Dostupni linkovi

Južna Osetija nije Kosovo


Gradski autobus u glavnom gradu Gruzije

Tekst prenesen iz: The Economist

Rusko priznavanje nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije ne može biti opravdano poređenjem sa Kosovom


Rusija je prošle sedmice priznala “nezavisnost” Abhazije i Južne Osetije, enklava koje su joj dale opravdanje za rat u Gruziji. I dok su Abhazijci i Osetijci slavili svoju nagradu nakon 15 godina života pod ruskom protekcijom, Rusi su ovom pobjedom otvorili novu fazu konfrotacije sa Zapadom, te pokušali preslikati ono što se dogodilo na Kosovu. Kao što je rekao ruski predsjednik Dmitry Medvedev: “Ne možete imati jedno pravilo za nekoga a drugo za ostale.”


Zapad je u pravu što je čvrsto odgovorio na ruski ratoborni stav, odbijajući da prizna nove države. S druge strane, Rusija i dalje insistira na tome da je nezavisnost Kosova ilegalna (stav koji je zauzet kako bi se izbjegao presedan za Čečeniju ili ostale neposlušne republike u sastavu Rusije). Tvrdnja Medvedeva o paraleli između Kosova i Južne Osetije je skoro u potpunosti vještačka.


Zračni napadi NATO snaga na Kosovo i Srbiju 1999. godine, kao i rat u Iraku 2003. godine, izvedeni su bez saglasnosti Ujedinjenih nacija. Oba rata su imala za cilja da svrgnu režime. Priznavanje nezavisnosti Kosova od mnogih zapadnih država je takođe izvršeno bez formalne saglasnosti UN-a (zahvaljujući prijetećem vetu Rusije). Sve ovo neizbježno je značilo da nezavisnost Kosova rizikuje da postane izgovor za rusko priznavanje Abhazije i Južne Osetije.


Ovdje, međutim, prestaju da postoje paralele. U gruzijskim eklavama, ruske snage nisu djelovale kao neutralni mirovnjaci. Slobodan Milošević je godinama ugnjetavao kosovske Albance, ratovao i vršio etničko čišćenje širom bivše Jugoslavije. Gruzijci su ti koju su na kraju bili najveće žrtve etničkog čišćenja u Abhaziji 1990. godine, te ponovo u Južnoj Osetiji u protekle tri sedmice. Za razliku od Miloševića, gruzijski predsjednik Mikheil Saakashvili je demokratski izabran predsjednik koji će sigurno biti odgovoran biračima za svoju nepromišljenu odluku da 7. avgusta napadne Južnu Osetiju.


Tokom devedestih, Amerikanci i Evropljani su se nerado uključivali u rješavanje pitanja na Balkanu. Nakon što se Milošević povukao sa Kosova 1999. godine, glavna uloga UN-a i NATO snaga u ovoj provinciji bila je da zaštiti srpsku manjinu i srpske vjerske objekte.

Zapadne sile godinama su pregovarale o budućnosti Kosova, a kulminiralo je razgovorima pod vodstvom izaslanika UN-a Marttija Ahtisaarija, bivšeg finskog predsjednika. Kada su ovi razgovori propali, ponovo zahvaljujući manjku kompromisa od strane Rusije, jednoglasno proglašenje nezavisnosti Kosova postalo je neizbježno.

S druge strane, Rusija je otvoreno slijedila svoje interese na Kavkazu. Ona je učinila sve da isprovocira Saakashvilija da započne borbu. Ruski “mirovnjaci” nisu zaštitili manjine u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Rusija čak nije ni pokušala da promovira ozbiljne pregovore oko budućnosti ovih regija. Umjesto toga, ona je čvrsto cementirala odnose sa ovim provincijama, gradeći vojne objekte i dajući ruske pasoše lokalnom stanovništvu (da bi opravdala kasniju potrebu da “zaštiti” ruske građane). Iako je Saakashvili donio katastrofalnu odluku da pošalje gruzijsku vojsku u Južnu Osetiju, što je rezultiralo brojnim civilnim žrtvama, Rusi nisu imali nikakav dokaz koji bi podržao njihove tvrdnje o genocidu ili etničkom čišćenju.

Zapadne sile su 1999. godine internacionalizirale pitanje Kosova, uključujući UN i međunarodne mirovne snage u rješavanje ovog problema. Osam godina strpljive diplomatije prethodovalo je nezavisnosti Kosova. Rusi su napali Gruziju u naletu ratnog entuzijazma, odbili su da se povuku te odbili pokušaje da internacionaliziraju konflikt. Umjesto toga, Rusija je priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije manje od tri sedmice nakon početka rata.

U osnovi, provincije bi ponekad trebale imati mogućnost da se otcijepe, ali Južna Osetija i Abhaziju zasigurno nemaju potrebne uslove. Niti jedna od njih je korektno provela izjašnjavanje naroda, uključujući veliki broj gruzijskih izbjeglica, o budućnosti ovih regija. Takođe nije bilo velikih napora da se pronađe mirno rješenje. Saakashvili bi trebao prekinuti sa obećanjima da će povratiti kontrolu nad enklavama, a Zapad bi trebao insistirati na slanju međunarodnih mirovnih snaga. Ali, ruska agresija na Gruziju ne bi smjela biti nagrađena priznavanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije. To bi moglo proizvesti opasan presedan u Ukrajini, Moldovi, a krajnjem slučaju čak i unutar Rusije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG