Dostupni linkovi

U početku je bio samo Jugoslovenski filmski festival u Herceg Novom, uslijedio je Barski ljetopis, te čuveni Budva grad teatar, da bi porast broja festivala iz ljeta u ljeto bivao sve veći, a ove godine doživio kulminaciju. Gotovo ih je nemoguće sve nabrojati. Muzički, pozorišni, filmski, književni, modni... Naši sagovornici govore na temu da li kvantitet odgovara kvalitetu zapažaju niz nedostataka.

Violinistkinja i muzička kritičarka Tijana Jovović, prisjeća se festivalskih početaka u Crnoj Gori:

"Sjetimo se samo ranih devedesetih i tadašnjih nacionalističkih trendova i brendova po trgovima i starim primorskim gradovima, kada su budvanski trgovi pjesnika nazivani, to već znamo, trgovima četnika, kada su nagrade dodjeljivane ratnim zločincima sa pjesničkim aspiracijama, ili pak pjesnicima sa ratničkim pedigreom i ambicijama. Na sreću, to je sada već neslavna kulturološka zaostavština XX stoleća koja u 2000. počinje da poprima neke druge koordinate i frekvencije."

Uslijedili su muzički festivali u Budvi, Herceg Novom, pa modni i pozorišni u Kotoru i gotovo da ih je sada u ljetnjim mjesecima redakcijama za kulturu i zabavu nemoguće sve ispratiti. Festivali su internacionalni, što je omogućilo građanima i posjetiocima crnogorskog primorja da vide, čuju, slušaju značajna umjetnička imena, međutim, naši sagovornici ocjenjuju da je najveći problem ovih festivala to što su svi koncipirani kao prateći sadržaj crnogorske turističke ponude. Pozorišni i filmski reditelj Nikola Vukčević:

"Svaki grad ima potrebu da promoviše neke svoje vrijednosti da dozove jedan broj turista i festivali koji se dešavaju u Crnoj Gori na ovaj ili onaj način idu u ruku ili pod ruku u svemu tome. Ono što je po meni mnogo značajnija stvar da se kaže, a ne priča o broju festivala, je odsustvo crnogorskih umjetnika sa najvećeg broja tih festivala."

Sličnog je stava i urednik kulturno-umjetničkog programa Televizije Crne Gore Bogić Rakočević:

"Mislim da njihovu šarolikost i haotičnost treba uokviriti nečim što se zove kulturna politika Crne Gore. Tim prije što su neki od tih festivala, koliko god zvuči paradoksalno, potpuno zatvoreni za crnogorske kulturne stvaraoce i u duhu devedesetih godina prošlog vijeka služe za poligon za obračun s temeljnim crnogorskim odrednicama, a sve to naravno plaća Crna Gora."

Više je razloga zbog čega na brojnim festivalima često izostaje crnogorska umjetnička produkcija. Nikola Vukčević navodi samo neke:

"Svjedoci smo da u Crnoj Gori postoje razne podjele, razni lobiji i ti lobiji neminovno komuniciraju i u domenu kulture. Svako poziva takozvane svoje umjetnike, nikako one tuđe, sa druge strane i u tom smislu najlakše i najfunkcionalnije je rješenje pozvati ljude sa strane. Oni ne pripadaju ni ovim ni onim lobijima, dobiju svoj honorar."

Tako se dolazi do problema velikih podjela u crnogorskoj kulturi:

"Tačno se zna koji glumci igraju i u kojom pozorištima, koji reditelji igraju i u kojom pozorištima, tačno ćete vidjeti koji muzičari sviraju, na kojim koncertnim festivalima i čini mi se da crnogorski umjetnici postaju nezaintresovani da pričaju o tome."

Sa druge strane kada je riječ o sve većem broju muzičkih festivala Tijana Jovović primjećuje:

"Ipak, crnogorski festivali, barem u muzičkom smislu, bukvalno postaju područja ambicija i interesnih sfera njihovih umjetničkih direktora koji su gotovo po pravilu uglavnom pijanisti, naravno uspješni i potiču upravo iz gradova u kojima se festivali održavaju bilo da govorimo o danima muzike u Herceg Novom, Kotoru, Budvi, Nikšiću. Ne smatram da je to loše niti to želim predstaviti u nekom negativnom kontekstu samo se usuđujem primijetiti da postaje isuviše predvidivo da su upravo glavni ljudi festivala upravo i solisti godinama njihovi što možda onemogućava i neku noviju, drugačiju, svježiju koncepciju."

Međutim, kako kaže Nikola Vukčević, namjera organizatora i nije postizanje velikih umjetničkih dometa:

"Domet te manifestacije u domenu kulture ili u domenu nečega što bi smatrali kreativnim slučajem je posljednja stvar. Ono što organizatore interesuje, a iza njih je uvijek lokalna samouprava i donekle državni interesi, djelimično su količina prodatih karata, broj ljudi i eventualno nekih novinskih natpisa koji će definisati Crnu Goru kao mjesto tog događaja. I u tom smislu evidentno je Leni Kravic i Madona su dio čitavog tog projekta."

  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

XS
SM
MD
LG