Stalna poskupljenja i odlazak u stečaj brojnih – nekad uspješnih kolektiva, nisu bili dovoljan motiv za vlasti da urade kvalitetne socijalne programe. Kako žive građani i šta zamjeraju političarima?
Nekontrolisan rast cijena prehrambenih proizvoda i komunalnih usluga natjerao je penzionera iz Sarajeva Mustafu Lipovca da iz mjeseca u mjesec prati rast cijena kako bi mogao rasporediti svoja primanja. Mustafina statistika uglavnom se ne poklapa sa zvaničnom:
„U mojoj porodici, što se tiče granapa i zelene pijace, ja sam taj koji ide snabdijevati čitavu porodicu. Znam svaku cijenu. A ovo što oni govore 9 posto, 6 posto po statistici njihovoj, to ne treba vjerovati. Ta statistika koju oni daju - laže. Za četveročlanu porodicu je bilo u novembru prošle godine, to je četvrti mjesec sada, bilo je 1.351,65 marka. Sad ta ista korpa, znači u martu mjesecu, košta 1.474 marke.“
Stalna poskupljenja i pad životnog standarda utiču na sve lošiju socijalnu sliku u BiH. Praksa je pokazala da je sistem socijalne zaštite neefikasan, te zbog toga socijalni programi ne mogu odgovoriti na različite potrebe siromašnih. Tu činjenicu primjećuju i građani, a među njima i Šaban Šehović iz Sarajeva:
„Oni imaju neki projekat, ali nikad ga ne realizuju. Ni zakone, ni ništa. Penzije invalidske nam nisu povećali ima tri, četiri godine. I sad nam jedva, ne znam ni jesu li nam i sad povećali nešto. A šta ćeš - dobiješ to, tamo odeš korak i izgubio si to. A oni kad dignu sebi, guzonje gore, platu odmah oni 100 posto, 150 dignu. A šta će, penzioneru dadne 2 posto, 1 posto, ne mere ni za žvake uzeti.“
Vlasti malo toga rade da promjene postojeće stanje. Iako su entitetske vlade donosile različite mjera pomoći najsiromašnijim građanima, ipak problem socijalne zaštite nije riješen, kaže predsjednica Konfederacije sindikata Ranka Mišić.:
„To nije rješavanje problema, to je samo gašenje požara. Mislim da je ovo ozbiljan problem i da moraju vlasti na nivou lokalnih zajednica, na nivou entiteta, na nivou BiH imati ozbiljnu strategiju koja bi trebala da ponudi moguća rješenja u situaciji kada plate i primanja radnika nisu dovoljna da se može pristojno živjeti. A isto tako veliki je broj i nezaposlenih, koji je možda u okruženju i najveći, što praktično znači da je broj stanovnika koji su na ivici siromaštva izuteno velik i prelazi jednu trećinu.“
Socijalni programi koje vlade entiteta s vremena na vrijeme primjenjuju da bi zaštitile građane od stalnih poskupljenja, uglavnom nisu efikasni. Zbog toga je potrebna reforma cjelokupnog sistema socijalne zaštite, tvrdi direktor Agencije za lokalne razvojne inicijative Demir Imamović:
„Svako uvođenje mjera je trebalo dizajnirati tako da doprinese da se sistem sistem socijalne zaštite što brže reformiše. Međutim, domaće vlasti nastavljaju sa davanjem obećanja da će poduzeti nešto uvođenjem programa, ali u praksi, kad dođe momenat realizacije, vidi se da ne mogu taj problem riješiti, dalje produbljuju problem i stvaraju konfuziju da se nešto radi, ali vidimo svi da u stvarnom životu ove vladine mjere ne proizvode nikakve konkretne rezultate u spriječavanju tih negativnih efeketa.“
I građani u zemljama okruženja susreću se sa sličnim problemima. Međutim, oni su se nakon brojnih poskupljenje odlučili da bojkotom kupovine u trgovinama izvrše pritisak na trgovce i vlasti kako bi cijene pojedinih artikala bile korigovane. Koliko je moguće da se u BiH napravi slična vrsta pritiska, odgovara predsjednik Saveza samostalnih sindikata Edhem Biber:
„Mi smo nedavno ovdje imali jedan zajednički sastanak, predsjednik Udruženja penzionera u Federaciji, Udruženje potrošača itd. Dogovarali smo se o izvođenju takve jedne zajedničke akcije, barem ova tri udruženja - Sindikat, Udruženje penzionera i Udruženje potrošača. Ima određenih skeptičkih tonova da li će to biti prihvaćeno, da li će se moći to provesti do kraja. Ali što se tiče Sindikata, mi smo pokrenuli tu inicijativu, vidjećemo, razgovaraćemo i dalje sa ovim našim partnerima.“
Predsjednik Udruženja potrošača Mensud Lakota:
„Pedeset posto građana je u veoma teškoj ekonomskoj situaciji i ne bi bilo humano pozvati posebno ove kategorije, a njih ima oko 32 posto koji svakog dana tragaju kako sutrašnji dan preživjeti. Mislim da ne bi humano bilo da ih pozovemo da bojkotujemo kupovinu.“
O ovoj ideji građani imaju podijeljeno mišljenje:
„Ne znam taj bojkot, koliko bi to uticalo. Možda, možda kad bi svi građani htjeli nešto uraditi. Ali kod nas je sve jedni hoće, jedni neće.“
„Mislim da bi, bar u nekoj mjeri sigurno bi uspjelo, jer ima mnogo neopravdanih poskupljenja.“
„Tako bi trebalo, jer i ovako ništa nema, sve ode, penzije su slabe, sve slabo, nigdje ništa. Kaže „umrije otac, umrije stara mati, meni ostade samo da se patim.“ Tako je sada svima nama penzionerima - i gotovo.“
