Dostupni linkovi

Nijaz Duraković: Milošević je bio rigidni boljševik operiran od nacionalizma


Nijaz Duraković

Nijaz Duraković, početkom devedesetih čelnik Saveza komunista BiH: "Počelo je izokola, polagano da se probijaju te ideje. Uzmite da je 'Hazarski rečnik' prodan u 150.000 primjeraka. Pojavljuje se Ćosićeva triologija, Đuretić temeljito rekonstruiše historiografiju. Te ideje promovišu glumci, estradni radnici ... Vrlo suptilno. Mediji su odigrali ključnu ulogu, baš onako goebelsovski - Goebels, nasreću, nije imao televiziju, inače bi 'Treći Rajh' još postojao".

Poslušati [ 18:17 min ]

RSE: U okviru serije Kako se raspala bivša Jugoslavija, za Radio Slobodna Evropa govorio je i Nijaz Duraković, posljednji predsjednik CK SK BiH, prvi predsjednik reformiranih komunista, a potom i SDP BiH, danas član svoje stranke i redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Na mjesto predsjednika Saveza komunista BiH izabran je dan nakon obilježavanja 600-te godišnjice poraza srpske vojske na Kosovu. Jeste li išli na Gazimestan?
Duraković: Nisam, ostao sam u Sarajevu. Ne sjećam se tačno imena, ali mislim da je išla jedna delegacija ispred Centralnog komiteta.
RSE: Kako ste doživjeli tu proslavu?
Duraković: Gazimestan je bio finale onoga što se već dešavalo diljem bivše Jugoslavije, od "balvan revolucije", "jogurt revolucije", nošenja moštiju kneza Lazara, faktički demonstracije velikosrpskog nacionalizma. Već je počelo ono takozvano prebrojavanje kostiju, već je prenesen taj duh i jedan masovni, histerični i povampireni nacionalizam.
RSE: U Srbiji na površinu isplivava Slobodan Milošević. Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije je nekakva prekretnica koje se svi otprilike drže u tim političkim procesima u bivšoj Jugoslaviji. Je li u Bosni i Hercegovini, u partijskim vrhovima, ikada ocjenjivana i procjenjivana Osma sjednica u Srbiji?
Duraković: Naravno da jeste, i to u više navrata. Prije toga je ocjenjivan Memorandum Srpske akademije nauka, koji je izašao 1986. godine. Ja sam Miloševića i upoznao otprilike te 1986. godine u januaru ili februaru. On je došao u posjetu sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva Republike Srbije, Ivanom Stambolićem. Za Stambolića su bili zaduženi članovi državnog predsjedništva, a mene je tada zvao Milan Uzelac - predsjednik Predsjedništva Saveza komunista. Ja nisam znao o čemu se radi, znam da je bila nedelja i ja sam im bio domaćin u vili Đure Pucara - danas je to američka ambasada. Imao sam zadatak da Miloševića malo propitam ko je, šta je, kakvih je nazora. Već se tada, naročito u medijima, posebno u nekim časopisima kao "Književna reč", te u romanima Dobrice Ćosića, protura teza da Srbija po pravilu dobija u ratu, ali da gubi u miru. Tada se pojavio i Pavićev "Hazarski rečnik", koji otprilike govori o nebeskom narodu, o Hazarima koji su uvijek kažnjavani tim da dobijaju ratove, a ovamo je otprilike vatikansko - kominternovska zavjera, na čelu sa Titom, Kardeljem i tako dalje. Prilikom prvog susreta sa Miloševićem moj zadatak je bio, kao što sam rekao, da ga malo propitam da li on ideološki podržava četništvo i jedan u osnovi velikosrpski nacionalizam i velikodržavlje koje se već eksponiralo u historiografiji, u literaturi, u medijima i u mnogim segmentima društvenog, političkog i kulturnog života. Moj prvi dojam je bio da je on jedan rigidni boljševik i da je operiran od nacionalizma. Na direktan upit šta će uraditi, recimo, sa napisima Ostojića, Čavoškog, Koštunice, Đuretića i raznih drugih pera nacionalizma, on je rekao: "To ćemo lako riješiti, prvo ćemo im uskratiti finansije, pa ćemo onda vidjeti šta ćemo dalje." Otprilike je minimizirao cijeli problem. Djelovao mi je kao jedan moderni američki političar, kratko ošišan, pušio je "kubu" cigaru. Ja sam vjerovao da se radi o čovjeku koji je bliži ovako jednom staljinističkom modelu političara.
