: Ja uvijek pozivam na ovu „Mrvu soli“ koju Tuzla ima, upravo kad je u pitanju kolektivna samosvijest ovog grada o vlastitoj važnosti i činjenici da se toliko i na taj način njeguje tradicija i kultura.


Imamović: Kad smo razmišljali o imidžu grada, uvijek smo bili svjesni toga da je najvažnije naslijedje – kulturno naslijedje. Govorili smo o ljudima i njihovim djelima, a možemo govoriti i o kulturnom naslijedju uopšte. Tuzla baštini kontinuitet života dug više od sedam hiljada godina. Imamo dokaze u centru grada da imamo najstariju proizvodnju soli u Evropi. Imamo potpise ustanova kao što je Arheološki institut u Beču. Na bazi tih naučnih istina mi bogatimo i naše kulturno i istorijsko naslijedje. To je jedno veliko bogatstvo. Priča o sedam hiljada godina kontinuiranog života na jednom mjestu je posebno spektakularna. Širom univerziteta u Evropi postoje ljudi koji su doktorirali na neolitu i fanatici su Tuzle. Bosna i Hercegovina ima Tuzlu koja je starija od većine evropskih gradova. Nama je majka Bosna i Hercegovina, a Bosni i Hercegovini je majka Evropa.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG