Dostupni linkovi

Drago Buka, glumac i reditelj u sarajevskom Pozorištu mladih, na scenu matičnog pozorišta postavio je Shakespeareovu „Buru“, u lutkarskoj verziji, što je izazvalo dosta nedoumica u kulturnoj javnosti. Međutim, unatoč nekim „nevjernim Tomama“, predstava je izvanredno prihvaćena od najmlađih i svjedoči kako se radi o istinskom teatarskom poduhvatu, koji afirmiše prave vrijednosti ove umjetnosti i promoviše specifičnu misiju koju imaju pozorišne kuće okrenute najmlađoj publici.

RSE: Drago, da li se tvoja očekivanja od predstave „Bura“ ostvaruju? Dolaze li djeca i kako reaguju?

Buka: Odigrano je deset repriza, što je jako dobro, a gledalo ih je preko 2.500 djece. Zasigurno ti mogu reći da djeca školskog uzrasta predstavu jako dobro prihvataju, jer sasvim mogu da razumiju i priču i sve ostalo.

RSE: Neke tvoje kolege iz pozorišnih kuća „za odrasle“, sumnjičavo su klimali glavom na informaciju da praviš lutkarskog Shakespearea.

Buka: Da. Ne bih htio da me neko pogrešno razumije, ali oduvijek postoji neka surevnjivost ljudi iz pozorišta „za odrasle“ prema stvaralaštvu i prema ljudima koji se bave pozorištem „za djecu“. Upravo je to i razlog što sam radio Shakespearea, jer sam pomislio da je za to zaista došlo vrijeme, nakon svih tih ružnih godina koje su iza nas. Počeli smo s manjim projektima i postepeno smo radili sve veće i bolje, nakon čega sam pomislio da bi djeci trebalo predstaviti jednog značajnog pisca. U tom svom promišljanju sam došao do Shakespearea i do njegove „Bure“.

RSE: „Bura“ je inače posljednjih godina postala predmetom interesovanja književne teorije. Ti se, naravno, ne uključuješ u to, ali tu bajkovitu priču adaptiraš tako da najmlađima otvoriš svijet naizgled teških pitanja u vezi sa životom, u vezi sa dobrom i zlom.

Buka: Upravo tako, ja sam „Buru“ adaptirao. U mojoj viziji ona traje 50 minuta. A kada bi se integralni tekst „Bure“ postavio na scenu, znamo da bi trajao bar četiri sata. Znači, ja sam je dobrano skratio i prilagodio uzrastu naše publike. Ciljna grupa su bili osnovnoškolci. Mada mislim da je mogu gledati i učenici nižih razreda srednjih škola, pogotovo oni koji u lektiri imaju Shakespearea. Namjerno sam htio da radim sa lutkama. Prije 30 godina smo imali „Buru“ na repertoaru u našem pozorištu, u kojoj su igrali živi glumci. Kad sam već došao na ideju da radim Shakespearea, sjetio sam se da smo imali „Buru“ prije 30 godina i zaključio da bi bilo krasno da je imamo ponovo, ali da sada bude u nekom drugom maniru. Lutke mogu mnogo toga što živ glumac ne može, a s druge strane ne mogu mnogo toga što živ glumac može. Radi se o drukčijem mediju, druge su mogućnosti i sve to je rezultiralo time da smo se mi upustili u ovaj projekat.

RSE: Po svemu sudeći, ti smatraš kako „mali ljudi“ imaju mnogo šire interesovanje i slojevitije potrebe. Više od 35 godina si u Pozorištu mladih.

Buka: Ja sam u Pozorište mladih došao sticajem okolnosti – ne bih sad o tome pričao, to je mnogo daleka i dugačka priča – ali sam vremenom, radeći u njemu, shvatio sam da je ovo jedan predivan posao, zapravo da je to pionirski posao sve vrijeme svog trajanja, bez obzira koliko dugo ga radite, jer stalno dolaze nove generacije koje dovodimo u pozorište da otkriju ljepotu teatra. Nekako sam ubijeđen, kad ne bi bilo našeg teatra, da ne bi bilo ni pozorišne publike.

RSE: Jesi li nekad bio frustriran činjenicom da glumci iz Narodnog ili narodnih pozorišta, odnosno iz tzv. velikih kuća, nose svu slavu, sve počasti ove profesije, a ti imaš tek ove treptajčiće dušica koje se suočavaju s novim zagonetkama? Drugim riječima, zavidiš li tim ljudima?

Buka: Ne, nikako. Nikad nisam bio frustriran time što oni imaju neke počasti koje ja nemam, više sam bio frustriran njihovim nipodaštavajućim odnosom prema mom pozorištu i prema mom poslu. Više me to vrijeđalo. Navest ću ti jedan primjer. Desilo se to davno, prije rata. Bili smo na Festivalu u Jajcu. Predsjednik žirija je prišao mom tadašnjem direktoru i rekao mu: „Predstava ti je fantastična. Zasigurno je najbolja od svih. Međutim, nećemo vam dati prvu nagradu, jer ne može fićo da se poredi s mercedesom“. Čovjek ga je pitao: „Izvini, o čemu pričaš?“ Odgovorio mu je: „Vi ste fićo, a mercedes je Narodno pozorište“. Tako da su te godine, da nam ne bi dali zvaničnu prvu nagradu, izmislili specijalnu nagradu za nas, a prvu nagradu nisu dodijelili nikome. E to je frustracija.

RSE: igrao si i u drugim kućama, ali si čari glumačke slave doživio tek pod stare stvaralačke dane, igrajući u televizijskoj seriji. Šta je bolje, intima malog pozorišta ili uzbuđenja velike javne scene?

Buka: Zasigurno je prijatno, kad ideš ulicom da te ljudi prepoznaju, s tobom razgovaraju, nešto te pitaju… To u svakom slučaju čovjeku godi, laska mu, jer svi smo mi sujetni. Da nismo sujetni, ne bi bili glumci. Ali, moram ti reći da to u jednom trenutku počne i da smeta. Ipak mislim da je ljepše ono što se događa u teatru, ona neka intima malog prostora, sa nekoliko kolega s kojima radiš. Svaka predstava je doživljaj za sebe. Televizija je nešto gdje pred kamerom nešto ponavljaš po nekoliko puta, dok reditelj ne bude zadovoljan, dok mu se ne učini da je to najbolje što se može napraviti. A poslije, kad se to emituje, vidi se da je možda moglo i drugačije i bolje, međutim onda je kasno. Kad to cijelo snimiš, gotovo je. A pozorišna predstava raste, svaka je drugačija, svaka je za sebe, u svakoj se dogodi nešto novo, nešto neobično, nešto neočekivano.

RSE: Za kraj neminovno pitanje u vezi statusom našeg pozorišta i kulture uopšte. Pročitao sam jednu tvoju izjavu u kojoj si rekao: «Kako koja država, kultura sve niže».

Buka: Mora da sam u tom trenutku zbog nečeg bio očajan. Ali, to nije daleko od istine. Nekako smo mi uvijek na margini, nekako smo uvijek u trećem planu. Svi ti ljudi koji vode državu, nekako ne misle o nama previše. Naročito sad ovi novokomponovani.

RSE: Možda nikad nisu išli u Pozorište mladih, niti gledali lutkarsku predstavu.

Buka: Ti ljudi niti idu u pozorište, niti znaju kako mi živimo, ne znaju od čega živimo, kako pravimo predstavu, kroz šta sve glumac prođe dok dođe do uloge. Oni pojma o tome nemaju, a u poziciji su da odlučuju o našim životima, o našim platama, o tome koliko novaca će dati pozorištu. U zadnjih nekoliko godina se događa to da pozorište svake godine mora raspisivati tendere za nabavku od toaletnog papira do magnetofona i rasvjetnog tijela.

RSE: Žalosna je stvar i to da je za pozorište rasvjetno tijelo najskuplja stvar.

Buka: O tome odlučuju ljudi koji zapravo ne znaju zbog čega to nama treba. Oni odlučuju o tome da li će nam dozvoliti da to kupimo ili nam neće dozvoliti da to kupimo. To je ono što čovjeka čini nesretnim. S druge strane vidiš da neke druge vrijednosti, za koje nisam siguran da li su uopšte vrijednosti, ne bih se u to upuštao, tipa – religija i slično, jako napreduju, uzimaju sve više prostora u društvu. Ja nemam ništa protiv religije, nemam ništa protiv ljudi koji učestvuju u tom segmentu života, ali nekako sam uvijek mislio da je to privatna stvar svakog pojedinca, da se ne bi trebalo ticati toliko države koliko bi trebala da je se tiče recimo kultura. Zbog toga sam kazao: „Kako koja država, sve manje kulture“.

XS
SM
MD
LG