RSE: U ovoj istoj seriji razgovora Stipe Šuvar tvrdi da je on procijenio Osmu sjednicu kao nedemokratičnu, upozoravajući još tada na opasnost od Miloševićeva izbora?
Duraković: Stipe Šuvar je moj dobar prijatelj, ali me je, moram priznati, u to vrijeme, baš prije Miloševićeva izbora, razočarao, jer sam ja zaista vjerovao u njegove procjene. Svojevremeno se svake godine u Cavtatu održavalo međunarodno savjetovanje pod nazivom "Socijalizam u svijetu". I upravo se taj skup u hotelu "Croatia" održavao uoči Osme sjednice. Tada je mene Šuvar ubjeđivao da treba upotrijebiti sva sredstva da se skine Ivan Stambolić, a da se promovira Slobodan Milošević. Naravno, to je bila katastrofalno loša procjena. Što se tiče ocjene Osme sjednice, barem meni je bilo jasno da je to sve bilo prvo izaranžirano i da je tu ključnu ulogu odigrao Nikola Ljubičić, koji je već tada bio direktno u funkciji politike Slobodana Miloševića. On je imao ugled kao Titov general, kao čovjek koji je bio načelnik Generalštaba. Glasanje je bilo izrežirano. Sve je bilo lažirano. Sve je bilo, zapravo, apsolutno nedemokratski, a malo se ko smio tada drznuti i reći nešto, jer je iza svega toga stajala s jedne strane još uvijek moćna partija, vojni vrh s druge, a policija s treće strane.
RSE: Da li je iko, gospodine Durakoviću, unutar partijskih vrhova na području cijele bivše Jugoslavije upozoravao na opasnost koju sobom nosi Miloševićeva inauguracija?
Duraković: Jesu mnogi. To znam zato što sam ja tada automatski po funkciji bio i član Predsjedništva CK SK Jugoslavije. Recimo, jedan Simeon Bunčić koji je bio treći čovjek u Armiji, jedan častan čovjek koji je nedugo poslije naprasno umro. Onda Šimić, naš Bišćanin, koji je bio šef partije u JNA. Dalje, časni stari Mićunović - i mnogi, mnogi drugi.
RSE: Zašto ništa nije preduzeto? Je li je uopšte bilo moguće nešto poduzeti?
Duraković: Kada su vođene bitke uoči te Osme sjednice na nivou Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, tu su se snage već polarizirale. Jednostavno, omjer političkih snaga u datom momentu je bio u korist Slobodana Miloševića. On je veoma vješto, tu mu se mora priznati maestralnost, instrumentalizirao u osnovi tada neriješeno srpsko nacionalno pitanje u svoju korist. On je banalno isplivao na površinu kada je na Kosovu polju rekao: "Niko ne sme da vas bije." To je jedna banalna rečenica koja je onda u prosječnom, prostom srpskom uhu odjeknula tako bombastično da je proizvela euforiju. Ja lično mislim da Milošević u biti nije nacionalista.
RSE: I danas tako mislite?
Duraković: I danas mislim tako. Ja mislim da je on samo maestralno instrumentalizirao nacionski opijum u svrhu osvajanja vlasti.
RSE: Ta se dilema inače često pojavljuje - da li je Milošević probudio srpski nacionalizam ili je on sjeo na već probuđeni nacionalizam?
Duraković: On je sjeo na već probuđeni nacionalizam. To je, otprilike, polagano počelo poslije Titove smrti. Prvo u tako nekim, uslovno rečeno, časopisima za kulturu, književnost.
RSE: Onako izokola.
Duraković: Da, počelo je izokola, polagano da se probijaju te ideje. Uzmite da je "Hazarski rečnik" imao za naše uslove fantastičan uspjeh, prodan je u 150.000 primjeraka. Pojavljuje se Ćosićeva triologija, Đuretić temeljito rekonstruiše historiografiju. Te ideje promovišu glumci, estradni radnici ... Vrlo suptilno. Mediji su odigrali ključnu ulogu, baš onako gebelsovski - Goebels nasreću nije imao televiziju, inače bi Treći Reich još postojao. Osam programa srbijanske televizije danonoćno ispiraju mozak. Ako se sjećate, svojevremeno i patrijarh Pavle saziva 24 politička prvaka Srbije da se dogovore kako će praviti veliku Srbiju. Koliko znam, samo dvojica ili trojica nisu došli, a među njima je bio i Milošević. Svi ostali su došli, ovi koji su i danas na sceni - Šešelj, Drašković, Đinđić i razne bulumente takozvanih opozicionara koji se, zapravo, od Miloševića ni po čemu ne razlikuju, jedino možda po tome što smatraju da nije dovoljno efikasno realizirao velikosrpski nacionalni projekat.

Mamula i Kadijević udaraju šakom od sto
RSE: Krajem osamdesetih, početkom devesetih počinje dešavanje naroda. Šta se zbiva unutar partijskog vrha? Kako se reaguje, jeste li svjesni da je "spontani narodni bunt" organizovan?
Duraković: Naravno da smo znali, itekako dobro smo znali. Danonoćno su se održavale silne i silne sjednice u vezi s tim. Imali smo sjednicu Predsjedništva CK SK Jugoslavije uglavnom utorkom, dakle svake sedmice. U to sam se vrijeme naputovao Energoinvestovom "cesnom", malim avionom. Dešavalo se da sam dvadesetak puta letio na relaciji Beograd - Sarajevo. Znalo se, ali, kažem vam, već je bilo došlo do polarizacije blokova. Milošević je pridobio Morinu kao svog kosovskog trabanta, u Vojvodini je skinuo rukovodstvo na čelu sa Žikom Berisavljevićem i instalirao svoje podanike, doveo je Pančevskog iz Makedonije, koji mu je bio klimoglavac u bukvalnom smislu. Blok je otprilike bio na relaciji Ciril Ribičič iz Slovenije, Račan iz Hrvatske, ja iz Bosne, a svi ostali kontra - Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Srbija, Vojvodina. Mi smo jednostavno bili uvučeni u onu neku mašineriju gdje su se stvari preglasavale. Naravno, najdelikatnija je bila moja pozicija, jer ja nisam imao neku monolitnu podršku, jer je rukovodstvo, pa i sastav Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine bio takav da smo imali dosta pristalica i obožavatelja politike Slobodana Miloševića. S jedne strane je bila ta, uslovno da kažem, reformska linija na ekonomskom planu, koju je predvodio Ante Marković, a taj njegov koncept je propao iz jednog jedinog razloga - zato što srpsko rukovodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem nije bilo za reformske promjene, ono je vidjelo stvari drugačije. Zato je pao i Branko Mikulić kao predsjednik vlade. Zato su uopće i na 14. vanrednom kongresu i najbanalnije stvari, recimo oko korpusa ljudskih prava i sloboda, unaprijed bile odbijane. Jedan naš delegat, ljekar iz Tuzle, ne znam mu ime, je ponudio 30 nekakvih amandmana, oko jačanja korpusa ljudskih i građanskih prava, sloboda. Potom 34 slovenačka prijedloga, od kojih su zaista mnogi bili vrlo razumni i sasvim prihvatljivi, koji su danas smatraju sasvim normalnim i koji su danas i u ustavu ove Jugoslavije, također je bilo odbijeno. Jednostavno se tjerala neka vrsta inata - šta god Slovenci predlože, treba se preglasavanjem odbiti. Dakle, radilo se o jednom konceptu u kojem je Milošević unaprijed otpisao Sloveniju. Njemu je odgovaralo da Slovenija izađe iz Jugoslavije, jer ona nikada nije bila ni zacrtana na liniji velike Srbije, a to je Karlobag - Karlovac - Virovitica. Ona je mimo te zone. I ono što je Armija išla i malo zveckala oružjem tamo, to je jednostavno bila samo demonstracija sile i zaplašivanje da bi se ostvarili oni ciljevi koji će se kasnije razotkriti u agresiji na Hrvatsku, a onda i u krvavoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. I taj slovenački bio je fingirani rat.
RSE: Jeste li znali da je u to vrijeme Kučan imao tajne sastanke sa Kadijevićem i sa Miloševićem?
Duraković: Jesam. Imao sam i ja te sastanke. Ja sam imao sa cijelim Generalštabom ukupno 27 sastanaka.
RSE: Koji nisu bili javni?
Duraković: Nijedan nije bio javni, kakvi javni sastanci!
RSE: O čemu ste raspravljali?
Duraković: Pa, otprilike je želja Generalštaba na čelu sa Kadijevićem, a mislim da je sve iza scene vodio Mamula, da se SK - SDP BiH pretvori u SK Pokret za Jugoslaviju, sa direktnim obećanjima da, ako treba, Armija uđe u Bosnu i Hercegovinu i izvrši puč, pa da nas instalira na vlast i da onda mi provodimo politiku koju su oni zacrtali. Ja sam u tim razgovorima čak i fizički bio ugrožen, jer sam jednostavno bio ucijenjen: "Ili ćeš to uraditi ili si izdajica." Jednom sam čak pobjegao glavom bez obzira iz Doma garde sa beogradskog Topčidera. Kad su oni pritiskali, ja sam se vadio na to da ja ne mogu sam odlučiti, da ta partija nije moja babovina ni posjed i da bih, u najmanju ruku, morao sazvati Centralni komitet da se oni izjasne itd. Tada su Mamula i Kadijević udarili šakom od sto i rekli da ih niko u životu nije tako razočarao kao ja tada, u tom boljševičkom smislu.
RSE: Da se nakratko vratimo 14. kongresu. Moram vas pitati zašto Ivica Račan i vi, kao prvi ljudi bosanskohercegovačke, odnosno hrvatske delegacije SK, niste sa kongresa izašli zajedno sa Slovencima?
Duraković: Slovenci su izašli mimo dogovora. Spontano. Oni su se, da kažem, sami dogovarali. Pošto smo i Račan i ja bili predsjedavajući na kongresu, po republičko - pokrajinskom principu, i mi smo sami bili iznenađeni brzinom izlaska slovenačke delegacije. Ako se sjećate, sekretar Predsjedništva je bio Štefan Korošec - Komiteja, kako smo ga mi zvali. Oni su na brzinu sazvali sastanak i kad su vidjeli da je njihovih tridesetak prijedloga odbijeno, čak i onih najbanalnijih, kao što sam već rekao, oni su se na brzinu dogovorili i napustli kongres, neki čak i sa suzama, poput Sonje Lokar. Tu istu noć su i Hrvati i Bosanci sazvali svoje delegacije. Sastali smo se u sali broj 2 u Sava centru i raspravljali do dva i po ujutru. I tada smo za divno čudo donijeli zajedničku odluku da i mi napustimo kongres. Ja se ni danas ne mogu načuditi kako je to moglo proći. Jer, u našoj delegaciji je bilo raznih prononsiranih srpskih nacionalista, počev od Darinke Đurašković. Bilo je i onih ordinarnih boljševika tipa Miće Carevića. A bilo je i državnika tipa Raifa Dizdarevića. I tu noć smo se odlučili, poslije duge rasprave negdje oko dva i po u noći, da napustimo kongres - znači tu noć, odnosno sutradan nakon što su otišli Slovenci. Prema tome, ni mi nismo toliko dugo čekali, možda je razlika u desetak sati.
RSE: Je li tada konstatovano da je to zapravo početak kraja Jugoslavije? Da je to definitivni raspad?
Duraković: Ja sam uoči samog kongresa dao intervju "Slobodnoj Dalmaciji" i on je izašao pod velikim naslovom "Samoubojstvo Jugoslavije", 14. kongres - samoubojstvo Jugoslavije. Na taj kongres nije trebalo ići, mi smo unaprijed znali da postoje nepomirljive ideološke i političke razlike između različitih delegacija.

U BiH stiže demokracija
RSE: Vratimo se malo na Bosnu i Hercegovinu. U kakvoj vi situaciji radite unutar Bosne i Hercegovine? Kakav je odnos snaga?
Duraković: Mislim da su prevalirale, hajde uslovno da kažem, reformske snage. Ostala je ona stara garnitura koja se nije dala, od starog Karabegovića, koji je dirigirao iz Beograda, do Milana Uzelca i Duška Zgonjanina, koji je vodio policiju na berijevski način. Mi smo tada bili opterećeni aferama kao što su "Agrokomerc", i "Neum", koje su nam namjerno importirane da bi nas se o jadu zabavilo. Ja sam tada bio u vrlo nezahvalnoj ulozi, jer sam bio relativno mlad političar koji je zapravo ušao u osinje gnijezdo, među stare vukove koji su navikli da vuku poteze iza scene. Još je tu bio i Cvijetin Mijatović, iz one garniture koja je bila odana Đuri Pucaru Starom. U meni su, uglavnom, vidjeli nekog vagabunda koji razbija taj stereotip i taj uhodani koncept. Danonoćno sam vodio bitku, uslovno rečeno, na relaciji reformske, demokratske snage protiv tih zastarjelih, okoštalih...
RSE: Usred te vaše bitke, početkom devedesetih, na područje bivše Jugoslavije "stiže i demokracija". 1990. u novembru održavaju se prvi višestranački izbori?
Duraković: Ako bih nešto s ponosom mogao konstatirati, onda je to da su na naš prijedlog, kao tada vladajuće partije, organizirani prvi slobodni i rekao bih, možda do sada i jedini demokratski izbori u Bosni i Hercegovini. Nikome nije, što kažu, dlaka s glave falila, niko nije bio sputavan, stranke koje su kandidirale imale su ravnopravnu medijsku potporu. Dobro, to je možda bila naša pogrešna procjena. Mi smo vjerovali da ćemo te izbore dobiti na demokratski način. Naravno, nismo ih dobili, već smo ih skoro katastrofalno izgubili - sa 13,8 posto. Možda ja za to snosim najveću odgovornost, ustvari to jeste moja najveća greška, jer ja sam vjerovao da ukoliko smo mi demokratični i ukoliko smo obezbijedili svima prostor, da će i politički protivnici uzvratiti na isti način. Ali, nažalost, to nije bilo tako. Glasali su uglavnom mrtvi, a živih nije bilo na spiskovima. Bilo je preko hiljadu dokazanih lažiranja. Ali, dobro, to je sad lamentiranje nad onim što je bilo. Mislim, jednostavno se radi o našoj naivnosti i jednoj vrsti nepažnje i političke neodgovornosti.
RSE: Ili možda loše procjene?
Duraković: Ili se radi o lošoj procjeni. Sve su ankete pokazivale da ćemo mi dobiti izbore, i međunarodne i zagrebačke i beogradske. Sjećam se, recimo, ankete koju su vodili "Start" ili "Borba", razni međunarodni instituti, od štokholmskog pa nadalje. Mi nigdje nismo bili ispod 56 posto. Nije nam išlo na ruku mnogo štošta, a na kraju - vjerovatno se i narod zaželio promjene. Ove nacionalne stranke su imale novu, dobru strategiju da prvi put idu u ime naciona, u ime vjere. Imam osjećaj da nam je falila, možda, još jedna godina da pojasnimo narodu da mi zapravo nismo ni protiv crkve, ni protiv džamije i da svako može da ispovijeda šta hoće, da "cvjeta hiljadu cvjetova". To je dakle splet i međunarodnih okolnosti, unutarnjih prilika i krize u kojoj se, inače, cijela Jugoslavija našla. Prije toga su bili izbori u Sloveniji i u Hrvatskoj, gdje su takođe pobijedile nacionalne stranke.

Sarajlije, mirno spavajte
RSE: Unutar Bosne i Hercegovine, kao uostalom i u Hrvatskoj, traje razoružavanje Terotorijalne odbrane 1990. godine. Vi još uvijek držite vlast.
Duraković: Mi po ustavu nismo bili moćni da tu bilo šta uradimo. Na nivou Predsjedništva SFRJ je donesena odluka da se svo oružje takozvane Terotorijalne odbrane izmjesti i pohrani u kasarne. Sam Savez komunista je imao ogromne količine i lakog i teškog oružja. Ja sam dio sakrio u podzemne hangare ispod Miljacke i, na svu sreću, uspio sam da ga kasnije dam našim borcima, negdje preko 700 cijevi, a još više čizmi i sanitarne opreme, šatora i tako dalje.
RSE: Da li to znači, gospodine Durakoviću, da ste vi samo posumnjali u ispravnost te odluke o predaji oružja ili ste imali informacije da se iza toga krije neki plan?
Duraković: Ja sam jednostavno posumnjao - što bi nama Armija čuvala naše oružje? Tu mi je nešto, banalno da kažem, smrdilo. Ja znam da sam uoči samog rata slao džipove oružja, imali smo dva - tri ona olimpijska džipa kojima smo razvozili oružje i opremu iz skladišta u Sarajevu u Bihać, pa nadalje. Mislim da je to bilo, recimo, ključno u odbrani od napada koji je krenuo od Vrbanja mosta. Ja sam tada borcima dao oko milion metaka.
RSE: Sumnje su se u međuvremenu bile potvrđene informacijama?
Duraković: Imao sam informacije o tome kako se Srbi naoružavaju. Zadnji sastanak je bio ovdje u bistričkoj kasarni kod generala Kukanjca. Bili su prisutni predstavnici svih političkih partija izuzev Rasima Kadića, koji je odmah dobro i pametno skužio da ne treba ići, i Kukanjcu poslao pismo prilično sarkastičnog tona da on "nema šta njemu dolaziti na referisanje". Tada sam ja generalu Kukanjcu postavio osam pitanja, vrlo ključnih. Prvo je bilo: zašto je izmještena vojska iz sarajevskih kasarni, jer ona je već tada bila na brdima? Drugo: zašto se prave fortifikacije oko Sarajeva? Treće: zašto se naoružavaju samo Srbi, i to podobni Srbi? On je umjesto odgovora počeo petljati i pričati priče. Već tada se znao čitav plan i projekat. Tada je "Slobodna Bosna", koja je bila list SDP-a, objavila sve fortifikacijske tačke sa kojih su kasnije četnici napadali - od Mrkovića, Poljina, Brusa, Trebevića, Huma do Špicaste stijene.
RSE: Da li ste, gospodine Durakoviću, o tom planu koji je objavljen, ikada razgovarali prije rata sa gospodinom Izetbegovićem?
Duraković: Jesam. Ja sam taj plan prvo odnio u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Izetbegović me nije htio ni primiti. Primili su me Kljujić i Ganić. Ja sam im pokazao taj plan nacrtan šarenim dječijim bojicama, gdje su prikazani svi prstenovi opsade Sarajeva. Pitali su me odkud mi to. Ja sam im odgovorio da mi je to dao jedan visoki oficir, naravno nisam htio otkriti njegov identitet, jer bi on odmah bio ubijen. Oni su se s tim, neću reći šprdali, ali nisu ozbiljno shvatili. Onda sam otišao kod Rusmira Mahmutčehajića, koji je tada bio podpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, a bio je i prilično uticajan i moćan u SDA. On me je ozbiljno saslušao, ja sam mu dao te nacrte i rekao mu da na to upozori vladajuće strukture. Ja sam uradio ono što sam mogao uraditi, iako nisam siguran da li me je i on sasvim ozbiljno shvatio.
RSE: Da li iz ove perspektive tu situaciju procjenjujete kao situaciju za koju oni nisu vjerovali da će biti ili nisu htjeli da vjeruju?
Duraković: To je sad teško procijeniti, ali treba voditi računa isključivo o objektivnim činjenicama. Ne bih želio nikoga ni da napadam, ni da hvalim, ali 22. marta ili ožujka u intervjuu za "Danas", koji je vodila Jelene Lovrić sa Alijom Izetbegovićem, on je izjavio: "Ja garantiram da rata u Bosni neće biti". Ta njegova izjava me je proganjala cijeli rat. Ako se sjećate, kad su bile prve barikade u martu mjesecu, to je za mene bila probna opsada Sarajeva, tada je Alija Izetbegović sa svojom svitom prohodao tadašnjom Miskinovom, današnjom Ferhadijom, i tada uoči samog rata na televiziji izjavio: "Evo vidite, čega se bojite? Sarajlije, mirno spavajte." Oni mogu falsificirati šta god hoće, ali to su činjenice koje stoje i koje su zapisane kako u tekstu, tako i na snimku. Ja ne znam da li je to bila njegova taktika, ali ako jeste, onda me takva taktika čudi. Da sam ja bio na njegovom mjestu, ja bih izašao na televiziju, koja je još uvijek bila kontrolirana od strane vladajućih struktura, i rekao: "Građani Bosne i Hercegovine, na Bosnu i Hercegovinu se sprema agresija. Mi smo pred ratom i pred kataklizmom. Ustajmo u odbrani zajedničke nam domovine". Izetbegović je imao sve planove i tonske zapise prisluškivanja Karadžićevih i Miloševićevih razgovora. Poslije kataklizme u Hrvatskoj, čim se smjestilo osam korpusa bivše JNA u Bosnu, došlo hiljade tenkova, došli avioni, došlo 12.000 teških oružja, moralo je biti jasno. Zašto je to gomilano u Bosni? Od koga smo se mi to trebali braniti? Znalo se nakon izjave Vehbije Karića da se na Trebeviću "izvode vježbe". "Nećemo", kaže, "izvoditi vježbe u Titovoj ulici." Pa nakon nesretnog objašnjenja generala Fetahagića zašto je gađan Vratnik, kaže: "To Muslimani pale automobilske gume". Sve se znalo, naravno da se znalo. Ko je htio znati, morao je znati i znalo se, druga je stvar što su tadašnja politika infantilno reagovala.

Ko je prodao gradove i narod
RSE: Postoji slijedeća teza - da je na izborima pobjedio SDP, a Nijaz Duraković bio predsjednik Predsjedništva, ne bi došlo do rata.
Duraković: Ne vjerujem, mislim da bi došlo do rata, jer je to unaprijed smišljeno, to je bio dio starog plana. Sudbina Bosne i Hercegovine je jednostavno bila zapečaćena i rata bi svakako bilo. S tim da mislim, što je možda malo neskromno, da bih ja bolje spremio narod za taj očekivani rat. Mi smo pretpostavljali tu katastrofu, to je već ono vrijeme kada dolazi Kutiljero, Badinterova komisija, kada se dešavaju pregovori na Brionima, kada šeta ta putujuća cirkusijada i mi smo tada, zapravo, pozvali građane Bosne i Hercegovine da uđu u patriotski front za odbranu Bosne i Hercegovine onakve kakva je - multi, multi, multi, mnogo više nego sad. Pa, pogledajte koji su gradovi prvi prodani i koji su prvi pali - hajdemo napraviti analizu - upravo oni gdje je SDA bila na vlasti: Zvornik - pobjegao im predsjednik; Bratunac- pobjegao im predsjednik; Višegrad - pobjegao im predsjednik; Foča - pobjegao im predsjednik; Brčko - pobjegao im predsjednik. Braća Ramići prodali Brčko, a jedan je bio čak ministar! Pa onda Prijedor… Sve do Mostara.
RSE: Mislite li da je to stvar nespremnosti ili neobavještenosti ili neočekivanja događaja.
Duraković: Možda je nešto još gore.
RSE: Dogovora?
Duraković: Može i to biti. Tu ima svega. Prvo, to je stvar primitivizma, diletantizma, nespremnosti, nestručnosti, loših procjena, onoga što bismo mi u Bosni rekli - balinluka, seljakluka, primitivluka. Ljudi su jednostavno za sitne interese prodavali i gradove i narod. Radi se o jednoj ratnoprofiterskoj logici, grabežnoj logici, lopovluku u krajnjoj konsekvenci. To bi u svakoj normalnoj zemlji bilo za strijeljanje, a takvih je stotine i stotine koji su kasnije ostali na vlasti i koji se i danas pitaju u toj istoj vlasti.
RSE: Postoji još jedna teza koja kaže da to nije bio rat u Bosni i Hercegovini, već rat protiv Bosne i Hercegovine.
Duraković: Slažem se. To je po svim parametrima, međunarodnom pravu bila agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je tada već bila međunarodno priznata i suverena država. Poznat je i agresor: srpsko - crnogorski, sa domaćim trabantima u vidu organizovanih domaćih četničkih i paračetničkih formacija. A sve u skladu sa onim planom koji je, kako rekoh maloprije, bio već unaprijed smišljen, dogovoren i realiziran uz pomoć Jugoslavenske narodne armije, koja je tobože, eto, spašavala Jugoslaviju. U oblandi borbe za Jugoslaviju, tu je Slobin koncept sasvim jasan, bila je borba za veliku Srbiju i tačka.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG