Arif Grahović imao je 13. godina kada su se u Velikoj Kladuši dogodili sukobi pripadnika Narodne obrane i Petog korpusa Armija BiH. U tim sukobima Arif je izgubio oca i brata. Sa završetkom rata u BiH Arif i druga djeca poginulih pripadnika Narodne obrane bili su obilježeni kao djeca čiji su roditelji poginuli na pogrešnoj strani. Zbog političke opredijeljnosti njihovih roditelja ova djeca bila su uskraćena za svaku vrstu pomoći:
„Nisu riješili taj problem po pitanju djece, da djeca nisu čitav život diskriminirana, da ne znači to ako je njihov roditelj poginuo da su oni nešto skrivili. Rat je bio, desilo se - i šta? Da imaju neka primanja. Puno djece nije imalo ni za autobuse, ni za sendvič, ni ništa. Morali su pješačiti 10 kilometara do škole, pet. A kako će mu mati reći evo ti marka kad je nema. Znači, to bi trebalo biti zadovoljeno, bar na taj način da djeca imaju neku privilegiju - jer ipak to je dijete bez roditelja.“
Sin Hašije i Adila Muhamedagića jedna je od prvih žrtava u sukobu Narodne obrane i Petog korpusa. Iako je poginuo kao borac, danas je njegov status -civilna žrtva rata:
„Upravo to je ono s čime se ja nikako ne mogu pomiriti - da je moje dijete ustvari civilna žrtva rata. I to nikako ne mogu prihvatiti, jer zna se da je bio pripadnik jedinica Narodne odbrane i da je među prvima poginuo, i to od stvarno zabranjenog oružja - od snajperskog metka.“
Oboje kažu kako je teško bilo živijeti u Kladuši nakon rata. I danas se vodi sudski proces oko povrata njihovog stana, a Hašija je tek prošle godine vratila prijeratni posao:
„Kao prosvjetni radnik vratila sam se ’96. godine u Kladušu s namjerom da ću se vratiti u svoju školu, da ću raditi jer sam radila skoro preko 30 godina u prosvjeti. Međutim, nisam naišla na razumijevanje. Svi oni koji su tada otišli, koji su bili na toj drugoj strani, nas šest je bilo, smo osnovali udruženje nezaposlenih prosvjetnih radnika. Borili smo se, ali je veoma malo bilo koristi.“
U Bosanskoj krajni više od 1.400 djece pripadnika NO ostalo je bez jednog ili oba roditelja. Oni su bili izloženi svakoj vrsti diskrimancije. Kemal Keserović, zastupnik Demokratske narodne zajednice u Skupštini Unsko-sanskog kantona, jedan od najzaslužnijih da se 13 godina nakon rata priča o obespravljenoj djeci na ovom području polako otvara:
„Trinaest godina je gotovo, ukoliko govorim iz domena samo te djece, da ta djeca ni dan-danas nisu ostvarila pravo. Znači, 13 godina je prošlo i s obzirom na Konvenciju o dječijim pravima gdje su djeca gledaju do 18 godina, oni neće moći ostvarivati, ponovno ponavljam, jedno pravo koje bi trebali ostvarivati.“
Porodice poginulih pripadnika Narodne obrane obraćale su svim razinama vlasti u BiH - od Predsjedništva do Vijeća ministara, te međunarodnim institucijama. Niko od pomenutih nije ni pokušao riješiti barem pitanje djece, ističe Admil Mulalić, načelnik općine Velika Kladuša:
„Nažalost, ja sam očekivao da će vladajuće strukture u Federaciji BiH, prije svega, imati razumijevanja za taj problem i da će jednostavno riješiti ga i da neće stvarati oponente nekakvim budućim, progresivnim procesima. S druge strane, to pitanje se mora smatrati kao neko humano i humanitarno pitanje, a ne nikako kao političko. Ono je još uvijek, nažalost, u sferi političkih događanja.“
Prije tri godine Ustavni sud Federacije BiH donio je odluku da je Zakon o braniteljima Federacije neustavan, te da se prava porodica pripadnika Narodne odbrane moraju uskladiti sa ostalim. Ni dan-danas ta odluka nije provedena. Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava:
„Prvo mislim da je neshvatljivo i nedopustivo da premijer Vlade Federacije odbija od 2005. godine do danas da primijeni odluku Ustavnog suda Federacije koji je proglasio neustavnim Zakon o pravima boraca i članovima njihovih porodica. Taj zakon je ozakonio diskriminaciju djece onih koji su bili na strani autonomije, na strani Fikreta Abdića u doba sukoba. Dakle, to je prva stvar - vlast BiH svjesno diskriminiše tu djecu i to je apsolutno nedopustivo.“
Do 2013.godine sva djeca poginulih pripadnika Narodne odbrane postat će punoljetna. Porodice poginulih pripadnika Narodne odbrane jedino polažu nadu u Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu.
