Dostupni linkovi

Balkanskim političkim gatarama na temu “šta nam se sve sprema” u vezi s američkim izborima ostaje da uživaju u toj trci ali da se u međuvremenu posvete vlastitim projektima približavanja Evropi jer za sada – bar u ovom westernu – ne treba očekivati da bi i na tu scenu mogla ujahati spasonosna konjica …

Američki predsjednički izbori 4. novembra već mjesecima izazivaju interesovanje kakvo se ne pamti u novijoj istoriji. Od predigre, u kojoj se Demokratska stranka suočavala s dramatičnom odlukom: hoće li prvi put u američkoj istoriji za predsjednika kandidovati jednu ženu ili jednog crnca, pa do finala u kojem će Amerikanci birati između dvojice kandidata koji predstavljaju dva svijeta u američkoj političkoj filozofiji: jedan, 71-godišnji republikanski senator iz Arizone Džon Mekejn (John McCain), oličava “iskustvo” što se nerijetko prevodi kao “kontinuitet” ili u interpretaciji njegovog protivnika isto što i “treći mandat Džordža Buša”, a drugi, 46-godišnji senator iz države Ilinoi (Illinois) Barack Obama, “promjene” u čijoj je osnovi obećanje pravednije distribucije dobrobiti. Mekejn je među najdosljednijim podržavaocima Bušove ratne politike, Obama među njenim najdosljednijim protivnicima. Da i ne spominjemo rasnu dimenziju koja, ipak, ostavlja još jednu veliku nepoznanicu uoči novembarskih izbora: hoće li Obama i na tom nacionalnom planu moći da prevlada sve istorijske predrasude i sva podmetanja u vezi sa bojom kože, imenom i vjerom, liberalizmom i patriotizmom kao što ih je na fascinirajući način prevladao u trci za demokratsku nominaciju sa njujorškom senatorkom Hilari Klinton (Hilary Clinton)? Ta trka tek ulazi u završnicu i iduća četiri mjeseca obećavaju dnevni koktel nadmetanja i podmetanja, dotjerivanja i pretjerivanja, analize potpredsjedničkih kandidata i potencijalnih vrijednosti kandidatkinja za buduću prvu damu Amerike


Sve to je, razumljivo, prije svega drama izbora samih američkih birača ali ona ima i vrlo očite međunarodne dimenzije i privlačnost. Više nego i u jednim prethodnim američkim izborima u novijoj istoriji svijet ima i neke vrlo očite razloge da s napetom pažnjom prati koji će put izabrati Amerika nakon osam turbulentnih godina predsjednikovanja Džordža Buša: “kontinuitet” ili “promjene” u toj svjetskoj perspektivi imaju značenje razlike između produženja ili postepenog okončanja iračke intervencije; između eskalacije ili diplomatskog raspleta krize oko iranskog nuklearnog programa; između politike sankcija i izolacije ili politike dijaloga i akomodacije s nepoželjnim režimima.


Ne treba onda da čudi što američki izbor – Mekejn ili Obama – pobuđuje i velika interesovanja na našim stranama. U decenijama Titovog doživotnog predsjednikovanja bivši Jugosloveni stekli su osjećaj nesrazmjerne važnosti u svjetskim poslovima. Šta god se danas o njemu govorilo ili učilo u balkanskim školama iz perspektive nacionalističkih, i nerijetko fašizmom ili bar kolaboracionizmom inspirisanih ideologija, Tito – a sa njim i njegova zemlja – jesu imali izvanredno poštovanje u svijetu: kao vođa antifašističkog oslobodilačkog pokreta u Drugom svjetskom ratu; prvi komunistički vođa koji se oslobodio diktata sovjetske imperije; jedan od osnivača i lidera pokreta nesvrstanih … imao je ugled i uticaj koji su prevazilazili veličinu i realni značaj njegove zemlje. Zapad je poštovao i podržavao, pa i ekonomski i vojno pomagao, taj titoistički projekt, dajući njegovoj zemlji osjećaj važnosti u kojem se uoči svakih naročito američkih predsjeddničkih izbora tradicionalno postavljalo i pitanje: a gdje smo tu mi?


