(Pucnji, rafali, glasovi....)
„Nermineee, hajde dole, ja sam ovamo, slobodno kod Srba.... Svi haj’te....“
Nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenica 1995. godine narod prepušten sam sebi krenuo je 11. jula u potragu za slobodnom teritorijom. Koloni koja je krenula iz Srebrenice stalno su se pridruživale nove osobe. Ujutro, 12. jula, počelo je granatiranje i napad na kolonu, te je kolona zaustavljena u šumi iznad sela Kravice, priča jedan od preživjelih:
“Znači oni su njih pohvatali i sveli do magacina gdje su ih postrojili, gdje su ih prebrojali, jedan manji dio, mlađih i djece koja su bila - ostale su strijeljali.“
Sa pedesetak metara udaljenosti od Zemljoradničke zadruge u Kravici ovaj čovjek vidio je kako su zarobljene muškarce sproveli i zatvorili u, kako kaže, tri zida, te da su četvrti činili naoružani vojnici:
“To više nisu bili pucnji. To je bio samo jedan zvuk, jedan zvuk, znači kad se svi ti pucnji stope u jedan zvuk onda više ne čujete nijedan metak nego jednostavno čujete samo buku jednu, koja je bila strašna za čuti. Znam isto tako da su nakon ubistva, nakon strijeljanja dovukli bager koji je tijela kupio kao da su šljunak i pijesak i tovarili su ih na kamione i vozili u te grobnice. To su strašne stvari. To, čini mi se, dok sam živ ne mogu ni zaboraviti, a i, ako bude prilike, pričaću.“
Suđenja za genocid
Za genocid u selu Kravice pred Sudom BiH nepravosnažno su na po 42 godine zatvora osuđeni Milenko Trifunović, Aleksandar Radovanović i Brano Džinić, dok su na 40 godina zatvora osuđeni Miloš Stupar, Slobodan Jakovljević i Branislav Medan. Petru Mitroviću izrečena je kazna u trajanju od 38 godina zatvora. Govori predsjedavajući Sudskog vijeća Hilmo Vučinić:
“U pogledu djela za koje je utvrđena krivica optuženih, Vijeće je zaključilo da je njihovu odgovornost najbolje okarakterisati kao odgovornost neposrednih počinilaca ukoliko su oni neposredno izvršili ta djela. U vezi s tim Vijeće ističe da nije neophodno da neposredni počinici krivičnog djela budu članovi udruženog zločinačkog poduhvata, odgovorni za planiranje ili naređenja počinjenja tog krivičnog djela.“
Bilo kakva presuda je satisfakcija za žrtve, kaže Zumra Šehomerović, iz Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa:
“Danas sam zadovoljna da su pred lice pravde privedeni zločinci i da odgovaraju u BiH za zločin koji su počinili. Za nas žrtve minimum pravde za ono što smo preživjele i što smo doživjele.“
Desetorica optuženih bili su pripadnici Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića kojim je komandovao Miloš Stupar, dok je Milovan Matić bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Svih 11 optuženih terete se za učešće u strijeljanju više od 1.000 Bošnjaka u selu Kravica, počinjeno 13. jula 1995. godine, nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenica.
Suđenje pred Sudom BiH počelo je prije više od dvije godine. Govori novinarka Justice Reporta Balkanskih istraživačkih mreža Merima Husejnović:
„Tokom dvoipogodišnjeg procesa, u jednom od najdužih do sada pred Državnim sudom, saslušano je preko stotinu svjedoka i deset vješataka kako tužilaštva tako i odbrane. Od ukupno šest zaštićenih svjedoka, četiri su iskaze dala u korist optužbe, a među njima su bila i dvojica Bošnjaka koji su preživjeli strijeljanje u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica. Među svjedocima koje su obje strane saslušale bili su još policajci iz jedinice kojoj su pripadali optuženi, haški istražitelji, pripadnici Holandskog bataljona, kao i Momir Nikolić koji je u Hagu osuđen na 20 godina zatvora, te Ljubomir Borovčanin kojem se trenutno sudi za zločine u Srebrenici.“
Sudsko vijeće je sedmorku proglasilo krivom po tri od ukupno pet tačaka optužnice, te je neke navode tužilaštva - poput toga da su “učestvovali u pljačkanju zarobljenih Bošnjaka” - odbacilo jer za to “nije bilo dovoljno dokaza”. Vijeće je utvrdilo da je kod optuženih koji su proglašeni krivima postojala “posebna namjera za istrijebljenje Bošnjaka iz Srebrenice”. Govori predsjedavajući Sudskog vijeća, Hilmo Vučinić:
“Ako jedan zločin zaslužuje najveću kaznu, onda je to genocid i njegov najgori oblik učinjenja kroz ubijanje velikog broja ljudi. Ubijeni su zatvoreni u neljudskim uslovima, u skladišta poljoprivredne zadruge, i u teškom stanju, bez vode, hrane, medicinske njege, a optuženi su to iskoristili i pobili ih. Ne samo da su žrtvama u skladištu nanesene strahovite patnje i ne samo da im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo - pravo na život, njihovim porodicama su, također, nanesene strašne patnje koje se nisu tada završile već počele.“
Ovo je prva presuda za genocid u BiH, a druga izrečena u procesima za zločine počinjene u toku rata u BiH. Prva je izrečena Radislavu Krstiću u Hagu 2004. godine kada je osuđen na 35 godina zatvora. Također, ovo su do sada najviše izrečene kazne za zločine počinjene u ovom ratu, izuzev kazne koju je Tribunal u Hagu izrekao Stanislavu Galiću za opsadu Sarajeva, koji je osuđen na doživotni zatvor.
