Dostupni linkovi

Gost Radija 27 je Omer Karabeg, posrednik – kako sam za sebe voli reći – u veoma slušanim rubrikama nazvanim „Radio Most“. Podsjećamo, ova rubrika je počela odmah pošto je startao Program na južnoslovenskim jezicima, dakle u proljeće 1994. godine, a do sad je objavljeno okruglo 500 brojeva. U „Mostu“ je učestvovalo više od 900 političara, intelektualaca i javnih radnika sa prostora bivše Jugoslavije, afirmišući instituciju dijaloga kao osnovne potrebe civilizovanog čovjeka.

RSE: Kad se vratim malo unazad, imam dojam kako je na početku svaki „Most“ bio istinski profesionalni poduhvat. Govorimo o vremenu kad se nije moglo telefonirati između gradova u kojima su sjedili tvoji gosti unutar BiH ili između država.
Karabeg: „Most“ je pokrenut marta 1994. godine. Moram da kažem da smo svi u redakciji bili skeptični prema tome. Pitali smo se – kako bi čovjek iz Sarajeva, oko čije kuće padaju granate i koga na ulici vreba snajper, mogao da razgovara s nekim iz Beograda, grada u kojem sjede oni ljudi koji su osmislili taj pakleni scenario i sprovode ga u djelo? U početku je bilo nemoguće uspostaviti vezu sa Sarajevom, tako da je moj prvi „Most“ bio između Zdravka Tomca, on je tad bio zastupnik Socijaldemokratske partije u Saboru, i Konstantina Obradovića, jednog izvanrednog stručnjaka za međunarodno pravo, koji, nažalost, više nije živ. Tema je bila „Položaj Srba u Hrvatskoj“. Prvi bosanski „Most“ sam uspio da snimim jula 1994. godine. Snimalo se tako što je sagovornik morao da dođe u naš sarajevski biro koji je imao satelitsku vezu. A trebao je da dođe pod snajperima. Zanimljivo je da prvi bosanski „Most“ nije bio između nekih javnih radnika odnosno poznatih ličnosti, već između dvije mlade djevojke – Inje Pašalić, koja je sada poznata advokatica, i Aleksandre Berić, tada antiratne aktivistkinje. A tema je bila „Kako se živi u Sarajevu, pod snajperima, i u Beogradu“. Aleksandra je tada govorila da je nju sramota što živi u gradu iz kojeg se šalju paravojske i vojske na Bosnu i Hercegovinu. Šta je danas s Aleksandrom, zaista ne znam.
RSE: To je bilo vrijeme kad su ovi programi bili veoma traženi od kolega iz printanih medija. Maltene nije bilo posebno nezavisnog dnevnika ili sedmičnika na ovom prostoru koji nije objavljivao transkripte tvojih „Mostova“.
Karabeg: Jeste. „Mostove“ je objavljivalo i „Oslobođenje“ i sarajevski „Svijet“ i riječki „Novi list“… Naravno, nisu ih objavljivale novine koje su bile pod kontrolom vlasti. U Srbiji je „Mostove“ od početka objavljivala „Naša borba“. Kad je „Naša borba“ ukinuta, njenu ulogu je preuzeo „Danas“, koji „Mostove“ objavljuje i dan danas, kao i „Oslobođenje“, crnogorske „Vijesti“, „Monitor“, zagrebački dvomjesečnik za kulturu „Zarez“... „Mostove“ su prenosile su i neke slovenačke novine, onda makedonski „Puls“ i tako dalje.
RSE: Da podsjetimo na veoma traženu knjigu, u kojoj si objavio dio tog sjajnog materijala.
Karabeg: Prva knjiga je izašla 1998. godine. Zvala se „Most dijaloga: razgovori ratu usprkos“. Tu je objavljeno prvih sto, ratnih mostova. To je finansirala njemačka fondacija Friedrich Naumann Stiftung, a izdao je „Novi prelom“ u Banjaluci. Promocije su bile u Sarajevu, Zagrebu, Banjaluci i Ljubljani. Druga knjiga mostova se zove „Dijalog na buretu baruta“, to su srpsko-albanski dijalozi. Možda se tu malo i hvalim, ali mislim da je srpsko-albanski dijalog održavan, i danas se odražava, jedino u Mostu Radija Slobodna Evropa. Prvi javni srpsko-albanski dijalog bio je između zvaničnog predstavnika Srbije, i to Miloševićevog predstavnika, filozofa Mihajla Markovića, koji je u to vrijeme bio jedan od ideologa Socijalističke partije Srbije, i u Prištini Fehmija Aganija, podpredsednika Demokratskog saveza Kosova, druge ličnosti odmah nakon Rugove. On je, nažalost, za vreme one akcije velikog etničkog čišćenja, ubijen. Taj dijalog je vođen septembra 1994. godine i od tada se nije prekidao. Nije se prekidao ni za vrijeme NATO bombardovanja, ni za vrijeme Miloševićeve represije. Evo sad, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, kad su ponovo pokidane sve veze, „Most“ je opet uspostavio prvi dijalog između jednog intelektualca u Prištini i jednog intelektualca u Beogradu. Ta knjiga je izašla u Beogradu 2000. godine, izdao je Medija centar. A onda je, nakon dvije godine, prošireno sa još desetak dijaloga, izašlo albansko izdanje, koje je izdao mjesečnik „Ura“, što na albanskom znači upravo most. Tim povodom je 2002. godine organizovan okrugli sto o srpsko-albanskom dijalogu i tad su se prvi put u Prištini našli srpski i albanski intelektualci da suoče argumente.
RSE: Moram reći da se ne sjećam nekog značajnijeg intelektualca s prostora bivše Jugoslavije kojeg nisi ugostio. Isto tako mi se čini kako su svi, ili barem najveći broj njih, veoma rado pristajali i pokazivali naglašeni entuzijazam da objasne svoja stanovišta.

Karabeg:
Jeste. U Mostu je učestvovalo negdje oko 900 političara, kulturnih radnika, naučnika, novinara, publicista… Ono što ja često kažem – Most je svjedočanstvo da je dijalog moguć i u najtežim vremenima, i u vremenima mržnje i u vremenima ksenofobije, kada su državne televizije sijale mržnju i ratnu propagandu. Znači, ipak je bilo ljudi koji su prosto htjeli da ukrste argumente, na civilizovan, kulturan, tolerantan način.
RSE: Da, unatoč činjenici da su tvoji sagovornici najčešće ostajali na polaznim stanovištima, slušaoci su ipak uvijek čuli argumente pro i kontra i mogli sastaviti vlastitu sliku u glavi.
Karabeg: Jeste, ja sam bio samo posrednik.
RSE: Meni se ovo čini veoma bitnim za profesiju, jer je na ovim prostorima potpuno zakržljao temeljni novinarski aksiom o slušanju druge strane. Ovdje uvijek imamo dvije strane.
Karabeg: Da. Mislim da je i zbog toga „Most“ bio dosta prenošen u regionu. Pa evo i sad je. Čim dođe kriza, čim zagusti, državne ideologije odmah stave šapu na medije i odmah više nema dvije strane nego samo jedna. Sreća je što sad ima mnogo medija, pa makar oni bili i jednostrani. Mediji u regionu su manje-više ili pod kontrolom države ili pod kontrolom moćnih privatnih lobija, koji guraju svoje interese. Zato i osnivaju novine i televizije – da bi promovirali svoje interese. Međutim, da bi došao do pune istine, ti sad moraš da slušaš puno medija i da slažeš kockice.
RSE: Omere, za kraj sam te htio upitati šta bi novinar sa više od četiri decenije iskustva, računajući i ovo međunarodno, i sa zavidnom profesionalnom reputacijom kakvu imaš, mogao poručiti mladom kolegi?
Karabeg: Da čuva svoje dostojanstvo, da piše istinito. Ono čuveno audiature et altera pars (saslušaj i drugu stranu) je zlatno pravilo novinarstva. Mada je to jako teško, ali bar u početku, dok peče profesiju, trebao bi da pokuša da radi u nezavisnim medijima, gdje se može profesionalno raditi. Evo to je moja preporuka, ne znam šta drugo da kažem.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG