Priredio: Predrag Tomović
Prije gotovo 8 godina, siti svog statusa dežurnih krivaca u Evropi, Srbi su oborili vlast Slobodana Miloševića. Ta revolucija, međutim, nije Srbiju čvrsto povela putem bržeg približavanja Zapadu. Demokratija u Srbiji tada je omanula u borbi protiv kancera koji godinama razara tu zemlju – a to je radikalni nacionalizam.
Ta bolest ponovo se vratila među Srbe kada je na dnevni red međunarodne zajednice došlo rješavanje pitanja statusa Kosova. Kako se taj region pod kontrolom UN proteklih godina približavao nezavisnosti, premijer Vojislav Koštunica podgrijavao je strasti i govorio kako se Srbima sprema velika nepravda. Istovremeno, nije bilo niti jednog srpskog političara koji je bio voljan da natjera svoj narod da se suoči sa njihovom nedavnom krvavom prošlošću na prostoru Balkana. Desetine hiljada onih koji su marširali ulicama Beograda nakon proglašenja nezavisnosti Kosova podsjetilo je na Miloševićeve godine. Nacionalisti su svakoga ko je govorio da bi Srbija trebalo nakon toga da ostane u dobrim odnosima sa Evropom i Amerikom nazivali – izdajnikom.
Takav epilog oko Kosova trebalo je da označi i krah Demokrata na izborima. No, Srbi su i pored gubitka Kosova sačuvali razum i sagledali koji je njihov pravi interes. Najveći nacionalisti, Radikali, nijesu uspjeli da potvrde uspjeh sa prošlih izbora, osvojili su svega 29 odsto, što je ispod očekivanja njihovih pristalica. Na obećanju da će raditi za integracije Srbije u EU prozapadni blok Borisa Tadića dobio je podršku 39 odsto glasača.
Nakon nedjeljnih izbora situacija je daleko od idealne. Nijedna koalicija nije osvojila većinu u parlamentu, tako da će Miloševićevi Socijalisti, po svemu sudeći izvući najveću korist. Prirodni saveznici Ivice Dačića su Radikali i partija Vojislava Koštunice. Još bi, međutim, mogao da ih privuče savez sa Tadićevim blokom Za evropsku Srbiju jer bi na taj način završili posao na stvaranju imidža SPS kao partije koja pripada izvornoj ljevici i koja želi da se oslobodi balasta Miloševićeve prošlosti.
Prije gotovo 8 godina, siti svog statusa dežurnih krivaca u Evropi, Srbi su oborili vlast Slobodana Miloševića. Ta revolucija, međutim, nije Srbiju čvrsto povela putem bržeg približavanja Zapadu. Demokratija u Srbiji tada je omanula u borbi protiv kancera koji godinama razara tu zemlju – a to je radikalni nacionalizam.
Ta bolest ponovo se vratila među Srbe kada je na dnevni red međunarodne zajednice došlo rješavanje pitanja statusa Kosova. Kako se taj region pod kontrolom UN proteklih godina približavao nezavisnosti, premijer Vojislav Koštunica podgrijavao je strasti i govorio kako se Srbima sprema velika nepravda. Istovremeno, nije bilo niti jednog srpskog političara koji je bio voljan da natjera svoj narod da se suoči sa njihovom nedavnom krvavom prošlošću na prostoru Balkana. Desetine hiljada onih koji su marširali ulicama Beograda nakon proglašenja nezavisnosti Kosova podsjetilo je na Miloševićeve godine. Nacionalisti su svakoga ko je govorio da bi Srbija trebalo nakon toga da ostane u dobrim odnosima sa Evropom i Amerikom nazivali – izdajnikom.
Takav epilog oko Kosova trebalo je da označi i krah Demokrata na izborima. No, Srbi su i pored gubitka Kosova sačuvali razum i sagledali koji je njihov pravi interes. Najveći nacionalisti, Radikali, nijesu uspjeli da potvrde uspjeh sa prošlih izbora, osvojili su svega 29 odsto, što je ispod očekivanja njihovih pristalica. Na obećanju da će raditi za integracije Srbije u EU prozapadni blok Borisa Tadića dobio je podršku 39 odsto glasača.
Nakon nedjeljnih izbora situacija je daleko od idealne. Nijedna koalicija nije osvojila većinu u parlamentu, tako da će Miloševićevi Socijalisti, po svemu sudeći izvući najveću korist. Prirodni saveznici Ivice Dačića su Radikali i partija Vojislava Koštunice. Još bi, međutim, mogao da ih privuče savez sa Tadićevim blokom Za evropsku Srbiju jer bi na taj način završili posao na stvaranju imidža SPS kao partije koja pripada izvornoj ljevici i koja želi da se oslobodi balasta Miloševićeve prošlosti.
Srbima sada ne treba nista manje niti više nego da im bude jasno predočeno šta treba da učine kako bi bili dobrodošli u evropsku porodicu. To uključuje odustajanje od bilo kakvih tužbi protiv Kosova i isporučivanje preostalih optuženih Srba Tribunalu u Hagu. I Brisel bi jedinstvenim stavom o Kosovu trebalo da pošalje poruku vlastima u Beogradu i narodu u Srbiji.
Mnogim Srbima neće se dopasti ta poruka. Šteta, ali za očekivati je da će mnogo više Srba vidjeti sopstvenu budućnost u Evropi i da će podržati one snage koje će njihovu zemlju povesti do tog cilja.
