Dostupni linkovi

Odlične loše vesti


Teofil Pančić
Teofil Pančić

Nema valjda u Srbiji danas otužnije i kilavije teme od zaumnih dešavanja u njenoj (samo)degradiranoj Skupštini: to mesto gde besprizornici i besprizornice mantraju, bajaju, proklinju i bacaju zle čini kao da je na jednom mestu sakupilo sve ono što u Srbiji ne valja, sve ono što se nakačilo na ovu izmrcvarenu zemlju kao nekakav težak okov oko nogu, pa joj ne da ni mrdnuti.

Kvazifolklorne uvrede i proklinjanja Borisa Tadića do sedmog, devetog ili jedanaestog kolena – neparni brojevi, izgleda, u ovom čudesnom svetu imaju veću simboličku snagu – a koje siktavo izriču neumorne radikalske «postmoderne veštice» (molim, ovo nije uvreda! Ovo je retorički «žanr», u koji se one same rado smeštaju) možda su i samo dno javnog političkog jezika u Srbiji modernog doba. No, ako smo dotakli dno (jesmo li?) to još ne znači nužno i po automatizmu da će sada početi uspon, «odlepljivanje» od muljevitog tla.


Važnije je, međutim, nešto sasvim drugo. Šta stoji iza svih tih retoričkih dimnih bombi, i šta nam to govori o nama samima? Iza sve te verbalne pirotehnike krije se nimalo naivan sukob vrednosti, a koji, opet, nije drugo nego pokazatelj «identitetske zbunjenosti» same Srbije, raspolućene na «evropski» i onaj drugi deo, pri čemu su i sami zastupnici jednog ili drugog i sami neretko raspolućeni, nedosledni i konfuzni, to jest, svakako podeljeni u manjem ili većem obimu... U takvom galimatijasu, nije neko čudo da je tek malo ko i malo šta uistinu ono za šta se izdaje. Evo, recimo, oko čega se vrti ceo ovaj skupštinski zaplet? Oko dnevnog reda. Naizgled trivijalna stvar. Vlast insistira da se prvo raspravlja o ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a potom o naftno-gasnom aranžmanu s Rusijom. Radikali i narodnjaci opstruiraju takav dnevni red, zahtevajući da prva i druga tačka zamene mesta, a da se pre svega toga raspravlja o hapšenju Radovana Karadžića i sumnjivoj smrti proradikalskog demonstranta Ranka Panića. U redu, opozicija sapliće vlast onako kako može i ume, ali hajde da se malo poigramo «alternativne istorije»: šta bi bilo da Karadžić nije uhapšen, da još spokojno tihuje Beogradom u živopisnoj roli jurodivog dr Dabića, te da, samim tim, nije bilo ni demonstracija, ni Panićeve smrti/pogibije? Da li bi onda radikali & co. s radošću glasali za SSP? Ne bi, naravno. Sve bi bilo manje-više kao što i jeste, osim što bi za opstrukciju usvajanja SSP-a bio pronađen neki drugi povod. Kao i za ono nadrealno «veštičarenje»... Jer je intencija upravo ta: da se SSP maksimalno prolongira, u boljem slučaju da se demontira, i da se usput testira čvrstina vladajuće koalicije. Na drugoj strani, angažman sa gasno-naftnom ispostavom Kremlja je prioritet: ako ga stavite prvog na dnevni red, izglasaćemo ga, pa posle idemo dalje, da nastavimo rvanje u blatu, poručuje opozicija zdesna. Razume se da vlast ne može da pristane na to, jer bi time de facto priznala da nema kontrolu nad političkim i društvenim procesima, već ih stihijno usmerava neko drugi, ko pri tome ne deli nikakvu odgovornost.


Neko naivan bi mogao da upita: zar nije svejedno hoće li prvo biti usvojen SSP ili aranžman s kremaljskim šeicima? Naravno da nije svejedno, iz niza razloga. Za početak, radikali i DSS uopšte ne žele SSP. Dobro, ali vlast želi oboje, a to je ipak najvažnije? Ni to nije sasvim tačno. U nekim svojim delovima krajnje diskutabilan naftno-gasni aranžman (pre svega oko cene za Naftnu industriju Srbije, ali ne samo oko toga) više je opterećujuće nasleđe prethodne vlade nego nešto iza čega nova vladajuća većina stoji i srcem i razumom. Ministar Mlađan Dinkić glasno izgovara ono što mnogi misle: bilo bi bolje da tog sporazuma u tom vidu nikada nije bilo, nego da se pravi novi, iz početka, na razumnim ekonomskim i tržišnim osnovama, a ne na plamenoj «bratstvujućoj» retorici.

Uostalom, svaki srbijanski seljak zna koliko je važno imati čiste račune s rođenim bratom, takve da jedan drugome ne virkaju u šlajpik... Kako, međutim, nema političke hrabrosti da se ta stvar do kraja istera na čistac, onda se naprosto kupuje vreme, valjda u očekivanju nekakve «neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar».


Osim ovoga, ništa manje nije važno ni to da SSP bude prvi na dnevnom redu jer je to nedvosmisleni pokazatelj spoljnopolitičke orijentacije zemlje: sa Rusijom se žele dobri odnosi, ali nekako više «platonski»; konkretna politička i ekonomska budućnost se vidi u Evropskoj uniji. Vladajuća većina, uostalom, za to je dobila mandat od birača, i sve drugo bilo bi cinično sprdanje s tom većinskom voljom. Koju, uzgred, hapšenje Karadžića nije ni najmanje pokolebalo, jer da jeste, Srbija bi to jasno pokazala, a radikali i društvo ne bi danas bili očajnici i luzeri koji organizuju sve morbidnije «performanse» jer više nemaju ni jedan mehanizam da spreče tok događaja koji je sa njihove tačke gledišta «nepovoljan». Naravno da je to nedvosmisleno dobra vest: još nikada, uostalom, nije bilo vesti loših po radikale i njihovu političku svojtu, koje istovremeno ne bi bile vesti odlične za Srbiju.

XS
SM
MD
LG