Dostupni linkovi

EU nema odgovor na ruske činjenice u Gruziji


Gruzijske izbjeglice iz Abhazije i Južne Osetije u privremenom smještaju u jednoj od škola u Tbilisiju.

Evropska unija (EU) će održati vandredni samit u ponedeljka 1. septembra, na zahtjev svojih istočnih članica, kako bi razmotrila da li Rusija poštuje prekid vatre sa Gruzijom, te usaglasila odgovor na unilateralno priznanje Abhazije i Južne Osetije. EU sada mora odlučiti da li i kako rješiti zategnutu situaciju sa Rusijom. Izvještava dopisnik RFE/RL iz Brisela Ahto Lobjakas:

Rusija je odlučila da ostane u Gruziji jer su njenje trupe raspoređene duboko na teritoriji ove zemlje. Gruzija je postala bojište za borbu Rusije sa Zapadom, mjesto gdje je Moskva povukla crtu između sebe, s jedne strane, i EU i međunarodne zajednice s druge strane.

Priznavši nezavisnost Abhazije i Južne Osetije, ruski predsjednik Dmitry Medvedev zadao je udarac liberalnom svjetskom poretku kojeg su unaprijedili EU i SAD. Rusija je takođe uzela komad projekta EU, demonstrirajući limite moći Unije i stvarajući novu realnost.


EU će na samitu 1. septembra osuditi vojne akcije Rusije, ali više od toga neće uraditi. Brojne deklaracije, zajednička politika i eventualne sankcije koje bi EU mogla donjeti nisu oblikovane da utiću na korekciju osnovne politike.


Moskva je razotkrila Ahilovu petu EU, a to je da je Unija nemoćna da odgovori odlučno na političku samovolju i sirovu snagu. Nije toliko do manjka vojne ili bilo koje druge snage, već problem leži u činjenici da se 27 članica EU razmimoilaze kada dođe do toga kome i kada podržati suverenitet, što je najveći hendikep Unije. Nacionalni interesi država članica se razmimoilaze i ovo ostavlja EU veoma ranjivom na taktiku “odvoji i osvoji”.

Priznavanjem Abhazije i Južne Osetije, Moskva provokativno poziva Zapad da povuće paralelu sa Kosovom. Rusija dobro zna da mnoge članice EU tek treba da priznaju Kosovo, jer su boje domaćeg separatizma. Moskva jednako tako zna da je EU svjetlosnim godinama daleko od toga da bude u mogućnosti da ohrabri separatizam među svojim deprimiranim narodima.

Averzija EU prema nasilju takođe je ostavlja nemoćnom. Podrška Unije teritorijalnom integritetu Gruzije uvijek je bila predvidiva pod pretpostavkom da Tbilisi ne smije koristiti silu protiv Abhazije i Južne Osetije, već “graditi povjerenje”.


Izgleda da Rusija ide na veću nagradu od one da osamostali dvije gruzijske provincije, koje su već de facto nezavisne. Moskva koristi nesposobnost EU i SAD da u međuvremenu “osakati” zauvijek ono što je ostalo od Gruzije.

To Kremlj radi sa ukusom, gradeći pravni slučaj za svoju okupaciju dijelova Gruzije.


Rusija je uhvatila ključnu rupu u sporazumu o prekidu vatre, koji je napravljen uz posredovanje Francuke, a koji je sadržan u Petoj tačci i koji dozvoljava nedefinirane “dodatne bezbjednosne mjere” koje se provode u blizini konfliktne zone. Moskva koristi ovo kako bi pokazala da je i daljnje vojno prisustvo u Gruziji potpuno legalno.


Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy poslao je 14. avgusta pismo gruzijskom predsjedniku Mikheil Saakashviliju, objašnjavajući da ruske snage mogu samo patrolirati u neposrednoj blizini granice sas Južnom Osetijom, van bilo kog većeg urbanog centra, te da moraju napustiti teritoriju Gruzije kada stigne posmatračka misija OSCE-a.

Međutim, serija telefonskih razogovora između Sarkozya i ruskog predsjednika Dmitrya Medvedeva nisu rezultirala pristankom Rusije. U subotu, 23. avgusta, Ured predsjednika Rusije saopštio je da se dva lidera nisu uspjela dogovoriti oko “zamjene ruskih mirovnih trupa u bezbjednosnoj zoni snagama OSCE-a”. Kao član OSCE-a, Rusija je u poziciji da odgodi ili blokira bilo kakvo raspoređivanje ovakvih snaga.

Posljednja linija odbrane Francuske je bila da podsjeti da bi Rusija ušla u Tbilisi da nije bilo prekida vatre. Ovo je izjavio francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner 19. avgusta na sastanku NATO-a, gdje je Alijansa zamrznula odnose sa Moskvom. Ovu tvrdnju je podržao Saakashvili, koji je rekao za francuski list “Liberation” od 25. avgusta da je postojala “velika mogućnost” da “ruski tenkovi uđu u Tbilisi” da nije bilo francuskog posredovanja.


Rusija je takođe vješto iskoristila nejasan status sporazuma o prekidu vatre, argumentujući da su sporazum zajednički izradili Sarkozy i Medvedev a kojeg su kasnije podržali Saakashvili, te lideri Južne Osetije i Abhazije, Eduard Kokoity and Sergei Bagapsh. Govoreći u sjedištu UN-a 20. avgusta, ruski izaslanik Vitali
Churkin je izjavio su sporazum “Medvedev-Sarkozy” podržale i Gruzija i Abhazija i Južna Osetija.


Gruzijska vlada je oštro odbila ovakvu interpretaciju, nadoveći da vođe dva “kriminalna” režima nemaju zakonsko ovlašćenje da potpisuju međunarodne sporazume. Zvaničnici EU se takođe slažu da Kokoity i Bagapsh ne mogu biti potpisnici sporazuma o prekidu vatre. Ali, zvaničnici iz Brisela takođe su priznali da u opticaju postoje “brojne kopije” sporazuma o prekidu vatre.


Utvrđivanje ruskih snaga u Gruziji ima višestruke ciljeve. Dugoročno, Moskva pokušava da Gruziji smanji šanse za integraciju sa NATO-om i EU, te da priguši ekonomski razvoj i stvori političku nestabilnost u ovoj zemlji.

Kratkoročno, kao što je jedan diplomata EU naglasio, Rusija stavlja sebe u povoljnu poziciju za eventualne mirovne pregovore sa Tbilisijem.

“Prije nego budu u poziciji da urade bilo šta drugo, Gruzijci moraju istjerati Ruse iz zemlje”, izjavio je ovaj diplomata.

U međuvremenu, EU i NATO mogu jedino nastojati da verbalnim pritiscima pridobiju Moskvu da omekša svoju poziciju.


Prijetnje NATO-a da će zamrznuti saradnju nisu zbunile Moskvu. Predsjednik Medvedev je izjavio 25. avgusta u Moskvi da je Rusija “spremna da prihvati bilo kakvu odluku, čak i potpuni prekid odnosa sa NATO-om.” Ruski zvaničnici ne kriju da vjeruju da bi NATO izgubio više nego Moskva, u prvom redu kopneni pristup Afganistanu.


Gruzijski ambassador pri EU, Salome Samadashvili, pozvao je 25. avgusta EU da povuče sporazum o viznim olakšicama sa Rusijom, te da bojkotuje Zimske olimpijske igre u Sochiju. Međutim, malo je vjerovatno da će bilo koja od ovih mjera uplašiti Rusiju.


Samadashvili je takođe izjavio da bi EU trebala poslati svoje vojne posmatrače u Gruziju, ali je dodao da bi Unije prvo morala dobiti odobrenje Rusije za bilo kakvo raspoređivanje EU posmatrača.

U okviru Unije, sve oči su sada uprte na Njemačku, najveću zemlju u EU i istorijski jednu od najbližih partnera Rusije. Njemačka kancelarka Angela Merkel je u zadnjih nekoliko dana vodila razgovore sa zvaničnicma istočnih članica EU u namjeri da pomiri one koje traže oštru akciju protvi Moskve sa “starim Evropljanima”, tvrdeći da EU nema drugog izbora nego da pokuša da pronađe rješenje koje bi zadovoljilo i Moskvu i Uniju.

XS
SM
MD
LG