Dostupni linkovi

Naša gošća je pjesnikinja Ferida Duraković, inače sekretar PEN centra BiH. Povod za razgovor je činjenica da je u Sarajevu u toku sedmica posvećena ženama u umjetnosti, a povodom obilježavanja Međunarodnog praznika umjetnica. Nećemo govoriti o samoj manifestaciji, nego o njenoj motivaciji i utemeljenosti.

RSE: U toku je sedmica stvaralaštva umjetnica BiH posvećena Međunarodnom prazniku ženske umjetnosti. Kako ti gledaš na ovakve manifestacije?
Duraković: Meni se čini da sam prestara da bih bila tako avangardna kao ove sjajne djevojke koje su me pozvale, ali mi je čast biti njihovim gostom. Mislim da se pojavljuje jedna generacija žena koja zna o čemu priča. Ja pripadam generaciji žena koja ne zna o čemu priča kada se radi samo o ženskoj strani svega toga. Dobar dio svog života sam provela u državi koje više nema, sa politikom koje više nema, sa filozofijom koje više nema. Tako da se nalazim u jednom procjepu, u kojem poštujem ovo što rade ove djevojke u Fondaciji CURE i volim da sam među njima. Međutim, moja filozofija nije toliko osviještena na način da sad govorim o feminizmu kao o životnom stavu. Mada mi je jako drago što učestvujem u tome.
RSE: Imam dojam da ženama nije potrebna nova vrsta geta da bi prezentirale svoje potencijale.
Duraković: To je već muški stav.
RSE: To kažem i zbog toga što neke prenaglašeno rodno osviještene žene regrutuju sve moguće potencijale samo da naglase razlike, čak i tamo gdje ih nema.
Duraković: Možda te razlike naglašavaju sa nepotrebnom žestinom, ali moramo shvatiti da ljudi koji žive u getu žele da ostatak svijeta shvati koliko su oni u getu. Ne govorim samo o ženama, već o svim vrstama manjina. Kada je riječ o BiH, govorim o manjinama koje su ovdje manjine u ovom trenutku – na primjer Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj i Srbi na području Federacije BiH. Na taj način govorim o getoizaciji odnosno izdvajanju. Svaka ta ugrožena kategorija se strašno trudi da svijetu pokaže kakvi su njeni problemi. Mislim da se na taj način može govoriti i o ženama bez ikakvih velikih riječi. Činjenica jeste da je svijet formiran na muški način. Ne mislim da je muškarcima lakše živjeti, ali su oni pokušali da svijet organiziraju tako da im je lakše živjeti. I dobro je da postoji Fondacija CURE da im malo zagorčamo život.
RSE: Da se vratimo položaju umjetnice u BiH. Ti se, bar se meni čini, osjećaš dosta komotno. U PEN-u imaš prostor za literarni, publicistički angažman, relativno razuđen socijalni djelokrug. Da li se osobno osjećaš prikraćenom u ovim uslovima?
Duraković: Osobno ne, zato što sam dovoljno intelektualno agresivna da budem prihvaćena. Ali je objektivna činjenica da mi je trebalo duže vremena da to postignem, nego što je to trebalo mojim muškim kolegama. To je stanje koje ne karakterizira samo Bosnu i Hercegovinu, već je to stanje u svijetu, u kojem svaka pametna žena, koja ima svijest o samoj sebi, ne mora biti ugrožena, ali mora razmišljati o tome šta žene oko nje mogu da postignu ili šta ne mogu da postignu. Ženama treba duže vremena da se afirmišu jer im se manje vjeruje. To su neke sociološko-političko-psihološke stvari, u kojima ni žene nisu nedužne, ali je činjenica da su uvijek na socijalnoj ljestvici za jednu stepenicu niže. Ponavljam, ja imam dovoljno godina da se više ne osjećam ugroženom, ali mi je trebalo duže da postignem ono što se zove afirmacijom u profesionalnom radu u odnosu na muški svijet.
RSE: Bojim se da muškarci svoje samopouzdanje crpe upravo iz rezerviranog ženskog stava, iz nedostatka samosvijesti kod ljepšeg, a bogami i brojnijeg dijela populacije. Ali ipak ima ovih zločestih, vi ćete reći šovinista, koji uporno tvrde kako su žene na duhovnom planu ipak inferiorne.
Duraković: Na takvu konstataciju ne mogu da dam ni komentar.
RSE: Naravno da se ja ne pridružujem takvom stanovištu. Na kraju krajeva, moj radio bi ne bi dozvolio da takvo pitanje postavim.
Duraković: Ja tebe dovoljno znam da znam da to ne misliš, ali taj stav postoji. U Bosni i Hercegovini, sa jačanjem religijske svijesti ljudi, i to pogrešne religijske svijesti, ne poštene i iskrene religijske svijesti, položaj žene se pogoršava. Muškarci, bilo koje vjere, koji se vraćaju jednom retrogradnom stanju svijesti, misle da žena uvijek mora biti stepenicu ispod muškarca. Međutim, to ne piše ni u jednoj svetoj knjizi, već se svete knjige tumače u korist muškaraca. A pošto su muškarci sebi dali za pravo da tumače svete knjige, jer to žene kao ne mogu, automatski se podrazumijeva da su žene intelektualno inferiorne, što je potpuno smiješno.
RSE: Da, eto i vrhovni stvoritelj, najveći umjetnik svih vremena, ima muške osobine. Neki muškarci pomalo zlobno kažu da bi žena među vrhunskim slikarima ili muzičarima bilo više da nisu duhovno inferiornije.
Duraković: Priču možemo postaviti ovako. Zašto su najbolji kuhari na svijetu muškarci? Zato što oni prije ostvarenog vrhunskog djela i poslije ostvarenog vrhunskog djela ostave toliko prljavštine i peksina da žene moraju da to čiste. Ukoliko se žena posveti jednoj od tih suptilnih formi duha, mora istovremeno i da čisti i da stvara, jer joj je to društveno nametnuta uloga. Kad pogledamo psihološki profil žene umjetnice, koja ima visoke domete, i takvog muškarca, muškarci za sobom ostavljaju ono što neko treba da počisti, jer teže čistim oblicima umjetnosti. Žene za to vrijeme nose svoj socijalni teret, a istovremeno stvaraju visoke oblike umjetnosti. Mislim da je teret na ženi veći. Ovo nije feministička izjava, već izjava osviještenog ženskog bića, koje vidi šta se dešavalo u istoriji i koje vidi šta se dešava sada.
RSE: I da je feministička, bila bi posve legitimna. Zapravo sugerišeš da bi iz korijena trebalo mijenjati nešto što je trenutni socijalni status žene.
Duraković: Ovo je malo nerealan zahtjev, ali je činjenica da se ženi u društvu, kao pripadnici ljudskog roda sa jednakim pravima, trebaju ta jednaka prava i dati.
RSE: Ti svoj doprinos ovakvoj diskusiji i ovakvim raspravama zapravo daješ konkretnim djelima, svojim knjigama. Bila bi zaista moja novinarska pogreška ukoliko bih propustio podsjetiti slušaoce da si nedavno objavila novu knjigu.
Duraković: Da, to je moja velika radost. Jako sam se patila dok smo vodili ovaj razgovor, da budem i žensko i „nežensko“ i umjetnica i „neumjetnica“. A ovako kad govorimo o mojoj knjizi, onda se zna šta sam – dobra pjesnikinja. Moja nova knjiga se zove „Locus Minoris: sklonost Bosni kao melanholiji“. Razmišljam o zemlji u kojoj živim, prema kojoj sam naklonjena, a ta naklonost se završava u melanholiji.
RSE: Da li postoji neka Bosna koju sanjaš?
Duraković: Da. Ta Bosna i Hercegovina mislim da više živi u mojim snovima nego u mojoj javi. Ali ja, kao i svaki pjesnik, od svojih snova ne odustajem.
RSE: Ferida, ja se nadam da ćemo uskoro govoriti o tvojoj knjizi u kojoj ćeš imati jednu dosanjanu Bosnu i u kojoj će priče o kojima smo danas razgovarali biti pomalo deplasirane.
XS
SM
MD
LG