Upitate li Sarajliju da vam u jednoj rečenici opiše grad, reći će vam da je to mjesto na kojem se spajaju kulture, nacije, grad tolerancije, suživota, otvoren za sve - grad heroj, grad borac. Ali nikada vam neće reći da je to Sarajevo koje on vidi odavno tijesno za manjinske narode - Srbe i Hrvate.
Mada nije New York, siguno nije ni Teheran, kako ga žele prikazati i zloupotrijebiti u političke svrhe. Istina je da u Sarajevu ponekad nije lako biti Srbin ili Hrvat. Masovna, okupljanja i slavlja, poput proslave pobjede Hrvatske nad Turskom u fudbalu, zgodna su prilika da se pokaže ko je glavni:
„Biće Zagreb turska mahala, turska mahala, turska mahala..."
Kad iz usta fudbalske legende Predraga Pašića čujete kako Sarajevo više nije grad u kome je rastao, fasada i fama koja magli stvarni pogled na život počinje padati:
“Ovo je neko novo Sarajevo, Sarajevo u kome žive ljudi koji su u većini slučajeva došli. Sarajevo više nema svoju raju. Iz tog razloga mi danas nemamo Sarajlije u pravom smislu riječi.“
Još jedan rođeni Sarajlija, predsjedavajući Gradskim vijećem Marin Ivanišević priznaje da stvari nisu idealne. Ali tvrdi nisu ni strašne kolikim žele da se prikažu:
„Ja sam Hrvat i živim u Sarajevu i nisam baš siguran da imam problema tim što jesam Hrvat i sjedim s prijateljima koji me nikad nisu pitali jesam li Hrvat ili sam bilo šta slično. Živim i radim u toj sredini. Da je idealno kao šta ja sada govorim - nije sigurno, da je nacionalna struktura uposlenih u organima takva kakva bi trebala biti - nije sigurno. Međutim, ni sadašnja struktura stanovništva ne odražava sve ono što je bilo prije rata i što je bilo prije zadnjeg popisa. Ali, da se mora zadržati duh glavnog grada i osjećaja svih ljudi u BiH da kad dođu u Sarajevo dolaze i u svoj grad - to nije sporno i to mora biti tako.“
Prema nalazima federalnih ombudsmana za ljudska prava utvrđene su poražavajuće činjenice o diskriminaciji. Ombudsman Vera Jovanović navodi primjere iz njihovih istraživanja:
„Što se tiče samoga kantona iz nekih ranijih naših izvještaja, mi smo dobili za pojedina ministarstva podatke i npr. u njihovim službama za koje smo dobili podatke radilo je 373 osobe, samo nešto malo manje od 80 posto su Bošnjaci. U nadzornim odborima u viskoškolskim ustanovama - 25 odbora, u 19 su imenovani samo Bošnjaci, u šest je imenovan po jedan član član druge nacionalnosti. U oblasti zdravstva, od 12 upravnih odbora u pet je sastav jednonacionalni, svi su samo Bošnjaci.“
Bošnjaka je danas u Sarajevu gotovo 80 posto, dok ih je prije rata bilo manje od 50. Zvaničnih statistika koliko je od 30 posto Srba ostalo u gradu nema. Ali oni koji su ostali nisu dobili podršku i umjesto ravnopravnih građana postali konstitutivni Srbi ili Hrvati. Ured ombudsmana Federacije je od 2001. do 2006. godine u Federalnom zavodu za zapošljavanje naišao na šokantne činjenice, kaže Jovanović:
„Daću vam podatke o politici tog zapošljavnja u periodu od 2001. do polovine 2006. godine, dakle u godinama koje su bile godine povratka. Putem Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo zaposleno je 35.000 lica. Od njih je 89,6 posto Bošnjaka. Samo je 3,2 posto Hrvata i 2,7 posto Srba. Predmeti koje mi imamo ukazuju, i u molbama prilikom zapošljavanja, da u pravilu prednost se daje pripadnicima bošnjačke nacionalnosti koja je većinska na području Sarajeva. Iz samog tog proizilazi da diskrimancija u tom smislu postoji i da se radi zadovoljavanja zapošljavanja svoje većinske nacionalnosti nekad se ide i na uštrb kvaliteta.“
Ni Mladenu Ivaniću koji je kao političar dobar dio radnog vijeka proveo u Sarajevu, ono više nije isto. Iz perspektive bivšeg građanina Ivanić objašnjava:
„Malo mi je postalo strano. Nigdje ja nisam doživio niti jednu neprijatnost, ali ipak malo vidim blago podozrenje u Sarajevu. I posebno mi nedostaje ona živost koju je Sarajevo prije imalo - jaku muzičku scenu, jaku likovnuu scenu. Osim filma, sav ovaj drugi društveni život u Sarajevu je, po meni, zamro, a to mislim da za sam grad nije dobro.“
Domicilno stanovništvo zvanično ne predstavlja isključivo gradsku populaciju. Ima ih tek šezdesetak posto. Sarajevo polako tone u sivilo - što zbog politike, što zbog vlastitih obmana da je jedan, jedinstven, otvoren i svačiji. Nije, ali mogao bi biti.
