Jasmin Mehinagić iz Kaknja kao policajac je radio 25 godina. Policijsku školu završio je osamdesetih godina u Sarajevu, a bez posla je ostao dva puta: prvi put nakon što su mu u MUP-u izgubili dosije, a drugi put prije šest godina odlukom IPTF-a. Iako su svi sudovi, od opštinskog do federalnog, presudili u njegovu korist, odlukom tadašnjeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna sudski procesi su poništeni.
Od kada je izgubio posao kao policajac Jasmin traži zaposlenje u svim strukama:
„Čak sam se obraćao u Kaknju i rudniku da idem u jamu. Međutim, ostala je ljaga - ono decertificirani policajac. Pokušavao sam na raznim mjestima. Nažalost, imam suprugu koja je te godine kad sam dobio otkaz nakon dva mjeseca 2001. oboljela od karcinoma, imam dvoje djece. Nabavio sam neki kamion uz pomoć prijatelja i prije dvije godine doživio tešku saobraćajnu nezgodu. Zadobio sam teške povrede i sada se borim da na bilo koji način zaradim koju konvertibilnu marku.“
Dvadesetšestogodišnji Saša Hamović iz Trebinja nakon završene srednje škole MUP-a u Banjoj Luci zaposlio se kao policajac u rodnom gradu. Saša kaže da je od 60 policajaca u tamošnjoj policiji jedini imao završenu srednju školu za to zanimanje. Uprkos tome, prije šest godina je ostao bez posla:
„Pokušao sam mnoga mjesta, ali gdje god da dođeš, u bilo koju firmu da zatražiš posao, kad kažeš da si po zanimanju policajac, ono decertifikovani, svi te gledaju nekim drugim očima, kao da kažu kad nisi valjao u policiji... Dosta njih ne zna pravu istinu. Svak kaže vidjećemo, ovo, ono, ali nigdje nije bilo posla. Ni dan-danas ga nema. Mi pošteni ne možemo da radimo, a ovi kriminalci, mnogi što se kriju iza uniforme ti rade. Četiri godine je država ulagala u mene, a sada im ne valjam. Malo je takvih policajaca u Hercegovini, pogotovu u Trebinju. Ovi što su bili pogodni komandirima, starješinama, što su radili za starješine neke poslove i danas rade, a ovi pošteni i školovani ne mogu da rade.“
Naser Sejdić iz Bosanskog Šamca nakon 25 godina provedenog u službi policajca za otkaz je saznao iz medija. Kaže da ga niko ni poslije odluke IPTF-a nije zvao da mu saopšti odluku, niti je ikad dobio rješenje o prestanku radnog odnosa:
„Istjeran si na ulicu i doviđenja. Ja, žena i dvoje djece. Poslije mi ženu nisu htjeli zaposliti, i žena mo nije imala posla, ni ja. Jedan sin mi je stariji 26 godina, a mlađi sad završava ekonomsku. Znači, ostao sam na ulici. Išao sam, tražio, isto kao moj kolega i svi mi isto tako smo doživjeli - da ne mogu naći posla nigdje sebi, aposlutno nigdje. Gdje sam se god obratio, kažu obrati se predsjedniku opštine, imaš li ovu vezu, imaš li onu vezu. Što kaže kolega - ti si bio policajac, ne valjaš i doviđenja. Radim na mješalici za 25 maraka dnevnicu - i hoće ti gazda dati hranu ili da popiješ nešto, eto to je način da preživljavam.“
Decertifikovani policajci, osim što smatraju kako je za njihov trenutni položaj kriv OHR, kažu da ni domaće vlasti nisu mnogo učinile da im pomognu. Navode da je nakon njihove dugogodišnje borbe za pravo na rad vrijeme da se i predstavnici bh. vlasti uključe u rješavanje njihovih problema.