Ako je danas riječ o tome šta će jedan ili drugi američki izbor značiti za američku politiku prema Bosni i Hercegovini i šire – prema njenom balkanskom okruženju – moglo bi se s velikom dozom sigurnosti reći kako tu ne treba očekivati značajnije promjene. Uprkos vrlo naglašenim razlikama u predizbornoj retorici u vezi s najvažnijim američkim spoljnopolitičkim temama – iračkom ratu, Iranu i Afganistanu, imigraciji i slobodnoj trgovini, Kubi i drugim ideološki nepoželjnim režimima – u stvarnosti oba kandidata sa tih krajnje desnih ili lijevih pozicija manevrišu prema političkom centru, pri čemu Mekejn nastoji da pokaže kako njegov izbor ne bi značio “Bušov treći mandat” a Obama kako će raditi na “odgovornom okončanju iračkog rata”, što znači da neće biti naprasnog povlačenja.


Kad je o Balkanu riječ, ta dimenzija kontinuiteta američke politike može se odgonetnuti bilo iz dosadašnjih pozicija Džona Mekejna ili iz izbora spoljnopolitičkih savjetnika kojima se okružuje Barak Obama.


U Mekejnovom slučaju Bosna i Balkan bili su na neki način definirajuća pitanja izgradnje njegovog političkog viđenja svijeta. Kao vijetnamski veteran i bivši ratni zarobljenik, on je pune dvije decenije nakon tog rata bio krajnje sumnjičav prema američkim vojnim intervencijama i protivio se vojnom angažovanju u Libanu osamdesetih, i Somaliji i Haitiju devedesetih, i tek je polovinom devedesetih – sa slikama masovnih progona i pokolja u Bosni – postao zagovornik vojne intervencije u zaustavljanju “etničkog čišćenja”. Tada se pridružio demokratskoj administraciji predsjeddnika Klintona u opredjeljenju za intervenciju i u Bosni i kasnije na Kosovu: Balkan je tako doprinio izgradnji neke vrste američkog konsensusa, povezujući i demokrate i republikance u saglasnosti o istorijskoj odgovornosti da se zaustave i Slobodan Milošević i Sadam Husein.


Od Baraka Obame, sa svim obećanjem “promjena” u američkim i unutrašnjim i spoljnim prioritetima, takođe ne treba očekivati da bi pored svih aktuelnih žarišta mogao preduzeti značajnije inicijative na Balkanu. Ali, sigurno je i da njegova administracija ne bi tolerisala bilo kakva potkopavanja regionalnog mira. Treba samo pogledati ko su sve njegovi vodeći savjetnici za spoljnu politiku i nacionalnu bezbjednost – uključujući Klintonovog državnog sekretara i savjetnika za nacionalnu bezbjednost Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) i Entoni Lejka (Anthony Lake), senatora Džozefa Bajdena (Joseph Biden) i generala Veslija Klarka (Wesley Clark), sve same najistaknutije zagovornike snažnog odgovora na ubijanja na Balkanu – pa da se zaključi kako u odnosu na taj region treba očekivati kontinuitet američke politike. Ovo utoliko prije što se američko posredovanje i liderstvo na projektu mirne Bosne u krugovima vodećih demokrata ističe kao uzor kako bi se moglo ili čak trebalo okončati iračku priču.


Tako i balkanskim političkim gatarama na temu “šta nam se sve sprema” u vezi s američkim izborima ostaje da uživaju u trci ali da se u međuvremenu posvete vlastitim projektima približavanja Evropi jer za sada – bar u ovom westernu – ne treba očekivati da bi i na tu scenu mogla ujahati spasonosna konjica…

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG