Dostupni linkovi

Koliko su korumpirane vlasti u Srbiji i Crnoj Gori - tema je najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa. O tome govore dve ličnosti koje već godinama upozoravaju na spregu vlasti i tajkuna u svojim državama i koje hrabro govore o korupcionaškim aferama.

Sagovornice Mosta su Vanja Čalović, direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora u Crnoj Gori i Verica Barać, predsednica Saveta Srbije za borbu protiv korupcije. Bilo je reči o tome zašto je privatizacija najunosniji biznis, kako se izmenom urbanističkih planova tajkunima omogućuje da zgrću milione, o lažnom sitomaštvu funkcionera, o najvećim korupcionaškim aferama u Srbiji i Crnoj Gori, kao i o tome zašto građani u Srbiji i Crnoj Gori uporno glasaju za iste ljude za koje znaju da su korumpirani.


Omer Karabeg
: Gospođo Barać, vi ste nedavno izjavili da moćne političke partije u Srbiji zastupaju privatne interese tajkuna i monopolista, a ne opšte interese. Šta pod tim podrazumevate?


Verica Barać
: To se najbolje vidi na primeru finansiranja političkih stranaka. U Srbiji se ne zna ko finansira političke stranke i njihove skupe kampanje. Finasijeri se mogu naslutiti tek kada se u parlamentu donese neki zakon koji je u interese određene poslovne grupe, ili kada usledi prodaja velikih državnih preduzeća kao što su C market ili Luka Beograd. Tada postaje jasno na koji način političke stranke nameću privatne interese tajkuna kao opšte interese.


Nakon što je usvojen Prostorni plan Crne Gore jednim potezom pera 15 kvadratnih kilometara zemljišta na kome se nalazi Solana, a čiji je vlasnik poznati crnogorski tajkun Vesko Barović, preimenovano je iz industrijske u turističku i građevinsku zonu. Tako da je gospodin Barović preko noći zaradio milione.


Vanja Čalović: Mi u Crnoj Gori imamo vrlo sličnu situaciju sa finansiranjem političkih partija. Postoji nekakava regulativa, međutim, to je toliko ispod od standarda u evropskim zemljama da je praktično nemoguće dohi do informacija o tome kako se finasiraju političke partije. Na takav model finasiranja, nažalost, pristaju i opozicione političke partije, pa se ispostavlja da niko nema čiste račune. Što se tiče toga kako vlast izlazi u susret interesima pojedinih poslovnih lobija, navešću vam jedan primjer. Nedavno je, nakon javne rasprave, usvojen prostorni plan Crne Gore do 2020. godine. Tokom javne rasprave nije bilo govora o tome da će se promijeniti namjena zemljišta koje pripada ulcinjskoj Solani. Međutim, nakon što je plan usvojen jednim potezom pera 15 kvadratnih kilometara zemljišta na kome se nalazi Solana, a čiji je vlasnik poznati crnogorski tajkun Vesko Barović, preimenovano je iz industrijske u turističku i građevinsku zonu. Tako da je gospodin Barović, koji je kupovao akcije Solane po cijeni od 30 centi, preko noći zaradio milione, jer sada kvadratni metar zemljišta Solane košta između 100 i 200 eura. Najtužnije je što nema nikakve javne reakcije kada se događaju takvi slučajevi, sve se vrlo brzo zataška.


Omer Karabeg
: Gospođo Barać, ima li slučajeva u Srbiji da, recimo, neko kupi zemljište takoreći za bagatelu, a onda se preko noći to zemljište proglasi za građevinsko, pa kupac zaradi milione.


Dobar deo privatizacije u Srbiji praktično se svodi na jeftino kupovanje nekretnina. Uništavaju se preduzeća, ljudi ostaju bez posla samo da bi se tajkunima omogućilo da za bagatelu dođu do nekretnina.

Verica Barać: Dobar primer za to je Luka Beograd koju su kupili Miroslav Mišković i Milan Beko, ustvari neka strana firma iza koje stoje ova dvojica tajkuna. Čim su oni kupili Luku Beograd, krenuo je postupak izmene generalnog urbanističkog plana Beograda donetog pre tri godine kojim je bilo predviđeno da Luka Beograd sledećih dvadeset godina ostaje na istoj lokaciji. Sada se rade studije da se Luka Beograd premesti na suprotn obalu. To je samo jedan od primera koji pokazuje kako se dobar deo privatizacije u Srbiji praktično svodi na jeftino kupovanje nekretnina. Uništavaju se preduzeća, ljudi ostaju bez posla samo da bi se tajkunima omogućilo da za bagatelu dođu do nekretnina.


Omer Karabeg:
Da li je prodaja državnih preduzeća bila glavni izvor bogaćenja sadašnjih tajkuna i visokih funkcionera u Crnoj Gori, gospođo Čalović?

Crna Gora će doći u situaciju da tajkuni imaju presudan uticaj na politiku, jer će odluke donositi onaj ko posjeduje preko 50 posto nacionalne ekonomije. Da li će to biti ruski tajkun Oleg Deripaska, ili neki Crnogorac koji je iznio novac u Rusiju ili negdje drugdje u periodu kada su se vodili ratovi na ovoj teritoriji, nije bitno, sudbina zemlje će zavisiti od njihovih odluka.


Vanja Čalović:
Sam proces privatizacije u Crnoj Gori regulisan je na jedan vrlo specifičan način, Postoji Savjet za privatizaciju koga čine članovi vlade koji nadziru svoj sopstveni rad tako što podnose sami sebi izvještaje o svom radu, pri čemu je predsjednik Savjeta za privatizaciju do nedavno bio predsjednik vlade, a sada je to njen potpredsjednik. Javnost ne može doći do osnovnih informacija vezanih za proces privatizacije. Naprimjer, ne možete dobiti podatak ko su članovi tenderskih komisija koji pregovaraju o privatizaciji pojedinih preduzeća. Ti se podaci ili proglašavaju tajnim ili vlast ulaže ogromne napore da onemogući pristup takvim informacijama. Na osnovu onoga što ponekad procuri i javnost zna se da postoje dvije vrste kupaca. S jedne strane pojavljuju se takozvane off shore kompanije čiji su vlasnici nepoznati, ne zna se da li su to stranci ili ljudi iz Crne Gore. Druga vrsta kupaca su ljudi, dobro poznati u Crnoj Gori, koji su u prvim godinama naše beskonačne tranzicije uspjeli da se probiju u prvi plan, kao što je, recimo, gospodin Brković koji je sa svojom kompanijom Vektra upravljao Kombinatom aluminijuma i zaradio desetine miliona, a onda Kombinat ostavio u ogromnim dugovima. Ili već spominuti gospodin Vesko Barović, koji je tražen od italijanskog tužilaštva zbog optužbe da je uključen u organizovani kriminal. Te dvije grupe investitora budzašto postaju vlasnici ogromnih preduzeća. Kupili su glavne nacionalne lokomotive razvoja, pa postoji opasnost da zahvaljujući svom monopolskom položaju zarobe našu ekonomiju. Crna Gora će doći u situaciju da oni imaju presudan uticaj na politiku, jer će odluke donositi onaj ko posjeduje preko 50 posto nacionalne ekonomije. Da li će to biti ruski tajkun Oleg Deripaska, ili neki Crnogorac koji je iznio novac u Rusiju ili negdje drugdje u periodu kada su se vodili ratovi na ovoj teritoriji, nije bitno, sudbina zemlje će zavisiti od njihovih odluka.


Omer Karabeg
: Gospođo Barać, rekli ste da vrhovi vlasti omogućuju pojedincima da za bagatelu dođu do javnih preduzeća. Šta oni dobijaju za uzvrat? Zašto to oni njima čine? Da li i oni dobivaju deo tog kolača?


U Srbiji nije bilo nikakvog pravog diskontinuiteta sa režimom Slobodana Miloševića. Oni koji su se obogatili u Miloševićevo vreme imali su podršku i režima i tajnih službi. Očigledno je da je imaju i danas.

Verica Barać: Pa njihovi interesi su jasni - i jednih i drugih. U Srbiju su 5. oktobar najspremnije dočekali oni koji su se obogatili uz pomoć Miloševićevog režima. Oni su finasirali i vlast i takozvanu demokratske opoziciju. U Srbiji nije bilo nikakvog pravog diskontinuiteta sa režimom Slobodana Miloševića - nema nikakve odgovornosti za zločine i pljačku prethodnog režima, nisu otvoreni tajni dosijei, tajne službe nisu pod civilnom kontrolom. Oni koji su se obogatili u Miloševićevo vreme imali su podršku i režima i tajnih službi. Očigledno je da je imaju i danas.


Omer Karabeg
: Gospođo Čalović, da li su visoki funkcioneri u Crnoj Gori bogati ljudi?



Vanja Ćalović

Vanja Čalović: Prema podacima o prihodima i imovini koje su naši funkcioneri obavezni da dostave Komisiji za utvrđivanje konflikta interesa oni uglavnom žive u siromaštvu. Neki od njih čak i u ekstremnom siromaštvu, jer, kad plate račune za struju, vodu i ostale komunalije, bukvalno ne mogu da prehrane svoju porodicu. U Crnoj Gori je sasvim normalno da predsjednik vlade kaže da nema nikakvu ušteđevinu, da nema automobil, da ima stan čiju je polovinu dobio od brata, a onda kada napusti funkciju ođednom postane jedan od najvećih akcionara jedne naglo vrlo uspješne banke u Crnoj Gori ili otvori privatni univerzitet i niz drugih kompanija. To prolazi gotovo bez reakcije u javnosti, ne postoji pritisak da naši funkcioneri objasne kako to da njihov stil života potpuno odudara od zvaničnih podatka o njihovom imovinskom stanju prema kojima oni žive gotovo na ivici siromaštva.


Omer Karabeg
: Znači, crnogorski funkcioneri su na papiru jako, jako siromašni, a u stvarnosti jako, jako bogati?



Ono što je vrlo specifično za crnogorske funkcionere je da nakon što napuste javnu funkciju naglo postaju nevjerovatni bogataši, kao što je slučaj sa gospodinom Đukanovićem, koji je kad je napustio premijersku funkciju i počeo da se bavi biznisom postao je jedan od glavnih preduzetnika.

Vanja Čalović: Ono što je vrlo specifično za njih je da nakon što napuste javnu funkciju naglo postaju nevjerovatni bogataši, kao što je slučaj sa gospodinom Đukanovićem, koji je kad je napustio premijersku funkciju i počeo da se bavi biznisom postao je jedan od glavnih preduzetnika. On je objasnio da je za svoj biznis uspio da obezbijedi kredit od neke nepoznate banke sa sjedištem u Londonu. Slična je situacija i sa gospodinom Marovićem koji se čak i nakon silaska sa funkcije predstavljao kao predstavnik vlade Crne Gore i u njeno ime zaključivao sporazume sa kompanijama sa kojima je kasnije gradio po crnogroskom primorju.


Omer Karabeg
: Gospođo Barać, da li su visoki funkcioneri u Srbiji bogati ljudi?




U predizbornim kampanjama funkcioneri u Srbiji pribegavaju trikovima da pokažu kako su jako siromašni, pa je poznat primer ministra Dinkića koji je novinare zvao kući, u goste, da im pokaže kako jako skromno živi. Ispalo je da čak nema ni dovoljno šoljica za kafu, pa su se novinari šalili kako su oni bogatiji od ministra čije ime je vezano za nekoliko krupnih finansijskih skandala

Verica Barać: Kod nas se to ne zna zato što njihove imovinske karte nisu dostupne javnosti. U predizbornim kampanjama oni pribegavaju trikovima da pokažu kako su jako siromašni, pa je poznat primer ministra Dinkića koji je novinare zvao kući, u goste, da im pokaže kako jako skromno živi. Ispalo je da čak nema ni dovoljno šoljica za kafu, pa su se novinari šalili kako su oni bogatiji od ministra čije ime je vezano za nekoliko krupnih finansijskih skandala. Ovi naši funkcioneri su dugo na vlasti. Oni ne napuštaju vlast da bi otišli u privatni biznis. Očigledno je da postoje povezane grupe tajkuna i političara koje rade zajedno. Čiji je to novac, kako se iznosi ili unosi u državu, to je potpuna nepoznanica, jer u Srbiji ne postoji sistem kontrole porekla novca. Možemo samo da naslućujemo, ali do podataka ne možemo doći.


Omer Karabeg
: Gospođo Čalović, koja je po vama bila najveća koprupcionaška afera u Crnoj Gori?


Vanja Čalović
: Mislim da je privatizacija Kombinata aluminijuma Podgorica (KAP) bio jedan od najpogubnijih poslova za Crnu Goru i za razvoj crnogorske ekonomije uopšte. Proces privatizacije Kombinata bio je zaista apsurdan jer isti čovjek koji je bio predsjednik tenderske komisije i koji pregovarao o njegovoj privatizaciji, a to je bio potpredsjednik vlade gospodin Branimir Gvozdenović, bio je u isto vrijeme i predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. Zašto je to apsurd? Zato što je ključno je pitanje prilikom pregovora o privatizaciji bila cijena struje koju će da plaća Kombinat Elektroprivredi Crne Gore. Vlasnik Kombinata je tražio nižu cijenu struje koja mu obezbijeđuje veći profit, dok je Elektroprivreda Crne Gore tražila realnu, višu cijenu. Gospodin Branimir Gvozdenović je kao predsjednik tenderske komisije prihvatio nižu cijenu, onda je taj prijedlog proslijedio Odboru direktora Elektroprivrede koji je pod njegovim predsjedništvom prihvatio tu nižu, nerealnu cijenu, a onda je kao predsjednik tenderske komisije i kao predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede obavijestio vladu, to jeste sebe kao resornog potpredsjednika, da je uspio postići dogovor. I mi smo kao država stavljeni u situaciju da zarad povećanja profita vlasnika Kombinata aluminijuma moramo da uvozimo ogromne količine električne energije za potrebe stanovništva i male privrede, što ima katastrofalne posljedice po crnogorsku privredu.

Omer Karabeg: Gospođo Barać, koja je najveća korupcionaška afera u Srbiji?



Čitav proces tranzicije i privatizacije planira se i sprovodi kao korupcionaški proces. To je pre svega omogućio zakon o privatizaciji koji je, slično kao u Crnoj Gori, jednoj grupi ljudi omogućio da privatizaciju u Srbiji obavljaju kao svoj privatni posao.
Verica Barać: Teško je to reći zbog toga što se čitav proces tranzicije i privatizacije planira i sprovodi kao korupcionaški proces. To je pre svega omogućio zakon o privatizaciji koji je, slično kao u Crnoj Gori, jednoj grupi ljudi omogućio da privatizaciju u Srbiji obavljaju kao svoj privatni posao. I pošto nema nikakvog sankcionisanja sistemske korupcije, onda vlast, da bi zamazala oči nezadovoljnim građanima, otkriva drumsku mafiju, prosvetnu mafiju, stečajnu mafiju i vrši spektakularna hapšenja. Hapsi se predsednik Trgovinskog suda kao da reč i serijskom ubici, hapsi se Dragan Đajić kao najgori kriminalac, a sve to, naravno, nema veze sa pravom, suštinskom borbom protiv korupcije.


Vanja Čalović
: Mi još uvijek nismo ušli u fazu spektakularnih hapšenja, ali imamo situaciju da se pod plaštom borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala policiji daju neka nova ovlašćenja ili donose zakoni kojima se krše prava građana. Tako je uprava policije potpisala sporazum sa M-TEL-om, jednom od telekomunikacionih kompanija u Crnoj Gori, koji je proglasila tajnim, a koji joj omogućuje direktan pristup bazama podataka telekomunikacionih provajdera, iako Evropski sud za ljudska prava u nizu svojih presuda daje do znanja se da pristup bazama podataka, odnosno listinzima, tretira na isti način kao i prisluškivanje telefona.


Omer Karabeg
: Građani se stalno žale da su političari korupirani, a uporno glasaju za one iste ljude koje smatraju korumpiranim. Kako to tumačite?


Verica Barać

Verica Barać: Nemaju izbora. Korupcija je nešto što je u Srbiji blokiralo život. Ja često navodim jedan primer koji to vrlo dobro ilustruje. Na nedavnim predsedničkim izborima, u selu gde bivši ministar i predsednički kandidat Velimir Ilić pravi kliniku za srce, 90 posto građana je glasalo za njega. Ja potičem iz tog kraja i znam da ti ljudi vrlo dobro poznaju Velimira Ilića. Oni znaju da sve što on izjavi nije tačno. Znaju da pre 10 godina nije ništa imao, znaju da nije tačno da je zemljište na kome želi da pravi kliniku nasledio, jer znaju od koga ga je kupio. Međutim, njima je potrebno da se popravi put Čačak-Kraljevo, da se izgradi akumulacija iz koje će dobijati vodu, da dobiju telefone, a to im lokalna vlast u redovnoj proceduri nikada neće obezbediti. Oni će sve to dobiti samo ukoliko gospodin Ilić ostane na vlasti i završi svoju kliniku za srce. I niko me neće u ubediti da u jednoj korupcijom zarobljenoj državi građani ne moraju da se ponašaju na taj način.


U situaciji, kada imate aposolutnu ekonomsku zavisnost ogromnog broja ljudi od partije na vlasti, razumljivo je što birači stalno biraju iste ljude.

Vanja Čalović: Vrlo teško možete da očekujete od građanina koji ne može da obezbijedi egzistenciju sebi i svojoj porodici da donosi nezavisne političke odluke. U Crnoj Gori 30 posto građana živi ispod granice siromaštva i prima neku vrstu socijalne pomoći, veliki broj ljudi radi u administraciji i njihova egzistencija zavisi od moćnika koji su na vlasti i veliki broj malih i srednjih preduzeća u kojima ima dosta zaposlenih nalazi se pod direktnim udarom različitih državnih inspekcija, poreskih službi i drugih organa kojima se država služi kao nekom vrstom prinude. U takvoj situaciji, kada imate aposolutnu ekonomsku zavisnost ogromnog broja ljudi od partije na vlasti, razumljivo je što se birači tako ponašaju i stalno biraju iste ljude. Nekada i samim građanima odgovara kršenje zakona. Recimo, kompletna Budva je bespravno gradila pred izbore zato što se znalo da se nikom neće rušiti. Neko je dogradio jedan sprat da bi mogao da zaradi malo više u toku ljetne sezone od izdavanja soba turistima, a neko je, bogami, počeo izgradnju 95.000 kvadratnih metara koja će doneti milionske profite. E, taj neko može da bude gospodin Svetozar Marović i kompanije koje su s njim povezane. Zakon je, međutim, prekšio i onaj ko je bespravno izgradio 10, 20, 30 ili 50 kvadrata, kao i onaj ko je započeo izgradnju 95.000 kvadrata, pa su i jedni i drugi učesici u nezakonitom ponašanju. Ako se zakon počne primejenjivati na udaru će se naći i jedni i drugi, pa zato i onome koji je bespravno napravio 10 kvadrata odgovara da se nastavi kontinuitet ove vlasti.


Omer Karabeg
: Gospođo Barać, mislite li da će Srbija sa tolikim stepenom korupcije moći da uđe u Evropsku uniju?


Brzo približavanje Evropi ne odgovara tajkunima jer u Srbiji još nije sve privatizovano na korupcionaški način kako se to sada čini.

Verica Barać: Veoma teško. Sistemska korupcija koja vlada u Srbiji ne dozvoljava da se izgrade institucije koje će garantovati primenu zakona, tako da mislim da će naš put u Evropsku uniju trajati mnogo duže. Brzo približavanje Evropi ne odgovara tajkunima jer u Srbiji još nije sve privatizovano na korupcionaški način kako se to sada čini. Ostalo je još dosta javnih preduzeća, ima još mnogo zemljišta koje tajkuni treba da kupe za jeftine pare. Sve dok se to ne obavi, neće biti ozbiljnih namera da se brže krene ka Evropskoj uniji.





Dok Evropska komisija tvrdi da su korupcija i organizovani kriminal ključni problem u Crnoj Gori, u isto vrijeme, svega nekoliko dana pred predsjedničke izbore, gospodin Javier Solana prima Filipa Vujanovića, predsjedničkog kandidata vladajuće stranke koja je odgovorna za takvo stanje.
Vanja Čalović: Plašim se da vladajuće strukture Crne Gore ne žele da prihvate principe koji vladaju u zemljama Evropske unije jer bi time smanjili mogućnost za malverzacije, ukinuli sebi neke beneficije i onemogućili one koji su u sprezi sa njima da nastave s bogaćenjem. Sa druge strane, bojim se da se i Evropska unija često pravi kompromise. Primjeri Rumunije i Bugarske, koje se i nakon prijema u Evropsku uniju suočavaju sa korupcijom, mogu našim političarima poslužiti kao dobar argumenat da nastave da rade na onaj način kako su to činili svih ovih godina. Navešću jedan karakterističan primjer. Dok Evropska komisija tvrdi da su korupcija i organizovani kriminal ključni problem u Crnoj Gori, da je korupcija sistemska pojava, da je kreirana od strane sistema i da na najvišem novou vlasti nema političke volje da se nešto učini na njenom elimisanju, u isto vrijeme, svega nekoliko dana pred predsjedničke izbore, gospodin Javier Solana prima Filipa Vujanovića, predsjedničkog kandidata vladajuće stranke koja je odgovorna za takvo stanje. Nakon takvih postupaka zaista ne znam da li će se od nas u procesu pristupanja Evropskoj uniji tražiti stvarni rezultati u borbi protiv korupcije ili samo forma kao što je to bio slučaj sa Rumunijom i Bugarskom.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG