RSE: Bilo je dosta diskusija o tome da li je priznanje Hrvatske prerano ili prekasno, što mislite o ovom tajmingu?
Đenero: Mislim da je tajming vrlo korektan što se tiče Hrvatske. Nakon zaoštravanja 17. marta, očito sukladno Koštuničinu Akcijskom planu, započelo je nekakvo odvajanje sjevera Kosovske Mitrovice i drugih enklava na Kosovu. U toj okolnosti Hrvatska nije mogla učiniti drugo nego zajedno sa drugim susjedima prizna neovisnost Kosova. To nije doprinos destabilizaciji regije kao što se iz Beograda može čuti, nego je upravo suprotno pokušaj stabilizacije regije. Očito je da se scenarij ponavlja, ono što je rađeno i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovni za vrijeme rata - da se pokušava stvoriti novo stanje i dovesti pod kontrolu određeni teritorij, a onda voditi politiku svršenoga čina. Očito je da niti međunarodna zajednica niti države koje sada priznaju Kosovo nisu spremne podržati još jedan takav eksperiment Koštuničina ponavljanja Miloševićeve politike.
RSE: Nakon priznanja nezavisnosti Kosova sigurno je da će uslijediti zahlađenje odnosa na relaciji Zagreb - Beogad. Da li se slažete sa tezom da su generalno odnosi na Balkanu uveliko zavisili od odnosa Srbije i Hrvatske i da u tom kontekstu postoji bojazan za stabilnost u regiji?
Đenero: Sasvim sigurno da su odnosi između Zagreba i Beograda uvijek bili važni za zemlje koje su nekada činile jugoslavensku državu. Međutim, ne čini mi se da Beograd ima manevarskoga prostora istovremeno ostati u koliko-toliko racionalnom političkom prostoru i zatezati odnose sa Zagrebom. Očito je da je cilj hrvatske politike bio očuvanje dobrih odnosa sa Beogradom, zato se i ovako dugo odgađalo priznanje Kosova. Kada je riječ o odnosu sa Hrvatskom, Beograd ima tri elementa koji mu ograničavaju manevarski prostor. Kao prvo, Hrvatska je u nekom procesu institucionalnog dijaloga sa Evropskom unijom, zemlja za koju srpskim državljanima nisu potrebne vize. Kao drugo, Hrvatska je država u kojoj predstavnik srpske nacionalne manjine zauzima poziciju potpredsjednika Vlade i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ima konstitucionalni položaj i, uvjetno rečeno, njena je manjinska stranka u vladajućoj koaliciji. Puno je teže Srbiji prekinuti diplomatske odnose, odnosno ograničiti ih, nego što je to bilo učiniti sa zemljama koje su daleko važniji međunarodni faktori nego Hrvatska. Odluka da Beograd povuče veleposlanika iz Zagreba je vrlo loša usluga srpskoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj koja vrlo teško, uz puno otpora, ali ipak korak po korak, popravlja svoju donedavno vrlo lošu poziciju.
RSE: Da li se plašite implikacija za Hrvate koji žive u Srbiji?
Đenero: Taj strah je opravdan i izgleda da će gnjev ovog puta biti u većoj mjeri usmjeren prema Mađarima. Nečuveno je da je političar iz neofašističke stranke u Srbiji već poslao poruku kojom se implicira mogućnost novog pogroma Mađara u Vojvodini, a da na to nije bilo nekog ozbiljnog odgovora demokratske Srbije. Nadam se da takvih implikacija neće biti, a ako bi se one dogodile čini mi se da bi Beograd ipak previše riskirao kada je riječ o njegovoj međunarodnoj poziciji.
RSE: Pošto se još uvijek špekuliše i sa pritiscima iz Evrope i Amerike na države regije da priznaju nezavisnost Kosova, da li je to bio slučaj kada je Hrvatska u pitanju?
Đenero: Ne vjerujem da je bilo izravnih političkih pritisaka na Zagreb da što je moguće ranije prizna neovisnost Kosova. O neovisnosti Kosova u hrvatskoj političkoj javnosti odavno postoji široki konsenzus, taj konsenzus obuhvaća sve relevantne parlamentarne stranke i on je prilično širok i u općoj javnosti. S druge strane, Hrvatska sa svojom politikom mora slijediti skupnu evropsku vanjsku i sigurnosnu politiku. Kada je bila riječ o priznanju neovisnosti Crne Gore, Zagreb je imao izrazito veliku volju da to učini što prije. Ipak, uspostavio se konsenzus između predsjednika Republike i predsjednika Vlade da se čeka odluka Vijeća ministara Evropske unije i čim je ta odluka došla Hrvatska je priznala neovisnost Crne Gore. Ovoga puta bilo je malo teže jer je trebalo pomiriti nepostojeći opći konsenzus unutar Evropskoga vijeća i s druge strane interese Hrvatske kada je riječ o ekonomskim i političkim odnosima sa Srbijom i pritiska domaće javnosti da se to priznanje obavi što prije.
