„Ja sam Zerin Džambić. Rođen sam u Tuzli ’61. godine. Sad sam penzioner, ratni vojni invalid 60 posto.“
„Nerazumijevanje u porodici gdje sam ja bio krivac, ispravljanje nekih stvari gdje sam ja bio krivac, nesanica koju sam ja doživljavao, pušenje cigareta, uopšte tri mjeseca nespavanja. Onda na kraju, kada se taj krug zatvori, bježite iz kuće. I dalje ne znate šta je, u grudima vas steže, osjetljivi ste, plačete, teško dišete, ne vidite izlaza. Čak sam bio došao i do suicida gdje me je dijete opomenulo.“
Nakon tri mjeseca patnje, Alija Muratović potražio je stručnu medicinsku pomoć. Ustanovljeni su mu simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja, ili PTSP-ija, i na liječenju u bolnici ostaje 110 dana. Muratović ističe da su najveći problemi sa kojima se susreću ljudi sa PTSP-ijom nerazumijevanje okoline:
„Boli nas kad nas prozivaju budalama. Mi nismo budale, mi smo ljudi koji živimo sa jednom povredom, gdje smo ušli zdravi u rat, a izašli sa jednom velikom povredimo i sad se trudimo da to dokažemo.“
Prateći životne priče tri muškarca koji se redovno sastaju na seansama grupne terapije, autor i producent sarajevske produkcijske kuće XY Films, Aldin Arnautović, napravio je dokumentarni film „Fantazija“ koji govori o ljudima oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja:
„Kad pogledate na ulici ponašanje ljudi, povećanu dozu agresivnosti i kratke fitilje u mnogim situacijama, postaje vam jasno da se nešto faktički s nama desilo, a da neke zvanične institucije kojima bi to trebao biti posao ne govore, ustvari, šta nam se desilo. I odatle je eto krenula zainteresiranost za posttraumatski stresni poremećaj, što je rezultiralo na ovakav način - filmom koji će ljudi gledati i pokušati shvatiti.“
Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, u BiH je više od 10 posto stanovništva oboljelo od posttraumatskog stresnog poremećaja. Samo u Tuzlanskom kantonu evidentirano je skoro 1500 oboljelih. Psiholog dr. Slobodan Pavlović jedini je istraživao simptome psihičkog poremećaja kod ratnih veterana:
„To su najčešće simptomi koji se javljaju u vidu naviranja onih slika i doživljaja ratnih događanja, svega što su vidjeli i doživjeli, bilo u mislima ili vidu noćnih mora, odnosno noćnih košmarnih snova. Zatim se javljaju simptomi da nerado o tome pričaju, izbjegavaju sve što bi ih podsjetilo na to, nerado gledaju filmove, pogotovo ako imaju ratnu tematiku, jer svako podsjećanje izaziva ponovo jaku uzbuđenost. Zatim, tu su simptomi sa poremećajem sna - najčešće kratak san, često se budi, u snu se trza, nemirno spava, preznojava, budi uznemiren, uplašen - zatim smetnje u vidu koncentracije, otupljivanje emocija prema svojim najbližim.“
„Fantazija“ je film koji isprepliće dvije različite, paralelne priče. Jedna je o fantaziji koju psihijatar i terapeut primjenjuju kao terapiju za mentalno oboljele, a druga je priča o životu ljudi koji boluju od ovog poremećaja. O značaju ovog filma za ljude sa PTSP-ijom govori Alija Muratović:
„Film nam je puno pomogao. Gdje god nastupimo pokažemo svoj film. Taj film nam je budućnost za edukaciju koju bismo mi željeli, po osnovnim školama, po srednjim, gdje djeca mogu prepoznati svog roditelja, tako da ćemo s razine našeg oboljenja, da ne budemo više pelcer rasade, uz pomoć filma spriječiti ovo i da ćemo imati bolje efekte i manji broj suicida.“
Film „Fantazija“ prvi put je prikazan na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Zanimanje za ovaj film je veliko, pa je u prethodnih mjesec dana film prikazan i na četiri međunarodna filmska festivala. Aldin Arnautović:
„Prilikom pravljenja filma nisam razmišljao faktički o tome gdje će biti prikazan i na koliko festivala, niti mi je to na neki način bilo bitno. Ali ono što je dobro, sad kad gledam iz ove perspektive, jeste što je uspio da ima taj neki svoj festivalski put u petnaestak država dosad i ide dalje. I ono što u svemu tome imponuje svima koji su radili na tome jeste da širi jednu priču o jednoj zemlji, o jednom problemu koji ta zemlja ima. I nadam se da će pridonijeti nekom našem dugoročnom cilju prevazilaženja tog problema.“
