Marijan Božić živi u Orašju. Bio je pripadnik profesionalnih postrojbi Vojske Federacije BiH. Dvije godine nakon završetka rata, Marijan kaže da je shvatio da boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja:
«Još 1997. već je počelo u trbušnoj duplji da se dešava nešto što ni sam nisam znao šta je. Prošao sam razne preglede internista. Godinu dana sam bio na kojekakvim pretragama da bi me na kraju internista uputio psihijatru i rekao da moj problem nije u želucu, da moj problem nije u srcu, nego da dolazi samo iz glave.»
Osobe koje boluju od postraumatskog stresnog poremećaja su u većini slučajeva demobilisani borci. Samo na području Tuzlanskog kantona oko 1500 osoba je oboljelo od ove bolesti. Predsjednik Udruženja «Stećak» koje okuplja veterane proteklog rata liječene od PTSP-a Alija Muratović kaže da toliki broj osoba oboljelih ne treba da čudi, s obzirom na činjenicu da prosječna invalidnina iznosi 44 KM, što uz penziju od 208 maraka, predstavlja osnovna primanja tih ljudi:
«Male simptome ko osjeti, a reći ću jedan - nepodnošenje porodice i osamljivanje - da se pod hitno jave neuropsihijatru ili prvo psihologu koji bi utvrdio PTSP da bi nastavio liječenje. Ono je dugotrajno. Izliječiti se ne moće, ali zaliječiti se može.»
Šefica Odjeljenja za traumatske stresne poremećaje tuzlanske Psihijatrijske klinike dr. Esmina Avdibegović kaže da osobe oboljele od PTSP-a imaju emocinalne probleme koji se najčešće manifestuju kroz razmišljanje o smislu života i vjerovanja, teškoće sa spavanjem i sa uzimanjem hrane:
«Kad je u pitanju liječenje, osnovno je da se odradi puno toga na procesu resocijalizacije, rehabilitacije i da osoba, veteran, postane funkcionalan u kući, na poslu, funkcionalan u društvu. To je cilj liječenja. Nije cilj veterana načiniti disfunkcionalnim, znači, dati mu penziju, dati mu neku kompenzaciju, a da on i dalje ostane izoliran, u kući, sa krivnjom, sa stidom. Cilj je djelovati na sve ove simptome i vratiti njegovu funkcionalnost, što se može odraditi kroz određene terapijske postupke.»
Šef odjeljenja za psihotraumu na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu dr. Senadin Ljubović navodi da problem kod oboljelih od PTSP-a predstavlja činjenica što veliki broj njih samoubistvo doživljava kao jedini čin bijega od stvarnosti. Samo na području Tuzlanskog kantona 387 demobilisanih boraca počinilo je samoubistvo:
«Mi smo bili država sa relativno niskom stopom suicidalnosti, negdje 10 na 100.000. Sada je 50% povećana. Najveći broj dolazi upravo iz ovih kategorija koji su imali ta psihotraumatska iskustva. To su borci, žene koje su silovane, oni koji su prošli logore, koji su teško invalidizirani tako da se njihov život drastično promijenio, to su oni koji su izgubili svoje. Nažalost, imamo mnogo slučajeva da svih ovih pet ključnih psihotraumatskih iskustava imamo kod jedne osobe. To je vrlo ozbiljan problem i ono na što želimo ukazati i što je apsolutno iskustvo otkad postoji proučavanje te ratne psihološke traume, da sudbina tih koji su to preživjeli, najviše zavisi od stava društvene zajednice prema njima.»
Oboljeli od PTSP-a kažu da o veteranima rata danas niko ne brine. U postojećem zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica nema niti jednog člana koji se odnosi na psihička oštećenja nastala usljed rata, a koja su utvrđena odgovarajućim dijagnostičkim metodama. Pored toga, u BiH ne postoji niti jedan trauma centar u kojem bi se osobe oboljele od postratnog stresnog poremećaja liječile, niti postoji nacionalni program za ublažavanje posljedica ratne psihološke traume.
