„Skočio sam. U trenutku kada je trebalo da pristupim otvaranju padobrana, osjetio sam samo blagi otpor, a to se izvukla navlaka padobrana ’parakomander’, a iz nje uopšte se nije se kupola raširila. Probao sam rukama da to otvorim, nije išlo. I onda sam pristupio da otvaranju rezervnog padobrana. Rezervni padobran se nije otvorio. Agonija je trajala par sekundi. U jednom trenutku sam već vidio da je blizu i zemlja, pristupio sam spremanju da prosto udarim ja u zemlju, a ne ona u mene. U trenutku sam osjetio jaki udar, zujanje, lomljavu i vidio sam kako ljudi trče prema meni.“
Pao je u kukuruzno polje nedaleko od aerodroma. Povrede od udara u zemlju bile su velike - polomljeni četvrti, peti i šesti kičmeni pršljen, slomljene noge i nekoliko rebara, te pukla plućna maramica. Nakon mjeseci liječenja potpuno se oporavio, a najviše je, kaže, sretan jer je ostao potpuno pokretan. Prvi mu je prišao i pomogao vlasnik polja Jakup Hasanović.
Jedan od svjedoka pada bio je i Mićo Tadić, danas penzioner iz Malog Zvornika, a nekadašnji zaposlenik na aerodromu Dubrave, koji je Savića i prevezao kombijem do bolnice:
„I mi tamo doletimo, on sjedi, ja ’Neđo, Neđo’, vidim živi, sjedi on znaš ali ... Elem tamo i onaj čovjek Jakup - i, bome, otkud su u nas bile neke daske, mi smo njega na deske povalili. I mi njega natovarimo, poslije i Ivica, i on ’vamo sletio, natovarimo ga i u Tuzlu - i nema mog Nedže.“
Savić danas priča kako se prisjeća da je pred sami skok iz aviona dobio neki čudan predosjećaj, da je čak i oklijevao, pa mu je i pilot Ivica Terzić nekoliko puta morao reći: ’Idemo, Neđo.’ U trenucima dok se grčevito borio da otvori bilo koji od padobrana, padao je ka zemlji brzinom većom od 50 metara u sekundi:
„Toliko mi je prošlo toga u mislima da bi se mogla napisati jedna priča. Prvo u trenutku sam pomislio da li je moguće da se to dešava, pomislio sam da li to sanjam, pa sam sebi govorio: ’Neđo, probudi se, pa da li je moguće da ćeš poginuti.’ Svo to razmišljanje je trajalo do momenta kad sam vidio da je to već stvarnost, da ću udariti u tu zemlju.“
Neđina prava ljubav nije bila padobranstvo nego letenje, a dugo čekanu letačku dozvolu dobio je dan prije nesreće. U vojsci su mu naredili da šuti o svom padu, a zauzvrat su mu obećali da će ponovo poletjeti. Letio nije više nikada, ali je u kasnijoj obaveznoj vojnoj službi u Nišu, pobijedivši strah, padobranom skočio još 80 puta. U svemu mu je, kaže, pomogla i tadašnja djevojka, a danas supruga Ljubica, koja mu je podarila i dvoje djece. Vjeruje da mu je život spasila viša sila.
Mićo Tadić, sa druge strane, ima racionalnije objašnjenje kako je Savić uspio preživjeti pad od 1200 metara:
„ I ti su sad kukurizi bili na redak, znate. I sad je to bilo u drugu ruku da se kopa, pa imaju oni plugovi koji bacaju na dvije strane, zagrću pola ovog reda, pola onog. I sad kad je on dole skočio, to ti je bilo isto kao da je on na jedno tri spužve pao, tako je to bilo umekšano. Da je bio neki beton, ja ne vjerujem da bi on prošao kao što je prošao tu.“
Neđo Savić danas živi u Zvorniku gdje pilotira vozilom hitne pomoći. Svoj život je opredijelio ka tome da pomaže ljudima. I danas osjeća posljedice pada, ali ga najviše boli činjenica da je izigrano obećanje da će se vratiti pilotskom pozivu. Boli ga i što su ga zaboravile kolege padobranci, iako je, kaže, i danas potpuno spreman da ponovo iskusi strast leta sa padobranom.
