Utorkaši su se našli, prvi put sa sviješću da više nema Borisa Dvornika. Bartul Terzić:
"Atmosfera je posvećena uspomenama na njega. On je jedan fini i dragi prijatelj. Ostat će tako dok smo i mi tu."
"Sanja sam kako sam umra i kako su me vukli karocom na groblje. A opet mi se čini da nisan sanja, nego da je to bilo ka zaprave. A umra san!? Di ja mogu ovo biti nego na drugome svitu."
Ne, to nažalost, nije prvoaprilska šala, nego istina posuđena iz jednog Dvornikova monologa iz Roka i Cicibele, Miljenka Smoje.
Smoje je bio pisac, a Dvornik glavni protagonist slike veselog Splita, grada koji umije šaliti se na svoj i tuđi račun, grada kojemu je svaki dan Prvi aprila, dan ludosti i veselja. Dvornik je na posljednje Valentinovo, kad su se na Smojin rođendan okupili njegovi štovatelji, pričao o dvoru starog ribara Šanta, gdje su se u boljim vremenima nalazili:
"Šanta nikada nije plaćao struju. Doša bi stari inspektor, sjea s njima da popije čašu vina i iša bi ća."
Zahvaljujući Miljenku Smoju i ogromnoj popularnosti njegovih TV serija - Naše Malo misto i Velo misto - Boris Dvornik je postao simbol Splita i Dalmacije, a u samom Splitu se na taj tron popeo glumeći i pjevajući u
Tijardovićevim operetama.
Planirao je Dvornik dogodine izdati i svoju biografiju. Trebao je napisati splitski novinar, Milorad Bibić Mosor:
"Reka mi je – Ti ćeš mi pisati biografiju i gotovo. To smo se Dijana i ja dogovorili i nemoj sada da je ne napišeš jer mora biti gotova do 16. 4. 2009. godine. Idemo sada nazdravit. Ja ću samo limunadom, a ti ćeš sa viskijem. Dijana - daj mu oni viski, a meni daj jednu bevandu."
Ali, otišao je Dvornik sa svojom autobiografijom i ulogama iz teatra. No, ostala je celuloidna traka. HTV, po tko zna koji put, reprizira Naše malo misto.
Od važnijih glumaca iz Malog mista na sceni je još Cervantes, Ivica Vidović, koji je s Dvornikom bio u srednjoj glumačkoj školi u Novom Sadu, i koji je s njim živio i život i glumu, prelazeći lagano iz jedne u drugu
pojavu.
Boris Dvornik je bio veliki glumac za kojeg su se pisale uloge. Bio je jedan od rijetkih koji je imao i svog režisera Tonča Vrdoljaka i svog scenaristu Miljenka Smoju. S obojicom je bio veliki prijatelj.
Uz pomoć Antuna Vrdoljaka Dvornik je početkom devedesetih porekao zakletvu Meštra iz Smojina Velog mista: "Neće politika u moju butigu!" i postao je saborski zastupnik HDZ-a. Bio je kratko u Saboru jer njegov izbor
je bio svojevrsni april-li-li. Odglumio je saborskog zastupnika, a zamijenio ga je političar koji se okoristio Borisovom popularnošću. U to vrijeme se i odmakao od Smoje, što nije bilo neprimijećeno u gradu poput Splita. Upadao je i u nepotrebne konflikte.
No, Split, grad koji ne oprašta nikome, Borisu je opraštao, kako je na njegovoj komemoraciji rekla glumica Zoja Odak:
"Nikada nitko nije volio Borisa kao ovaj grad i ova zemlja. Sve mu je bilo dozvoljeno. Ovaj grad je uvijek prelazio preko svega."
Boris Dvornik je bio rođeni glumac kojemu su se miješale uloge i stvarni život. Na koncu, nekad bi priznao, a nekad ne, da je Smoji okrenuo leđa:
"Sa Smojom sam bia jedna od najvećih prijatelja. Nikada nije bilo ništa loše i ništa ozbiljno."
Na početku devedesetih Boris Dvornik i Bata Živojinović,
nerazdvojni prijatelji koji su se proslavili ulogama partizanskih boraca, razišli su se ukopavši se svaki u svoj rov. Bili su protagonisti velike javne svađe u vremenima kad se ginulo od granata, ali i od preteških riječi. Nedavno su se pomirili, premda nam Živojinović danas tvrdi da se oni nisu ni svađali:
"Mi se nismo svađali. Koristilo je to da i hrvatska i srpska javnost prihvati to da mi treba da se pomirimo."
Kao da su veliki glumci samo glumili svađu da bi narodima pokazali kako se miri. Život je veliki april-li-li!
