Dostupni linkovi

Nije strašno biti ničiji


Mirko Kovač, Foto: BH Dani

Mirko Kovač, književnik iz Rovinja, ovogodišnji dobitnik najvišeg crnogorskog državnog priznanja - 13. julske nagrade, u intervjuu za RSE govori, uz ostalo, o tome zašto ga sve kulturne sredine doživaljavaju kao svog pisca i koliko kulturna elita regiona doprinosi vraćanju urušenih sistema vrijednosti.

RSE: Nerado i rijetko dajete intervjue, ali mi se čini da ste ovoga puta lako pristali. Da li to zavisi od medija, ili od vaše procjene da imate i želite nešto da kažete?

Kovač: Obično to zavisi od toga da nešto želim reći i govorim kada imam neki povod. Novinari obično žele razgovarati i kada nema povoda. Povod je uvijek nova knjiga ili neki novi posao. U tom slučaju se lakše prihvaća i taj dio posla, koji bi morao biti sastavni dio našeg posla.

RSE: Povod za ovaj razgovor je svakako najviše crnogorsko državno priznanje – 13. julska nagrada - koju ste dobili za vaš najnoviji roman Grad u zrcadlu. U prvoj reakciji rekli ste da vam to mnogo znači. Hoćete li 13. jula biti u Podgorici da primite priznanje, zajedno sa još dvojicom laureata?

Kovač: Svakako da mi puno znači i naravno da ću biti u Podgorici. Mislim da je to jako važno priznanje, pogotovo što dolazi za jedan roman koji je već dobio i druge nagrade u Hrvatskoj. Pored toga, dugo sam izvan Crne Gore i za mene je to neki povratak u zavičaj, ako ga uopšte imam.

RSE: Rekli ste da vam je posebno drago što je priznanje stiglo za roman Grad u zrcalu, koji je u neku ruku autobiografski, budući da govori o odrastanju kroz prizmu odnosa crnogorskog zaleđa, odakle potičete, i privlačnog Dubrovnika, koji je oduvijek imao atribute kulturne prijestolnice. Zašto ste iz vašeg obimnog korpusa upravo ovo djelo izdvojili kao najznačajnije?

Kovač: Nekako je došlo u ovim godinama zrelosti kao kruna svih mojih dosadašnjih knjiga, mojih svjetova. S druge strne mislim da se pozdravljam sa tim svjetovima jer ću pisati nešto sasvim drugačije. Time sam zaokružio jedan ciklus, stavio sam tačku na tu vrstu zavičajne literature. Pisci vole reći da pišu jednu te istu knjigu cijelog svog života. To je i Markes mislio kada je rekao da je njegov svijet jedna jedina knjiga pod različitim naslovima. Ta knjiga je kruna toga i zbog toga mi najviše znači, a i najnovija je, a pisac uvijek najviše voli svoju posljednju knjigu.

RSE: Nije li privilegija to što vas tri kulturne sredine doživljavaju kao svoje: crnogorska, hrvatska i srpska? To su prostori na kojima ste živjeli ili kreativno učestvovali, mada ste u posljednjoj od nabrojanih najviše bili osporavani. Ranije ste rekli da pripadate svima koji vas hoće i parafrazirajući Orhana Pamuka rekli da vam je od svih identiteta najdraži onaj književni.

Kovač: Tako je. Uvijek pisci moraju nekome da pripadaju, ali se nisam baš trudio da zadobijem bilo čiju ljubav na tom planu. Nisam ništa činio, niti se bilo kome udvarao da budem nečiji pisac. Došlo je sve samo po sebi, samo od sebe. Dosta su mi prebacivali da neću nikada biti prihvaćen kao hrvatski pisac, ali nacionalna nagrada Vladimir Nazor, nagrada Matice Hrvatske, je to demantirala. Prije nekoliko dana objavljen je divan tekst Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu o tome da sam konačno priznat i u toj sredini kao pisac. Ali to nije važno i o tome vrlo malo vodim računa. Jednom davno sam rekao da nije ništa strašno biti ničiji.

RSE: Vi ste umjetnik koji se devedesetih bez ustezanja određivao prema društvenim prilikama. Koliko današnja kulturna intelektualna elita na prostoru bivše Jugoslavije doprinosi transformaciji nacionalističkih, konzervativnih društava, urušenih sistema vrijednosti, u ona moderna, građanska, koja istovremeno baštine izvorno i autentično, što opet vodi kulturološkom povezivanju prostora koje je politika pokidala?

Kovač: Te elite i dovele su do nacionalizma i svega onoga što se ovdje zbivalo. Naravno, postoje i drugi ljudi, mladi ljudi, pogotovo u Beogradu, okupljeni oko kulturnog dodatka Beton, koji izlazi kao dodatak lista Danas. To su mladi ljudi koji pripadaju ograničenoj generaciji, kako sebe nazivaju, koje je Milošević stavio u ograničeni prostor nacionalizma. Oni taj prostor već sada probijaju na sjajan način, obračunavajući se sa nacionalizmom, sa primitivizmom, sa svim onim što je to društvo učinilo, kako Ćirić kaže, autističnim. Vjerujem da te nove generacije, da ti mladi ljudi, te elite, moraju ponovno odigrati ulogu u tome da ta društva, na cijelim našim prostorima, moderniziraju, da budu što bliža demokraciji. Toga ima i u Hrvatskoj i u Bosni. Ne poznajem baš dobro kakva je situacija u Crnoj Gori, ali mislim da i u Crnoj Gori postoje sjajni mladi pisci koji su drugačiji i koji su već u Hrvatskoj objavili svoje knjige, koji su ovdje jako dobro prihvaćeni.

RSE: Kako crnogorska književna scena izgleda spolja gledano? Iznutra imamo stavove kako je njen dobar dio dopustio da bude političko nacionalna transmisija sa rijetkim primjerima nezavisnih i slobodnih stvaralaca. Sa druge strane, imamo pojavu relativno mladih pisaca koji su svojim stvaralaštvom skrenuli pažnju u okruženju. Kako na to gledate?

Kovač: Nisam baš dovoljno upućen u sve što se zbiva. Mogu samo reći da sam neke mlade pisce čitao, neke osobno poznajem, ali govorim samo o literaturi, a o njihovom društvenom uticaju malo znam. Njihova literatura je vrlo moderna i vrlo dobra, što je za mene i najvažnije. Kako će se stvari odvijati u Crnoj Gori, teško je predvidjeti, ali sam siguran da su to mladi pisci koji su vrlo zanimljivi i koji imaju jednu vrlo respektabilnu budućnost.

XS
SM
MD
LG