"Ovo nije dokumentacija koja je nastala radom kabineta. Ovo je dokumentacija koja se nalazila u ličnom posedu porodice. To su lična dokumenta pokojnog premijera za koja je gospođa Ružica Đinđić, imajući odnos prema istoriji, dokumentu i pre svega prema ovoj ustanovi, odlučila da preda tamo gde je tim dokumentima zaista i mesto. Ceo materijal, najvredniji deo materijala će biti predstavljen javnosti – ne znam u kom vidu, možda kao neka izložba. Ne znam još datum ali može da se desi da to bude povodom godišnjice premijeru, u martu mesecu."
Istoričarka Ljubinka Trgovčević objašnjava za naš program značaj odluke da se Đinđićevi dokumenti nađu u srpskom Arhivu:
"Sve ličnosti kao i institucije koje su imale neko mesto u istoriji treba da vode računa o tome da neko jednog dana treba da o tome istražuje potpuno neutralno. Zbog toga je veoma važno da sva dokumenta koja se odnose na ključne ličnosti u našim političkim promenama, kao što je pre svega bio bivši premijer Zoran Đinđić, budu u Arhivu."
Beograđani sa kojima smo razgovarali smatraju da će istraživanja u Arhivu Srbije doprineti tome da javnost stekne pravu sliku o Zoranu Đinđiću:
"On je bio značajan čovek, imao je svoju ulogu. Da li ja njega volim ili ne to je druga priča, ali je on deo istorije."
"Mi smo imali takvog i nećemo više da imamo."
"Mislim da bi doprinelo da potpuno bude dostupno zato što javnost u Srbiji još uvek ima potpuno pogrešno mišljenje o Zoranu Đinđiću. Srbija je doživela jedan veliki udarac od kada je izgubila Đinđića."
Međutim, ima i onih koji su mišljenja da pokojnom premijeru Srbije nije ni mesto u arhivskoj građi:
"Mislim da je suviše rano da se o tome procenjuje i da to bude tamo."
"Ne želim o tome."
Upravo zato, Ljubinka Trgovčević naglašava da se arhiviranjem zaostavštine srpskog premijera ne uklanjaju dileme i optužbe koje, i pet godina nakon ubistva, prate lik i delo Zorana Đinđića:
"Da bi se o jednoj ličnosti govorilo potrebno je da prođe određeno vreme, da se smire strasti da bi se dobilo na jednoj objektivnosti. O jednoj ličnosti ne može da sudi samo njegova privatna ostavština. Potrebna su velika istraživanja i u zemlji i u inostranstvu da bi se takva ličnost osvetlila. Dakle, ovo je samo jedan korak, veoma važan korak koji će doprineti da se jednog dana da potpuna slika o Zoranu Đinđiću."
Zoran Đinđić izabran je za premijera Srbije 25. januara 2001. nakon pobede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima. Posle dve godine, 12. marta 2003., ubijen je ispred zgrade Vlade Srbije. Nakon tri i po godine suđenja, izrečena je presuda kojom je bivši komandant JSO Milorad Ulemek osuđen na 40 godina zatvora zbog organizacije ubistva, a kao neposredni izvršilac ubistva na 40 godina zatvora osuđen je i bivši zamenik komandanta Jedinice Zvezdan Jovanović. Na dugogodišnje zatvorske kazne osuđeno je sedam pripadnika kriminalnog "zemunskog klana", pripadnik JSO Željko Tojaga i bivši radnik BIA Branislav Bezarević.
Advokat Nikola Barović zaključuje da je ovim suđenjem dokazano da je reč o ubistvu institucije promena u Srbiji:
"Ono je potvrdilo da i sudska vlast, kao jedna od triju u državi, u tom postupku koja kontradiktori, i zločinac ima pravo da iznese svoju argumentaciju. Pokazalo je da je u pitanju zločin i da to jeste bila borba protiv promena i da je zapravo Đinđić ipak pobedio."