Do rata u Banjoj Luci oko 35% stanovništva činili su Hrvati i Bošnjaci, a oko 15 % oni koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni i ostali. Tokom rata Bošnjaci i Hrvati uglavnom su protjerani, ili na drugi način primorani da je napuste. Mnogi se nisu vratili. Danas u njoj dominira srpsko stanovništvo. Od oko 220.000 žitelja, oko 65.000 je izbjeglih i raseljenih lica, uglavnom Srba iz Hrvatske ili Drvara.
Živjeti u Banjoj Luci nakon devedesetih daleko je od onoga kako se živjelo, recimo, prije 30 godina. To vrijeme i tu Banju Luku pamti njen tadašnji gradonačelnik Živko Radišić:
„Na zadnjim zvaničnim popisima u onoj nam zajedničkoj državi Banja Luka i Tuzla su bili najjugoslovenskiji gradovi, gradovi sa najviše Jugoslovena, iako kategorija Jugoslovena u nacionalnom, etničkom smislu nije bila definisana i priznata. To je činilo, ustvari, da su to bili gradovi gdje srednji stalež, srednji sloj, radnička klasa dominiraju - tako su se osjećali i tako su živjeli. Pouzdano znam da je Banja Luka bila jedan od gradova sa najviše mješovitih brakova u onoj zemlji.”
Mješovitih brakova je danas toliko malo da je to zanemarivo. Postelja se, uglavnom, dijeli sa svojima. Obrazovni kadar u školama i na univerzitetu ubjedljivom većinom je srpski. Manje od 2% povratnika studira u Banjoj Luci. Ostali se školuju u Bihaću ili Sarajevu. Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora RS-a:
„Banja Luka je grad koji generiše, ili unutar Banje Luke a i šire, jednu politiku koja u pravom smislu riječi vodi interese samo o onome što je dobro za srpski narod učvršćujući te pozicije u svakom pogledu, ne samo u političkom nego i u ekonomskom - školstvo, zdravstvo, univerzitet, finansijski tokovi. Jednostvano, tu za nesrbe skoro da nema mjesta. A nade da se uspiju afirmisati bilo kroz koji oblik društvene djelatnosti istinski skoro da i nema. Jasna poruka, tiha poruka koja dolazi sa svih strana je otprilike: Idite, ovdje nećete moći ostvariti svoje životne cviljeve, svoje životne snove i suočavaćete se svakodnevno sa svim mogućim problemima zbog toga što ne pripadate srpskom narodu.“
Sudeći prema riječima profesora na Banjalučkom univerzitetu i kandidata za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda na prošlim izborima Jugoslava Jovičića, danas se na Banju Luku može primijeniti ona narodna - došli divlji i otjerali pitome:
„Siguran sam da starosjedioci, rođeni Banjalučani ipak u nekim trenucima malo su nezadovoljni neprilagođavanjem onih koji su došli načinu života u Banjoj Luci jer svi ljudi, bez obzira na naciju, su bili Banjalučani. Malo mi to sporo ide, ali to će doći na svoje. Siguran sam da se jedan dio stanovnika koji je napustio bilo koji grad neće vratiti, djeca su završila tamo škole, našla posao. Struktura svakog grada se mijenja. Sad je samo pitanje da se održi ta duša grada.“
Prema podacima istraživanja nevladinih organizacija, u gradskim službama u Banjoj Luci danas ima tek 15 posto zaposlenih osoba koje nisu Srbi. Među više od 12.000 povratnika je i Muharem Insanić, dirigent, kompozitor i vlasnik pekare u centru Banje Luke. Miješanje kultura je opasno po jednonacionalne torove, što su političari odavno shvatili. Srbi sarađuju sa Srbijom, Hrvati sa Hrvatskom, Bošnjaci sa sobom uglavnom, a zajedničke institucionalne saradnje nema, što pogoduje poretku, kaže Insanić:
„Aposlutno ne sarađuju zato što su direktori stranački opredijeljeni ljudi i onda onako kakva je vlast, tako se i ponašaju. A oni se ponašaju upravo onako kako narodu u BiH odgovara, tako da možemo da gledamo sjajne filmove u Sarajevu, ali ne možemo u Banjoj Luci, filharmonija može ići u Iran, Italiju, Francusku, ali nikako nije došla u Banju Luku.“
No, Insanić je svoj život u Banjoj Luci osmislio tako da ovisi ni o kome - ni o politici ni tuđoj pomoći. Istina je, veli, da je posao teško naći, da su institucije zaposlile sebi podobne, ali bilo bi drugačije da povratnici, umjesto što čekaju da im posao padne s neba, preuzmu inicijativu:
„Imaju još nešto para i stalno krivicu prebacuju - te su krivi Srbi, te Bošnjaci su krivi... Najlakše je tako razgovarati. Ja sam živio u velikoj porodici od nas osmero braće. Mi nismo ni pomislili na to da nam neko pomaže, nego smo sami stvarali atmosferu. Ja sam tako vaspitan. Ja sam u Banjoj Luci i ostao zbog toga.“
„Put putuje Latif aga
sa jaranom Sulejmanom...
Danas se u Banjoj Luci pjeva drugačije. Pjesme o teferičima, Bosni i Vrbasu zamijenile su protestne izvedbe o Srpskoj, Srbiji, Srbima, Kosovu:
„Srbija, Srbija, Srbija...“
„Ne damo Kosovo...“
„Ubi, zatvori, da SIP-a ne postoji...“
Kad Bošnjaci, Hrvati i ostali koji su se vratili ili maštaju o tome da se vrate u Banju Luku svojim prisustvom, brojnošću i uticajem zatraže što im po Ustavu pripada, politika neće imati izbora. Glasovi koji svojataju Banju Luku umnožiće se u korist onih pitomih.
